I. Osobno poznanstvo, susreti i kontakti
Kardinal Franjo Šeper poznavao je Ivana Merza još od svojih gimnazijskih dana. Upoznao ga je u katoličkom udruženju u Marijinoj kongregaciji u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu i s njime se ondje često susretao. Kada je Ivan Merz organizirao za članove Marijine kongregacije poznati liturgijski izlet redovnicima trapistima u Reichenburg 27. XII. 1923., među njima je bio tada i gimnazijalac-maturant Franjo Šeper. Nakon što je Franjo Šeper pošao u Rim na studij teologije, Ivan Merz je s njime održavao pismeni kontakt i sačuvan nam je dio korespondencije.
Kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere, a na molbu Postulature, Kardinal Šeper dao je o Ivanu Merzu pismeno svjedočanstvo potpisano 25. VII. 1970. u kojem iznosi svoja sjećanja na susrete s Merzom i svoje dojmove o njegovu svetačkom životu. Ovo svjedočanstvo objavljeno je u Glasilu Postulature Ivana Merza, 1974., br. 2, str. 5-6. Ovdje ga donosimo u cijelosti.
Kard. Franjo Šeper: Moja sjećanja na dr. Ivana Merza
«U životu sam susreo samo dvije osobe koje su samom svojom pojavom djelovale na poseban način i stvarale oko sebe kao neku nadnaravnu atmosferu. Jedan od te dvojice bio je dr. Ivan Merz.
Bio sam negdje u VII. razredu gimnazije 1922./23. kad sam došao s njim u kontakt. Došao je nekoliko puta k nama u đačku Marijinu Kongregaciju i držao predavanja o liturgiji. Tu se moglo osjećati kako je on sav uronjen u liturgiju i kako je liturgija davala hranu njegovu duhovnom životu. Još se danas (1970. god.) sjećam kako smo se jednom nakon predavanja u Kongregaciji vraćali Palmotićevom ulicom. Nekako je došao govor na Mali oficij Bl. Djevice Marije, koji sam povremeno znao moliti. Nisam do danas zaboravio kako mi je protumačio smisao antifona u Vesperama Malog oficija:
1. “Dum esset Rex…” Marija u vječnoj zamisli Božjoj
2. “Laeva eius…” Marija u Betlehemu
3. “Nigra sum, sed formosa…” Marija pod križem
4. “Iam hiems transiit…” Marija na dan Uskrsnuća Isusova
5. “Speciosa facta es….” Marija u nebeskoj slavi.
Nisam nigdje čitao takva tumačenja; čini se da je to bio plod njegove meditacije.
U prosincu 1923. pribavio mi je, na moju veliku radost, latinsko-francuski “Missel quotidien et Vesperal” od Lefebvre-a koji mi je omogućio svaki dan pratiti sv. Misu po liturgijskim tekstovima (na hrvatskom je tada postojao samo Kniewaldov Misal u 1. izdanju, koji nije bio potpun).
27. XII. 1923. odveo je skupinu kongreganista zajedno s o. Alfirevićem, D.I. na “liturgijski izlet” u trapistički samostan u Rajhenburg. Iz Zagreba smo otputovali rano ujutro, a on nam je u vlaku tumačio liturgiju toga dana (blagdan sv. Ivana Apostola). U Rajhenburgu smo prisustvovali pjevanoj konventualnoj misi i nekim dijelovima oficija. Kad smo navečer odlazili iz samostana, još smo čuli kako monasi pjevaju “Salve Regina” na kraju Kompletorija.
U đačkoj je Kongregaciji tada vladao interes za liturgiju i gregorijanski koral. Izdali smo u tom raspoloženju nekoliko koralnih napjeva kojima smo se služili kod naših pobožnosti. Sveščić je umnožen na šapirografu pod naslovom: “Selecta texta liturgica”.
Mene je znao koji put i zaposliti. Kad je priređivao hrvatski prijevod obreda oblačenja kod benediktinki, tražio je od mene da mu prevedem neki liturgijski tekst. Isto tako me je zadužio s prijevodom jedne enciklike Leona XIII.
