5. svibnja 1979. god. preminuo je u Zagrebu dr. Dragutin Kniewald u svojoj devedesetoj godini života. Svim prijateljima i štovateljima dr. Ivana Merza ime dr. D. Kniewalda veoma je dobro poznato jer je kao njegov bliski suradnik i prijatelj najviše pridonio da je naša katolička javnost mogla upoznati veličinu i bogatstvo Ivanove duše. I zato nam zahvalnost nalaže da na web stranici bl. Ivana Merza posvetimo jedan dio prostora toj najzaslužnijoj osobi za njegovo upoznavanje kao i jednoj od najznačajnijih osoba na polju teoloških znanosti u našoj Crkvi u dvadesetom stoljeću.
Dr. Dragutin Kniewald rođen je u Zagrebu 23. srpnja 1889. u uglednoj činovničkoj obitelji. Kako je rano ostao bez roditelja, smješten je u Plemićki konvikt u okviru kojega dobiva srednje obrazovanje. Maturira 1908. god. i osjećajući svećenički poziv polazi kao klerik senjske biskupije u Rim na studij. Na Papinskom sveučilištu Gregorijani postiže 1911. god. doktorat iz filozofije a 1915. god. doktorat iz teologije. Za svećenika je zaređen 1914. god. Odmah postaje biskupski tajnik i bilježnik Duhovnog stola u Senju. Iduće godine postaje profesor na Bogosloviji u Senju a god. 1921. prelazi u Zagreb, gdje počinje predavati pastoral i crkvenu umjetnost na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. 1925. god. postaje redoviti profesor pastoralne teologije na istom fakultetu. U akademskoj godini 1931/32. vrši službu dekana fakulteta. Kroz dvije godine 1933.-35. predavao je na fakultetu i crkveno pravo, a poslije rata također kroz dvije godine (1945.-47) predaje i crkvenu povijest. Umirovljen je god. 1952. prigodom izdvajanja Bogoslovnog fakulteta iz sklopa Zagrebačkog sveučilišta.
Kao čovjek velikih sposobnosti sve svoje talente stavlja u službu Crkve i dobra hrvatskog naroda. Tri su bila velika područja kojima je dr. Dragutin Kniewald posvetio svoju neumornu i ustrajnu djelatnost: liturgijska obnova u hrvatskom narodu, znanstveno istraživanje na polju teoloških disciplina i odgojna djelatnost među hrvatskom mladeži.
Još za vrijeme studija teologije gledajući kako drugi narodi imaju prevedene liturgijske knjige na svojim jezicima, stvara odluku da će poraditi kako bi i Hrvati dobili u ruke prijevod Rimskog misala i tako mogli pratiti tekstove svetih misa koje je svećenik izgovarao na latinskom jeziku. Od te odluke, koju je donio još u listopadu 1908., pa do njezina ostvarenja 1921. god. prošlo je trinaest godina, a pojava Rimskog misala na hrvatskom jeziku značit će početak liturgijske obnove u hrvatskom narodu. Dr. Ivan Merz, koji je i sam bio velika liturgijska duša i uz dr. Kniewalda smatran najvećim promicateljem liturgijskog života u nas, čim je izišao prijevod Rimskog misala, šalje još iz Pariza, gdje je boravio na studiju, opširnu recenziju u Hrvatsku Prosvjetu. Nakon što je prikazao svu vrijednost i ljepotu liturgije, ovako nastavlja: »Da se vratimo na naš prijevod Rimskog misala. Iz ovoga izvađanja lako je zaključiti da je prijevod ovako fundamentalnoga djela epohalna pojava u našem književnom životu. Mogli bismo što više reći da je to najvrednija knjiga što je mi uopće imamo na hrvatskom jeziku.« Da je to stvarno bilo tako kako je mislio bl. Ivan Merz, dokazuje činjenica da je taj prijevod Rimskog misala doživio šest izdanja. A duhovno dobro koje je time učinjeno tolikim dušama sigurno nećemo moći nikada izmjeriti ovdje na zemlji. Dr. T. Šagi-Bunić u nekrologu dr. D. Kniewaldu (Aksa 11. V. 1979., Prilog str. 2) veli također: »Što je pojava Rimskog misala — i dakako svega što je s time bilo u vezi — značila za duhovnu klimu i za duhovni uspon naše Crkve, to će biti potrebno još izrazitije dozvati u svijest svima koji ljube Isusa Krista na ovom tlu.«
Njegov rad na polju liturgijske obnove nije se ograničio samo na prijevod Rimskoga misala. Kao sveučilišni profesor mnogo svoga vremena i truda posvetio je znanstvenom istraživanju na području liturgije i pastoralne teologije. Njegov se istraživalački rad posebno kretao u proučavanju staroga zagrebačkog obreda. Prvi rad s toga područja objavio je još 1916. god. (Katolički list, br. 44). Poslije je objavio mnoštvo radova na hrvatskom, mađarskom, francuskom i talijanskom, u kojima je među ostalim otkrio i porijeklo zagrebačkog obreda: iz srednjovjekovne Francuske preko Ugarske u Zagreb. Kroz ta proučavanja dr. Kniewald je postigao svjetsku afirmaciju i stekao učenike izvan naših granica. Organizirao je također i priređivanje službenog hrvatskog prijevoda Rimskog obrednika koji je s odobrenjem Svete Stolice objelodanjen u Zagrebu 1929. god.
Godine 1930. izdaje dr. Kniewald udžbenik Pastoralne teologije, koji je 1943. god. ponovno tiskan u prerađenom izdanju. God. 1937. izdaje svoju Liturgiku, kojom dostiže svjetski nivo na tome području.
