ZAŠTO MERZOVA GODINA?
T. POGLAJEN, «Zašto Merzova godina?», Nedjelja, Zagreb, 3. listopada 1937., br. 40, str. 5-6
Deseta je godina, kako nam ga svemoguća Providnost istrže iz naše sredine. Njegova askezom i apostolatom disciplinirana tijela nestade, ali njegov duh ostade. Duh posvemašnje i beskompromisne vjernosti Crkvi, duh djetinjski iskrene i muževno svijesne odanosti crkvenom auktoritetu; duh liturgijskog – naročito euharistijskog – suživljavanja s Kristom u Crkvi; izgrađene ličnosti, konkretnog kršćanina u svim časovima – privatnim i javnim – složene ljudske svagdašnjice.
Hvala Providnosti, Merzov duh nije ostao lebdeći u neodređenosti. Gospodin, koji naročitom pažnjom bdije nad budućnošću hrvatske mladosti,, učinio ga je organizatorom. Sabrao je oko njega guste orlovske čete, da one utjelove u sebi i u, javnom životu Hrvatske njegov duh.
Hrvatsko je Orlovstvo tu misiju započelo, hrvatsko ju Križarstvo nastavlja. Stoga hrvatski križari i hrvatske križarice odlučiše da cijelu ovu godinu – desetu iza one rane smrti – sprovedu u Merzovoj snažnoj prisutnosti, da se obnove, prodube u njegovu duhu.
Oni će nastojati, da pod Merzovim nevidljivim vodstvom i stvarnim zagovorom dublje zavire i intimnije zavole središnji misterij čovječanstva, misterij Crkve, tog nastavljenog Krista u kozmosu. Oni će u sebi oživjeti svijest nutarnje pripadnosti Crkvi, svijest žive i djelotvorne stanice u božansko čovječanskom organizmu. Tajanstvenog Tijela Kristova. Oni su za papinsku misao u hrvatskome narodu učinili mnogo, uznastojatće da učine još više. Naročito će uprijeti sve snage, da preko staleških križarskih zajednica – spasonosno svijetlo socijalnih enciklika dopre u sve slojeve hrvatskoga naroda. Napeti će sve tetive, da socijalna nauka Kristovih Namjesnika ne bude samo predmetom govora i akademskih pohvala, nego središtem upornog, svakodnevnog ostvarivanja
Križari i križarice će se ove godine još bliže prikučiti srcu Crkve euharistiji. U tjelesnoj i duševnoj povezanosti s Kristom naših svetohraništa tražit će snagu za nutarnju i socijalnu obnovu Hrvatske. Vrhunac naših molitava, našega Boga – štovanja – sv. Misu, učinit će svojom. Prkućit će i ostalu hrvatsku omladinu bliže Žrtvi i žrtveniku, da ne bude više misnik osamljen na jednom kraju, a omladina – osobito muška – pod korom – ili pred vratima – na drugom; da misa ne bude, više samo »stvar« svećenikova, nego zajednička molitva, zajednički čin pastira i vjernika. Po liturgijskom recitiranju, misnom pjevanju, ličnom razumijevanju nekrvave žrtve. Da kod sv. mise budemo svi jedna, duša, jedna obitelj, jedan narod – Božji narod s Prvosvećenikom – Kristom.
Po Merzovu će se uzoru hrvatski križari i križarice ove godine naročito dati na izgrađivanje vlastite ličnosti: duhovne, intelektualne, socijalne. Da budu mladost, koja je oduševljena, jer je duboko uvjerena, koja je poslušna, jer misli, koja je sva u radu, jer zna što hoće. Takova je mladost kao granit. Onaj granit s Merzova groba, koji nepomućeno miran stoji unatoč surovosti naprasitog sjevera rastvaralačkoj vlazi mlohavog juga, unatoč sipljenju lijene magle i pripeci jogunastog sunca. Miran stoji i stražu straži nad cijelom Hrvatskom. Na granitu takove mladosti Hrvatska može da sigurno gradi svoju budućnost.
Stj. Tomislav Poglajen D. I.