Merz je u svakom slučaju bio “čovjek enciklika”. Za njega je Papina riječ bila svetinja. Insistirao je da se proučavaju Papine enciklike. U tom pogledu može posebno danas, kad se osporava značenje redovitog Magisterija Crkve, biti uzor katoličkim laicima, a i svećenicima. “Sentire cum Ecclesia”, to je bilo utjelovljeno u njemu. Kod njega to nije bila samo neka vojnička poslušnost i pokornost, nego ljubav prema Crkvi. Ta je ljubav govorila iz svake njegove riječi.
Posjetitelji Bazilike Srca Isusova u Zagrebu iz onog vremena sjećaju se s kakvom je pobožnosti pristupao sv. Pričesti i kako se je, sav uronjen u misterij, vraćao od pričesnog stola.
Jednom sam bio kod njega nakon moje mature, u srpnju 1924. Razgovarali smo o nekom planu nekolicine studenata da se obnovi duh jedne katoličke organizacije. Njegovi se savjeti nisu kretali oko vanjske aktivnosti niti oko kakve reorganizacije društva. On je tražio u prvom redu intenzivniji duhovni život kod onih koji žele raditi na obnovi duha. Čuvam još danas bilješke koje sam tada napravio. Evo kakav je plan izradio:
Ujutro: pola sata razmatranja po Filoteji ili iz života Spasiteljeva ili sv. Obitelji (naročito s obzirom na “pasivne” kreposti); Veni Sancte Spiritus, Suscipe Domine, Anima Christi, Salve Regina. Sv. Pričest. O podne: 5 minuta ispit savjesti, kratko duhovno čitanje.
Navečer: Ispit savjesti, Sub tuum praesidium, De profundis za pokojnike. Tijekom dana: misliti češće na duhovnu misao, krunica, mortifikacija.
To je bio Merčev savjet katoličkom studentu, laiku. On je to sam, sigurno još u potpunijoj mjeri, prakticirao. I tu je, po mom mišljenju, bila tajna privlačivosti njegove duhovne ličnosti.
Nakon mature poslan sam u Rim na studije. U Rimu sam vidio dr. Merza prvih dana lipnja 1925. Stanovao je tada nekoliko dana u Germanicumu (to je bilo nakon velikog nacionalnog hodočašća u Svetoj godini). Tada sam imao prilike s njim razgovarati o liturgiji u Kolegiju. Kad se vratio u Zagreb, pisao mi je da mu nabavim neke dijapozitive koji su mu bili potrebni za njegov rad među omladinom. Zadnji put sam bio s dr. Merzom u mjesecu rujnu 1926. Zbog bolesti bio sam poslan kući na oporavak. Jedne večeri bili smo na dugoj šetnji i usput se navratili u crkvu sestara milosrdnica, gdje je čitavu noć bila adoracija za svećenike /kvatreni petak/. Razgovarali smo dugo. Teme razgovora su bile dvije: liturgija i spor koji je tada bio u toku unutar katoličkih redova.
Kad sam bio rektor Bogoslovskog sjemeništa u Zagrebu, naišao sam u knjižnici Bogoslovskog Fakulteta na “Liber usualis”, koji je bio Merčevo vlasništvo i u kojem ima mnogo zanimljivih bilježaka zapisanih njegovom rukom. Bilo bi zanimljivo temeljitije proučiti te bilješke koje su sigurno plod njegova studija i njegovih meditacija.» – Rim, 25. VII. 1970. – Franjo kard. Šeper
Ovdje dodajemo još jedan zanimljiv podatak koji Kardinal Šeper ne spominje u svojim uspomenama, a naknadno smo za nj doznali. U pismu svojoj vjeroučenici Olgi Princ, koje joj je uputio 21.I.1979., govoreći o Ivanu Merzu Kardinal navodi i ovu rečenicu:
«U pretpostavci da kanim studirati filozofiju, on (Merz) je za mene tražio i mislim našao stipendiju za studij u Francuskoj. To dakako nisam iskoristio.»
