«U životu sam susreo samo dvije osobe koje su samom svojom pojavom djelovale na poseban način i stvarale oko sebe kao neku nadnaravnu atmosferu. Jedan od te dvojice bio je dr. Ivan Merz.

Bio sam negdje u VII. razredu gimnazije 1922./23. kad sam došao s njim u kontakt. Došao je nekoliko puta k nama u đačku Marijinu Kongregaciju i držao predavanja o liturgiji. Tu se moglo osjećati kako je on sav uronjen u liturgiju i kako je liturgija davala hranu njegovu duhovnom životu. Još se danas (1970.  god.) sjećam kako smo se jednom nakon predavanja u Kongregaciji vraćali Palmotićevom ulicom. Nekako je došao govor na Mali oficij Bl. Djevice Marije, koji sam povremeno znao moliti. Nisam do danas zaboravio kako mi je protumačio smisao antifona u Vesperama Malog oficija:

1.      “Dum esset Rex…”  Marija u vječnoj zamisli Božjoj

2.      “Laeva eius…”    Marija u Betlehemu

3.      “Nigra sum, sed formosa…”    Marija pod križem

4.      “Iam hiems transiit…”    Marija na dan Uskrsnuća Isusova

5.      “Speciosa facta es….”    Marija u nebeskoj slavi.

Nisam nigdje čitao takva tumačenja; čini se da je to bio plod njegove meditacije.

U prosincu 1923. pribavio mi je, na moju veliku radost, latinsko-francuski “Missel quotidien et Vesperal” od Lefebvre-a koji mi je omogućio svaki dan pratiti sv. Misu po liturgijskim tekstovima (na hrvatskom je tada postojao samo Kniewaldov Misal u 1. izdanju, koji nije bio potpun).

27. XII. 1923. odveo je skupinu kongreganista zajedno s o. Alfirevićem, D.I. na “liturgijski izlet” u trapistički samostan u Rajhenburg. Iz Zagreba smo otputovali rano ujutro, a on nam je u vlaku tumačio liturgiju toga dana (blagdan sv. Ivana Apostola). U Rajhenburgu smo prisustvovali pjevanoj konventualnoj misi i nekim dijelovima oficija. Kad smo navečer odlazili iz samostana, još smo čuli kako monasi pjevaju “Salve Regina” na kraju Kompletorija.

U đačkoj je Kongregaciji tada vladao interes za liturgiju i gregorijanski koral. Izdali smo u tom raspoloženju nekoliko koralnih napjeva kojima smo se služili kod naših pobožnosti. Sveščić je umnožen na šapirografu pod naslovom: “Selecta texta liturgica”.

Mene je znao koji put i zaposliti. Kad je priređivao hrvatski prijevod obreda oblačenja kod benediktinki, tražio je od mene da mu prevedem neki liturgijski tekst. Isto tako me je zadužio s prijevodom jedne enciklike Leona XIII.

Merz je u svakom slučaju bio “čovjek enciklika”. Za njega je Papina riječ bila svetinja. Insistirao je da se proučavaju Papine enciklike. U tom pogledu može posebno danas, kad se osporava značenje redovitog Magisterija Crkve, biti uzor katoličkim laicima, a i svećenicima. “Sentire cum Ecclesia”, to je bilo utjelovljeno u njemu. Kod njega to nije bila samo neka vojnička poslušnost i pokornost, nego ljubav prema Crkvi. Ta je ljubav govorila iz svake njegove riječi.

Posjetitelji Bazilike Srca Isusova u Zagrebu iz onog vremena sjećaju se s kakvom je pobožnosti pristupao sv. Pričesti i kako se je, sav uronjen u misterij, vraćao od pričesnog stola.

Jednom sam bio kod njega nakon moje mature, u srpnju 1924. Razgovarali smo o nekom planu nekolicine studenata da se obnovi duh jedne katoličke organizacije. Njegovi se savjeti nisu kretali oko vanjske aktivnosti niti oko kakve reorganizacije društva. On je tražio u prvom redu intenzivniji duhovni život kod onih koji žele raditi na obnovi duha. Čuvam još danas bilješke koje sam tada napravio. Evo kakav je plan izradio:

Ujutro: pola sata razmatranja po Filoteji ili iz života Spasiteljeva ili sv. Obitelji (naročito s obzirom na “pasivne” kreposti); Veni Sancte Spiritus, Suscipe Domine, Anima Christi, Salve Regina. Sv. Pričest. O podne: 5 minuta ispit savjesti, kratko duhovno čitanje.

Navečer: Ispit savjesti, Sub tuum praesidium, De profundis za pokojnike. Tijekom dana: misliti češće na duhovnu misao, krunica, mortifikacija.

To je bio Merčev savjet katoličkom studentu, laiku. On je to sam, sigurno još u potpunijoj mjeri, prakticirao. I tu je, po mom mišljenju, bila tajna privlačivosti njegove duhovne ličnosti.

Nakon mature poslan sam u Rim na studije. U Rimu sam vidio dr. Merza prvih dana lipnja 1925. Stanovao je tada nekoliko dana u Germanicumu (to je bilo nakon velikog nacionalnog hodočašća u Svetoj godini). Tada sam imao prilike s njim razgovarati o liturgiji u Kolegiju. Kad se vratio u Zagreb, pisao mi je da mu nabavim neke dijapozitive koji su mu bili potrebni za njegov rad među omladinom. Zadnji put sam bio s dr. Merzom u mjesecu rujnu 1926. Zbog bolesti bio sam poslan kući na oporavak. Jedne večeri bili smo na dugoj šetnji i usput se navratili u crkvu sestara milosrdnica, gdje je čitavu noć bila adoracija za svećenike /kvatreni petak/. Razgovarali smo dugo. Teme razgovora su bile dvije: liturgija i spor koji je tada bio u toku unutar katoličkih redova.

Kad sam bio rektor Bogoslovskog sjemeništa u Zagrebu, naišao sam u knjižnici Bogoslovskog Fakulteta na “Liber usualis”, koji je bio Merčevo vlasništvo i u kojem ima mnogo zanimljivih bilježaka zapisanih njegovom rukom. Bilo bi zanimljivo temeljitije proučiti te bilješke koje su sigurno plod njegova studija i njegovih meditacija.»                   

                                          Rim, 25. VII. 1970.           + Franjo kard. Šeper