VITEZ ŽENSKE ČASTI
M. STANKOVIĆ, «Vitez ženske časti», Za vjeru i dom, Zagreb, listopada 1937., br. 10, str. 157-160
Dr. Ivan Merz napisao je po raznim časopisima veliki broj članaka o ženi i njezinoj zadaći, a napose o misiji organizirane katoličke ženske omladine. Te su njegove misli neiscrpivo blago, kojim se i danas služi križarski pokret. No nigdje nije tako značajno i svestrano obradio poziv savremene katoličke djevojke kao u životopisu sv. Ivane Arške. Taj je životopis posvetio hrvatskim Orlicama. Iznosimo iz njega nekoliko dragocjenih zrnaca.
APOSTOLAT KATOLIČKE DJEVOJKE
Organizirana katolička djevojka mora biti apostol. To Merz na mnogo mjesta ističe i na tu se misao vrlo često vraća. Orlica mora da se u svome apostolatu služi istim sredstvima kao i njezina nebeska zaštitnica sv. Ivana Arška. Sve koje vode u orličkoj organizaciji mora da su u milosti posvećujućoj. Orlica živi i osjeća s Crkvom. Treba da radi prema željama i zapovjedima Svetog Oca Pape, biskupa i službenog duhovnika. Mora biti spremna na žrtve i križeve. Mora raditi s oduševljenjem i ljubavlju.
Katolička djevojka može apostolski djelovati u obitelji i u javnosti. Apostolat u obitelji, misli Merz, bliži je i naravniji za djevojku. O tome on piše ovako:
»Žena po svojoj naravi nije u pravilu određena, da djeluje u javnosti i da na takav način spašava narod. Današnje su prilike takve, da i od žene često traže, da i u javnosti apostolski djeluje. U ovoj djelatnosti valja si biti uvijek svijestan, da je takovo djelovanje iznimka kao što je Ivana bila prava djevojka i uvijek željela da se povrati svojoj kući i porodici, da ondje vrši poslove, koji odgovaraju njenoj djevojačkoj naravi, isto tako i svaka Orlica smatra, da je u pravilu njezin poziv u obitelji i domaćem ognjištu; ako je izvanredne prilike, pozivlju, to će se ona dati na organiziranje drugih ili ma koju drugu granu javnog apostolata. U ovom si posljednjem slučaju mora biti svijesna, da treba posebne pomoći Božje, jer u takvim iznimnim časovima Providnost kao da izmjenjuje naravni red i ženama povjerava muške uloge. Ako dakle orlička organizacija ili pojedina Orlica uslijed posebnih prilika katkada mora da preuzme posao, koji po sebi spada na muškarca, to i u tom radu i organizaciji i pojedina članica ne smije da izgubi ženski karakter i da postane prostom kopijom muškarca«.
Kako iz citiranog vidimo, Merz nije protiv javnog apostolata djevojke, iako je onaj u porodici naravniji i bliži, ali i u tom javnom apostolatu žena mora ostati ženom.
»Javni apostolat Orlice«, piše Merz, »jest trostruk kao i u svete Ivane. Ponajprije je to ćudoredni apostolat. To je borba proti svemu onome što kvari ćudoređe. Ovamo spada borba proti nečednim modernim plesovima, kletvi, neotmjenim zabavama… Orlice se po uzoru svete Ivane odijevaju čedno i poput svoje svete zaštitnice posvuda naglašuju socijalnu funkciju nošnje i stavljaju svoje sile na raspolaganje apostolatu čedne nošnje.
Ivana je također uzor vjerskog apostolata. I Orlica se brine, da svijet što češće prima sv. Sakramente, da se vrše crkvene zapovijedi, pohađaju propovijedi, organizuju misije i duhovne vježbe.
Napokon je Orlica kao i njena orlička organizacija nosilac kršćanskog političkog apostolata. To nije stranačka politika, jer orlička organizacija stoji izvan i iznad svake političke stranke. Načelne smjernice kršćanske politike, koje ispovijeda Orlovstvo zajedno sa sv. Ivanom jest, da vlastodršci ne vladaju u svoje ime već da vladaju u Kristovo ime, koji je Kralj svakoga naroda. I kao što Krist hoće da vlastodršci vladaju na korist građana, a ne na svoju vlastitu korist, isto tako Orlovstvo traži od vlastodržaca, da se brinu za javno blagostanje građana, a napose da daju Crkvi onu čast, koju zapada kao od Boga ustanovljeno savršeno društvo sa zadaćom, da vodi ljudski rod svojim posebnim sredstvima u nebesku domovinu. Politički je bojni krik cijeloga Orlovstva »Živio Krist, On je Kralj Hrvata«.