Bilo je to na kraju gimnazije kad se maturant Franjo Šeper još nije bio odlučio za studij teologije. Kako ga je zanimala filozofija, o čemu je očito razgovarao s Ivanom Merzom, to je Merz u svojoj susretljivosti i revnosti želio i njemu omogućiti studij u Francuskoj, kao što su to drugi bili njemu omogućili. Vjerojatno je stipendiju našao u onoj istoj organizaciji koja je i njega stipendirala Associtation des amitiés catholiques françias, a s kojom je Merz ostao u prijateljskom kontaktu i nakon završenog studija. Nakon završene mature Franjo Šeper obavio je duhovne vježbe u samostanu isusovaca uz Baziliku Srca Isusova u Zagrebu i tu se odlučio za studij teologije i za svećeništvo. Kad je kasnije kao nadbiskup i kardinal posjećivao isusovački samostan, običavao bi pokazivati sobu gdje je stanovao za vrijeme tih duhovnih vježbi (Palmotićeva 31, 2. kat) i u kojoj se odlučio postati svećenik.
II. Pokretanje postupka za beatifikaciju Ivana Merza
Posebnim zalaganjem nadbiskupa koadjutora Franje Šepera 10. svibnja 1958. god. otvoren je u Zagrebu informativni biskupijski postupak za proglašenje blaženim dr. Ivana Merza. Kardinal Alojzije Stepinac u to je vrijeme još bio na životu u zatočeništvu u Krašiću. Sigurno da je jedan tako važan čin, kao što je pokretanje postupka za beatifikaciju, bio učinjen uz suglasnost zatočenog nadbiskupa Stepinca.
Prema tadašnjim crkvenim propisima postupak je trebao biti otvoren unutar trideset godina od smrti kandidata za oltar. Preko isteka toga roka trebalo je tražiti specijalno dopuštenje od Svete Stolice za pokretanje kauze. Kako se trideseta obljetnica smrti dr. Ivana Merza približavala, nadbiskup Franjo Šeper organizirao je skupinu svećenika i laika koji su pripremali dokumentaciju za proces. Među njima su bili o. Miljenko Belić, D.I., posebno bio zadužen za izradu artikula procesa, tj. onoga dokumenta prema kojemu su trebali biti ispitivani svjedoci o životu kandidata za oltar, te Ivanka Dokupil, koja je kao daktilografkinja sve marljivo prepisivala. Nadbiskup Šeper osobno je slijedio tijek pripremnih radova, davao je svoje sugestije i korekcije za izradu dokumentacije. 10. V. 1958., na tridesetu obljetnicu Merzove smrti, svečano je na Duhovnom stolu otvoren informativni biskupijski postupak za beatifikaciju Ivana Merza. Prigodom svečanog otvorenja procesa nadbiskup Franjo Šeper, zajedno sa svim članovima ustanovljenog crkvenog sudišta za proces beatifikacije pohodio je grob Sluge Božjega na Mirogoju.
Promatrajući stvari unatrag, možemo konstatirati da je u ono vrijeme, tj. 1958.g., trebalo imati i određene hrabrosti pokrenuti postupak za Merzovu beatifikaciju. Tek je bilo prošlo trinaest godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata; Kardinal Alojzije Stepinac je u Krašiću još izdržavao svoju nepravednu osudu, progoni Crkve, šikaniranje crkvenih ljudi i vjernika nisu jenjavali. Nad cijelom crkvenom i vjerničkom djelatnošću prve polovine 20. stoljeća, u kojem je živio i djelovao dr. Ivan Merz, visjela je umjetno stvorena hipoteka «kleronacionalizma» i «klerofašizma», potencirana neznanstvenom i pamfletističkom knjigom Viktora Novaka «Magnum crimen». U to vrijeme pokretati postupak za beatifikaciju za jednu osobu iz toga razdoblja koje je bilo ocrnjeno i oblaćeno, bio je čin ne samo hrabrosti nego i rizika. S druge pak strane to svjedoči koliko je nadbiskup Franjo Šeper bio uvjeren ne samo u svetost života Ivana Merza nego i u svrsishodnost i potrebu njegova uzdignuća na oltar kao blaženika i sveca. Daljnji razvoj zbivanja i sadašnje stanje Merzove kauze pokazali su da se taj čin hrabrosti i rizika i te kako isplatio.
