U povodu Nedjelje Karitasa koja se svake godine slavi na treću adventsku nedjelju donosimo nekoliko izvadaka iz četiri biografije bl. Ivana Merza gdje autori navode razne primjere i događaje iz Blaženikova života u kojim se očitovala velika ljubav bl. Ivana Merza prema bližnjemu.
———————————————————
Nakon smrti bl. Ivana Merza pisao je dr. Drago Ćepulić, Ivanov kolega sa studija u Parizu, gđici Michaut kod koje je Ivan stanovao dok je bio u Parizu i zamolio je za njezina sjećanja na Ivana. Ona mu je odgovorila iz Pariza 5. prosinca 1928. g. Iz pisma donosimo samo onaj dio koji se odnosi na Ivanovo članstvo u dobrotvornom društvu sv. Vinka Paulskog u čiju je crkvu išao često na misu i pričest jer stanovao u blizini. Ovo je prvo svjedočanstvo o Ivanovoj karitativnoj djelatnosti napisano iste godine kad je Ivan umro:
»Gospodine profesore! … Prema drugima bio je tako dobar, tako blag. Pripadao je Udruženju sv. Vinka Paulskog te se brinuo za neku siromašnu obitelj kojoj je često išao u posjet i davao joj od svoje malene studentske stipendije. Na velike blagdane otišao bi u jutro do tih svojih znanaca da onda s njima ide na svetu misu i sv. pričest…..“ – J. Michaut
Dr. Dragutin KNIEWALD
Dr. IVAN MERZ – ŽIVOT I DJELOVANJE
Zagreb, 1932. – str. 117
———————————————————
Dr. Đuro Gračanin, svećenik i profesor na Katoličkom bogoslovskom fakultetu u Zagrebu, studirao je zajedno s Ivanom Merzom u Parizu. Objavio je knjižicu svojih sjećanja na njega iz koje donosimo nekoliko izvadaka:
„Imao je razumijevanja za sve, za potrebe kolega kao i za onu nepoznatu parišku sirotinju koju je odmah zavolio. Upisao je odmah sebe i nas u Društvo sv. Vinka kojemu je cilj pohađati i pomagati siromahe. Svaki je, naime, od nas trebao stalno pohađati jednu siromašnu parišku obitelj i pomagati je prema svojim mogućnostima. Jednom Merz nije mogao otići svojoj obitelji pa je mene zamolio da to umjesto njega učinim. Tek sam tamo doznao što se sve može i što se sve treba siromasima učiniti. Ta siromašna obitelj nije se mogla dosta nahvaliti Merza i njegove dobrote.
Zanimanje Merčevo za potrebe drugih uvijek me je zadivljivalo. Imao je zaista široko srce uvjerenoga kršćanina kojemu su svi ljudi braća. Koliko mi je puta preporučivao, dok sam bio u Parizu, a on u Zagrebu, osobe koje je i sam tek slučajno sreo. Riječi, kojima me je molio da im učinim kakvu uslugu, imale su nešto tako toploga kao da bi se radilo o komu njegovu. Volio je ljude kojima je trebalo pomoći, tako ljudski i tako duboko da sam se uvijek pitao: otkud mu to? Zašto on toliko ljubi druge i kako se može za njih, kod svih svojih poslova, toliko zanimati? Što je više napredovao, to je Merčeva blagost postajala sve veća. Dvije-tri godine nakon Merčeva odlaska iz Pariza, ležala je stara sedamdesetogodišnja gospođa Michaut bolesna. Bilo je to pred njenu smrt. Jednoga jutra stigne Merz iz Zagreba i kad je čuo da je stara gospođa bolesna, potrči njenome krevetu, zagrli je i poljubi kao svoju rođenu majku. Stara gospođa bila je toliko iznenađena, toliko dirnuta ovom Ivanovom gestom, da nije znala bi li plakala ili se smijala. Kasnije, kad se načas malo pridigla, samo je o tome govorila kako se Ivan promijenio… A Ivan se nije promijenio. On je samo napredovao.
Dr. Đuro Gračanin
MOJE USPOMENE NA LIČNOST DR. IVANA MERZA
Sarajevo 1933. – „Nova Tiskara” Vrčak i dr.
———————————————————
P. Josip Vrbanek duhovnikk i ispovjednik bl. Ivana Merza u svojoj biografiji o njemu donosi najkompletniji prikaz karitativne djelatnosti bl. Ivana tijekom njegova života:
Još kao dječak molio je Ivan roditelje, da mu dadu za siromahe, a kad je na sveučilištu u Beču i Parizu dobivao u onim gladnim godinama od majke pošiljke hrane, sve bi odmah podijelio s drugovima, makar to majci i ne bilo drago. »Uvijek on nađe u svojoj blizini nekoga, tko je bjedniji i gladniji od njega. Koliko puta sam mu znala reći, da to od njega niti Bog ne traži, jer na taj način slabe njegove sile, a on je ipak dužan ih čuvati. No sve badava, on se na sve moje razlaganje smiješi tako blaženo i uvjerljivo, kao da nema baš nikakve krivnje na duši.« Tako se tužila majka s. Rafaeli. (Glasnik sv. Josipa 1943. str. 71.)