Premda je bio već u mirovini, dr. Kniewald je 1960. god. imenovan članom pripravne Komisije za liturgiju koja je s ostalim pripremnim komisijama imala prirediti Drugi vatikanski koncil. Prilog dr. Kniewalda u toj Komisiji bio je veoma značajan jer je dobro obrazloženim argumentima uspio da se u nacrt dokumenta predvidjelo uvođenje narodnoga jezika u liturgiju.
Svoja znanstvena istraživanja dr. Kniewald nije ograničio samo na liturgiju. Značajan je njegov rad o Vjerodostojnosti latinskih izvora o bosanskim krestjanima (Rad JAZU, knj. 270, Zagreb 1949, str. 115—276). O bosanskim krestjanima dr. Kniewald bio je sakupio još mnogo materijala ali ga nije dospio znanstveno obraditi.
Treće široko područje gdje je dr. Kniewald mnogo dobra učinio, bila je odgojna djelatnost u tadašnjim katoličkim organizacijama za mladež: Marijine kongregacije, Hrvatski Orlovski Savez, Križari, Katolička Akcija. Njegova dva molitvenika »Katolički đak« i »Katolička učenica«, pripremljena za katoličku intelektualnu omladinu, mnogim mladićima i djevojkama su pomogla oko ostvarivanja autentičnog kršćanskog života. No iznad svega njegovo prijateljstvo i uska suradnja s dr. Ivanom Merzom mnogo su pridonijeli za ispravno kršćansko usmjerenje tisuća mladih hrvatskih katolika. Biografija bl. Ivana Merza koju je izdao četiri godine nakon njegove smrti značila je pravo otkriće duhovnoga blaga koje je Bog stavio u Ivanovu dušu. Koliko je ta prva Ivanova biografija, pripremljena savjesno i gotovo znanstvenom točnošću, učinila dobra među hrvatskim katolicima, još danas mogu posvjedočiti toliki svećenici, časne sestre i kršćanski laici, kojima je ona bila pravi putokaz u njihovu životu. Ova je biografija u skraćenom obliku prevedena na mađarski jezik 1941. Dr. Kniewald pripremio je bio drugo hrvatsko izdanje biografije o Ivanu Merzu, dao je već složiti u tiskari, ali zbog ratnih poteškoća do tiskanja nije došlo. Nakon rata pripremio je sasvim novu biografiju dr. Merza, veoma opširnu, oko 600 stranica, ali je međutim do danas ostala u rukopisu i upravo se priprema njezino objavljivanje. Ona predstavlja vrijedan doprinos za daljnje proučavanje lika dr. Ivana Merza.
Da je dr. D. Kniewald toliko učinio za bl. Ivana Merza nije moguće protumačiti drugačije nego da ga je na to poticala zahvalnost i ljubav prema svome prijatelju iz mladih dana. Što je bl. Ivan za njega značio, veoma jasno se vidi iz redaka koje je dr. Kniewald zabilježio svega dvadeset dana poslije Blaženikove smrti u svoj notes nalazeći se neko vrijeme u trapističkom samostanu u Rajhenburgu.
»Rajhenburg 30. V. 1928. – Osamljenost! Otišao je onaj koji me je kroz toliko vremena jedini, možda, razumio i koga sam ja razumio. Otišao je i ostavio ovdje mene samoga. Ja sam prigodom njegove bolesti, osobito zadnjih dana i nakon smrti, usprkos slaba zdravlja mnogo učinio za nj… Posjetima i pažnjom nastojao sam mu vratiti dug kojim me je zadužio izvanredno utječući na mene i o. g. osobito pružajući mi ruku povjerenja, moleći se za me i trpeći za me … Malo je o sebi govorio, ali to mi je rekao da je čitav sat proklečao u molitvi pred Gospom za me, da sam prvi iza pape u njegovim molitvama i da je prikazao Bogu i svoje za me … Rekoše da sam ja utjecao na nj, da je on bio samo moja trublja. Kako se varaju ti ljudi. On je utjecao na mene i to sam mu ja i za života rekao. Dok sam ja tražio put, on je već njime sigurno kročio i pokazao mi ga gledom na Katoličku Akciju i uopće.“
Ovaj kratki prikaz života i rada dr. Dragutina Kniewalda sigurno ne iscrpljuje sve ono što bi trebalo reći o njegovu bogatom djelovanju kojim je zadužio Crkvu u hrvatskom narodu. Svećenik i znanstvenik takvih kvaliteta, „jedna od intelektualno najjačih svećeničkih ličnosti kod nas“ kako ga bl. Ivan Merz naziva na posljednjim stranicama svoga dnevnika, zaslužuje sigurno veću pozornost Crkve u Hrvatskoj
Kada su 10. svibnja 1979. godine štovatelji bl. Ivana Merza ulazili navečer u Baziliku Srca Isusova da proslave godišnjicu njegove smrti prisustvujući koncelebriranoj sv. Misi, koju je predvodio biskup Mijo Škvorc, na ulazu u crkvu mogli su još uvijek čitati osmrtnicu koja je naviještala da je dr. Dragutin Kniewald prešao u vječni život. Osmrtnica je slučajno ostala visjeti, iako je od pogreba prošlo već dva dana. Jedan detalj naoko nevažan, ali u kojem ipak možemo nešto drugo pročitati. Da je dr. Kniewald umro u blizini Ivanova rođendana za nebo, sigurno nije slučajno. Uvjereni smo da ga je njegov nebeski prijatelj dočekao onkraj groba i uveo ga u radosti postignutoga cilja za koji su zajednički radili ovdje na zemlji.
Dr. Božidar Nagy, D.I.