III. «Merz je bio i mojim duhovnim učiteljem, čime se uvijek ponosim!»
U jesen 1981.godine u jugoslavenskom komunističkom tisku bila se digla velika hajka na kardinala Alojzija Stepinca i Ivana Merza zbog njihovih likova koji su bili prikazani na mozaiku obnovljene crkve u Stražemanu. Mozaik je izradio umjetnik Ante Starčević po narudžbi župnika vlč. Josipa Devčića. Tada su se po nekim srpskim i ostalim komunističkim novinama navodile neistine i prave klevete o Kardinalu Stepincu, ali i o Ivanu Merzu. Tako je Merz bio proglašen «ustaškim glavešinom», «začetnikom ustaškog pokreta», «zločincem» i sve u tome stilu. Naravno da se s katoličke strane u katoličkom tisku odmah odgovorilo i demantiralo ovakve neistine. Ali je isto tako u obranu napadnutog Kardinala Stepinca i Ivana Merza iz Rima ustao i Kardinal Franjo Šeper. Uputio je svoju poruku preko Radio Vatikana 2. studenog 1981. Njegovu izjavu prenijela je i tadašnja AKSA od 6. XI. 1981., br. 44, str. 1. Kardinal Šeper je sve te neistine i klevete demantirao, javno je ukorio nedobronamjerne novinare koji šire ovakve laži i klevete. U svojoj izjavi Kardinal Šeper je rekao i jednu veoma važnu rečenicu: «Mogu reći, Merz je bio u neku ruku i mojim duhovnim učiteljem, čime se uvijek ponosim!» Ova je izjava veoma važna u odnosu na vezu između kard. Šepera i Ivana Merza. Kardinal ju je izrekao na kraju svoga života, dva mjeseca prije svoje smrti. Iz nje se vidi koliko je sve do kraja svoga života Kardinal Šeper cijenio Ivana Merza. U nastavku donosimo izvadak iz govora Kardinala Šepera na Radio Vatikanu od 2. XI. 1981. koji se odnosi na Ivana Merza. Nakon što je obranio napadnutog Kardinala Stepinca, kardinal Šeper je obranu Ivana Merza nastavio ovim riječima:
«Još bih želio reći nešto o dr. Merzu o kojem je jedan novinar od drugoga neznalački prepisivao da je bio zločinac i čak ‘ustaška glavešina’. Da su si bar malo truda dali potražiti podatke o njima. Ime je postalo parola, i to opasna parola. Da su znali da je Merz umro 1928. godine, onda ne bi mogli govoriti o nekom njegovom ustaštvu, i to tako visokog stupnja. A čak nije mogao biti niti Stepinčev čovjek, kako piše sarajevsko «Oslobođenje» 25. rujan jer je Merz umro u Zagrebu, dok je Stepinac bio još mladi student u Rimu. Doktor Merz je bio profesor i katolik, javni radnik za kojega svi upućeni znaju da se najviše zalagao za svaku depolitizaciju Katoličke Akcije. Mogu reći Merz je bio u neku ruku i mojim duhovnim učiteljem, čime se uvijek ponosim. Merz je umro, kako mi katolici kažemo na glasu svetosti. I ja sam još kao nadbiskup zagrebački godine 1958. uveo proces za njegovu beatifikaciju i stoga njega u Crkvi ide naslov «sluge Božjega». Od toga Merza napravili su naši novinari neko sablasno biće i zločinca. Neka im Bog oprosti. Vidjet ćemo hoće li koji od njih imati kuraže da opozove svoju uvredljivu tvrdnju. Na kraju smatram da bi već bio zadnji čas da u današnje ozbiljno vrijeme prestanu neozbiljna i neodgovorna zadirkivanja na račun Crkve i crkvenih lica.»