Kad je na ratištu pomagao ranjenom Talijanu, bilježi kao načelo: »Učiniti djelo ljubavi čovjeku što trpi, najveća je stvar, temelj je to svakog duhovnog života.« 19. VI. 1918.
Ivan je vjerovao u ljubav bližnjemu kao najjaču društvenu moć, bilo kad ju je sam trebao u vrevi pariških ulica, bilo kad je oko potrebnika u nj uprla pogled. U Parizu se zavjetovao, da će uvijek od svoje plaće davati 10% siromasima, pa je na to kasnije i oca nagovorio. Kao član Konferencije sv. Vinka posjećivao je svake nedjelje »svoju« siromašnu obitelj i nosio joj pomoć u naravi. Isto je činio u Zagrebu, i to ne samo jednoj. Kad već ne bi imao što dati siromahu, dao bi mu svoju adresu da ga posjeti u stanu gdje bi mu pomogao.
Opazio Ivan poderanog invalida Miška, kako čisti cipele pred kolodvorom. Brzo se upoznao s njime, a Miško se brzo obukao njegovom košuljom. Kako ga je mogao promatrati sa svoga prozora, a isto tako Miško viđati njega, razvilo se među njima prijateljstvo tako, te je Miško uvijek znao gdje je Ivan. Ivan se brinuo, da Miško svoju zaradu ne troši u ludo već da štedi. Koji put bi ga kroz prozor pozdravio mašući rukom, a Miško bi visoko dignuo kapu i bio je ponosan i sretan. I poslije smrti Ivanove sjedio je Miško uz svoju škrinjicu s četkama nasuprot Ivanovim prozorima, jer su gore još živi bili majka i otac onoga, koji je bio njegov najbolji prijatelj i kojega je on ljubio kao nikoga prije ni poslije u svom životu. Kada roditelji Ivanovi promijeniše stan, pokupio je i Miško svoju škrinjicu i žalostan preselio na Trešnjevku. Deset godina kasnije bolno je još plakao i uzdisao Miško paleći u kutiću svoje sobe lampicu pred Ivanovom slikom. Pokazivao bi košulju lijepu i bijelu sa utkanim »I. M.« i govorio bi: »To je njegova košulja. S njom ću u grob i pred Svevišnjega!«… Već kad je bio profesor kupila mu jednom majka fine cipele, a on ih za koji dan poklonio siromahu.
Kao gosta primio je rado ne samo prijatelja i znanca, već bi i jednostavnog radnika s ulice pobrao i smjestio ga u svoj krevet, dok je on spavao na podu. Roditelji se doduše iznenadili takvom gostoprimstvu, ali bi ih Ivan znao milo umiriti.
Družbi sv. Petra Klavera darovao bi katkada također svoj misijski dar za otkup i pokrštenje crnaca. Bile su to samo iskre velikog misijskog plamena, što mu se na Misijskoj izložbi u Rimu g. 1925. zapalio u srcu pa je to i napisao: »Shvatismo, da rad za misije znači sudjelovati pri osvajanju svijeta. Koji kršćanin, koji Orao ne bi htio osvojiti svijet za Isusa Krista! Radimo za misijsku osvajalačku ideju!…« (Kat. Tjed. 1925. br. 13.)
Prijatelja Dragoša Maroševića, koji je više od pet godina bolovao, često bi pohađao, tješio i bodrio. Kako njemu tako bi i drugim bolesnicima čitao što pobožna, pomolio se s njima, dao bi koju sličicu, a kad je razborito bilo i znak križa bi nad njim načinio. – Na povratku s rimskog hodočašća u rujnu 1925. svoj je krevet u spavaćem vagonu odstupio oboljelom đaku V., premda je i sam bio dosta oslabio.
Mrtve je na bojištu doista s poštovanjem pokopavao, bili oni i neprijatelji; a kasnije je znance sa sućuti i molitvom do groba otpratio. Tek jedno nije mogao prežaliti, što se prije nije znao bolje skrbiti za umiruće. Nije znao da bi trebalo s njima pobuditi čin savršenog pokajanja, jer im se time najviše pomaže.
Osim velikog duhovnog djela milosrđa, što je cijelome narodu dao suradnjom u Orlovstvu, dijelio je pojedincima svih sedam duhovnih djela milosrđa. Grješnika bi pokarao, kadgod je samo bilo nade, da će opomena koristiti. Psovaču bi koji puta na ulici pristupio s blagom riječi: »Nemojte tako! « ili »Blagoslovljen budi Bog!…« – Ne jedna nečedno obučena žena doživjela je u društvu i željeznici njegovu ozbiljnu riječ o odgovornosti za sablazni i o sramoćenju same sebe. Neukoga je poučavao najviše svojim dobrim primjerom, jer to razumiju svi, pa i analfabeti, koji ne znaju čitati. »Moguće je ljudima pomoći samoodgojem. Opazio sam naime da se neke tajne niti vuku, koje prema ćudorednoj snazi dotičnoga djeluju na okolinu, pa makar čovjek i šutio«. »Društvenom radniku zapravo je dužnost zalaziti u sve slojeve, zle i dobre i proučavati život… Valja se zavući i u najgnjusnije kuće i proučavati bijedne ljude«. U tom smjeru išao je sav njegov rad u Katoličkoj Akciji.