IV. Kardinal Šeper govori Papi Ivanu Pavlu II. o Merzu
U nekoliko navrata Kardinal Franjo Šeper govorio je Papi Ivanu Pavlu II. o Ivanu Merzu. Prvi put je to bilo još za vrijeme Drugog vatikanskog sabora, kad su zajednički radili u koncilskim komisijama tada još krakowski nadbiskup Karol Woytila i zagrebački nadbiskup Franjo Šeper. To je mnogo kasnije sam Papa potvrdio u razgovoru s biskupom Franjom Komaricom da mu je nadbiskup Šeper govorio o Merzu još za vrijeme Koncila. Kad je krakowski nadbiskup postao papa, kardinal Šeper već je bio deset godina u Rimu kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere. Prilikom susreta sa Svetim Ocem Kardinal Šeper je također govorio Svetom Ocu o Ivanu Merzu, posebno kad mu je predavao album Merzovih fotografija što ga je Svetom Ocu poklonila Postulatura. Ovim svojim interventima kod Pape Kardinal Franjo Šeper sigurno je pridonio većem zanimanju Svetoga Oca za Merza, a što je vjerujemo, koristilo i bržem odvijanju njegova postupka za proglašenje blaženim.
V. Kardinal Šeper u Rimu govori mladim Hrvatima o Merzu
Prigodom proslave Branimirove godine 1979. skupina mladih štovatelja Ivana Merza, koja se okupljala u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu hodočastila je u Rim za 1. svibnja 1979.g. i priključila se općehrvatskom hodočašću organiziranom prigodom proslave Branimirova jubileja. Glasilo Postulature Ivana Merza br. 1-2, 1979./80. donijelo je opširan prikaz toga hodočašća, na str. 3-6. Prigodom svoga hodočašća mladi su na prijedlog postulatora Ivana Merza i u njegovoj organizaciji imali susret s Kardinalom Šeperom. O tome u navedenom članku piše:
«No posebno nas je obradovao susret s našim kardinalom Franjom Šeperom. Proveli smo s njime dva sata u ugodnu razgovoru. Pripovijedao nam je o Papi, i konklave-u, te o našem Ivanu Merzu, kojega je osobno poznavao i čiji je proces za beatifikaciju on pokrenuo još 1958. g. kao zagrebački nadbiskup. Posebno je naglasio Merzovu zaslugu za liturgijski pokret, te njegovu rimsku orijentaciju pa ljubav i odanost Crkvi i Kristovu Namjesniku, što je činilo veličinu Merzove osobnosti kao izgrađenog katoličkog intelektualca.» Taj se susret s Kardinalom odvio dvije godine prije njegove smrti.
U zaključku možemo reći da je velika zasluga Kardinala Šepera za pokretanje postupka za beatifikaciju Ivana Merza. Tome je bez sumnje pridonijela činjenica što je osobno poznavao slugu Božjega i bio još za Merzova života uvjeren u njegovu svetost.
SLIKE:
PRVA SLIKA: Članovi Marijine kongregacije iz Zagreba-Bazilika Srca Isusova na «liturgijskom izletu» u trapističkom samostanu u Reichenburgu. Izlet je organizirao dr. Ivan Merz, a odvio se 27. XII. 1923. – Na slici, prvi, donji red slijeva nadesno: Franjo Šeper-maturant, dva mladića, oci trapisti, dr. Ivan Merz, o. Antun Alfirević, DI.
DRUGA SLIKA: Članovi crkvenog sudišta za proces beatifikacije Ivana Merza pohodili su grob Ivana Merza na Mirogoju zajedno s nadbiskupom Franjom Šeperom 10. svibnja 1958., na dan kada je proces svečano otvoren na Duhovnom stolu u Zagrebu.- Na slici slijeva nadesno: dr. Franjo Cvetan, dr. Marko Klarić, (prvi postulator), pomoćni biskup dr. Josip Lach, nadbiskup FRANJO ŠEPER, dr. Josip Salač i dr. Josip Kribl.