Tužne je znao utješiti upozoravajući na vječnu vrjednotu bola, u čemu je bio pravi vještak stekavši tu vještinu vlastitim proživljavanjem. Toliki mladi priznaju, da ih je on pridigao na novi život.
Molitvu kao dobro djelo za bližnjega počeo je rano cijeniti. Iz Pariza piše kartom prijatelju M.: »U Katekizmu piše, ako se čovjek moli za sebe, onda je to iz nužde; a ako se moli za drugoga, onda je to iz charitasa – ljubavi, i ta molitva više vrijedi. Molimo se dakle jedan za drugoga.» U listovima često obećava potrebnima svoju molitvu. Molio je za žive i mrtve. Na Sve Svete pod večer pohodio bi na Mirogoju osobito zapuštene grobove vojnika i zapalio na njima svijeće, kojih je kupio oveći zamotak.
Josip Vrbanek, D.I.
VITEZ KRISTOV Dr. IVAN MERZ
Zagreb, 1943. – str. 140-144
———————————————————
IZGUBLJENI I DOBIVENI DANI
– Jedne godine spremalo se hodočašće u Lurd, – pripovijeda učiteljica Mira Majetić (sestra isusovca p. Branimira Majetića). Ivan je želio da i ja pođem. Govorio je:
– Idite da vidite čudesa Božja i komadić raja na zemlji. Nisam se mogla odlučiti, jer su mi nedostajala sredstva. Dan priije odlaska hodočašća sav veseo dotrči k nama i reče:
– Vesela vijest! Jedan je hodočasnik u zadnji čas odustao, pa je jedno mjesto slobodno. I vi ćete u Lurd!
– Ali ja nemam ništa uređeno za put – rekoh. On će najspremnije:
– Sve ću ja sam urediti za putnicu, a vi se samo spremajte.
I zaista, sve je on sam uredio zadnji dan, a toga je bilo mnogo: prijave, putnica, strani novac, itd. Cijeli je dan u to utrošio i uvečer je bilo sve uređeno. Kad mu se htjedoh zahvaliti i požaliti što je zbog toga izgubio toliko vremena, odgovori mi pomalo prijekorno:
– A tako vi mislite! Kako možete reći da sam današnji dan izgubio! Ja naprotiv mislim da sam ga dobio. Dan što ga čovjek posveti drugome nije nipošto gubitak već dobitak. Dani u kojima ne učinimo ništa za druge, već samo za se, to su izgubljeni dani.
Te su mi se riječi duboko usjekle u dušu; a za hodočašće bila sam mu kroz cijeli život zahvalna. Nakon putovanja dao mi je prevesti dvije brošurice o Lurdu na hrvatski i dobivenim novcem naknadila sam troškove hodočašća.
UNAKAŽENI PROSJAK
Ivan je 10% svoje plaće davao siromasima. To je odlučio još u studentskim danima i vjerno prvodio kad je počeo zarađivati. Dr Ladislav Vlašić, Ivanov drug iz studentskih dana, sjeća ga se kako je još u Beču imao osjećaj za siromahe pa bi im često, kad ih je na ulici susretao, udijelio nešto od svoje skromne studentske ušteđevine.
Don Ante Radić sjeća se jedne zgodice, kad se s Ivanom vraćao iz posjeta orlovskom društvu u Granešini:
– U tramvaju smo sreli nekog unakaženog prosjaka, od kojega je svatko odvraćao oči. Merz je odmah pristupio k njemu, obilato ga nadario i započeo s njime razgovor. Vanredno se razveselio kad je vidio da je taj prosjak dobar katolik i da s isprošenim novcem kupuje Katolički tjednik. Očinski ga je putio da ide što češće na sv. Pričest i zvao ga k sebi u stan. Brojni ljudi u krcatom tramvaju divili su se razgovoru, koji je sav odisao istinskom ljubavlju prema bližnjemu.
– Drugom zgodom – nastavlja Don Ante Radić – došao Ivan k nama u Šibenik. Obavio posao i vratio se u Zagreb. Kad smo se vraćali sa stanice, kamo smo ga otpratili, reče mi mladić, koji je zajedno sa mnom pomagao Ivanu nositi prtljag: »Don Ante, ja ne znam što je to, ali iz gospodina Merza strujila je neka neobjašnjiva dobrota, neka sila. U njegovoj prisutnosti nužno sam osjećao da moram biti bolji. Svojom osobom tako djeluje da me jednostavno potiče na dobro!«
Božidar Nagy
BORAC S BIJELIH PLANINA
Zagreb, 1971. 299-300 str.