Da Orlica može doista biti apostol ona se ne zadovoljava vršenjem običnih kršćanskih dužnosti već ona teži za nečim višim, za »uzvišenim i junačkim vršenjem kreposti«. Ona mora biti ponizna, čista srca, srčana i ustrajna. Orlica ostaje »nepokolebivo vjerna svojem katoličkom apostolskom programu. Ona mu ostaje vjerna i onda, ako mu se iznevjere možda i one, koje su je oduševile za Orlovstvo, i onda, kada Bog može dozvoliti da pretrpi progone i podnese uvrede sa strane onih, koji ne samo da bi bili dužni da pomažu Orlovstvo, već također da se brinu za vječno spasenje svake pojedine Orličke duše. Kao i sveta Ivana, tako i svaka prava Orlica treba da je u svojoj okolici simbol idealizma, koji ostaje nepokolebiv sve do smrti«.
Eto, tako Merz razlaže misiju katoličke djevojke. Da li se tome razlaganju mora nešto dodati? Ne, on je rekao sve, rekao je to tako odrešito i glasno, s toliko razbora i auktoriteta kao nitko prije njega. Te Merčeve misli i danas vode našu križarsku organizaciju, i dok njih slijedimo, sigurno je da naš pokret neće zastraniti.
ZA KATOLIČKI RADIKALIZAM
Merz je bio neobično razdragan, kad je vidio koju djevojku, napose koju našu članicu, koja je izložene principe potpuno provela u svome životu. On je želio da svaka Orlica iz dana u dan postaje sve sličnija Isusu. Neka svijet vidi u njoj samoga Krista. I neka svijet, gledajući u nju, »dođe do uvjerenja, da život po kršćanskim načelima ne samo da nije nemoguć i nesavremeni, nego da je naprotiv svaki život, koji nije kršćanski, prazan, promašen i nesavremen«. Merza neobično veseli susret sa svakom katoličkom djevojkom, koja je katoličke principe konzekventno provela u svoj život.
U Lurdu 1921 zabilježio je ovo: »Upoznao sam tip francuske katoličke djevojke. Pune su nadnaravnog žara i teško se rastati od tako svježa svijeta«.
Boraveći u Francuskoj, zabilježio je i ovo: »Ovdje se nalazi i jedna mala gospojica, tamnosivo odjevena, gospojica Lujza de Saliac. Ima na sebi nešto redovnički i rukavi do dolje, vrat zatvoren. Prava katolkinja… «
Na orličkom hodočašću u Rim on je zadivljen pojavom mlade talijanke studentice sa čistim tamnim očima. »Eto, tako svagdje izgledaju nevine i dobre djevojke«, rekao je.
Nebrojeno puta vidjele smo suze u njegovim očima, kad se koja naša članica pokazala neozbiljnom i katolički nedosljednom. Ništa ga nije tako boljelo kao nedosljednost u načelima, a još više nedosljednost u provedbi katoličkih načela. Merz je bio potpuni katolički radikalac, pa je takav radikalizam tražio i od orlovske omladine. Doista, katolička Hrvatska nije dala katolički radikalnijeg laika od dra Merza. Radikalan u načelima, potpuno radikalan u svome dnevnom ličnom životu, on se i mogao zalagati za radikalizam u organizaciji. Taj orlovsko-križarski radikalizam ne zaboravlja nijedno područje ljudskog djelovanja. Svagdje treba da se očituje, da glasno govori i svojim primjerom da druge privlači i odgaja. Moda, ples, zabave, čitanje, kino, međusobni odnos mladića i djevojaka, to su područja posebnog križarskog apostolata, područje na kojima se mora vidjeti naš katolički radikalizam. I ako u tim stvarima provodimo ono što Crkva od katolika a napose od organiziranih katolika traži dobili smo bitku, a ako to zanemarimo, organizacija će izgubiti svoj pravi smisao, svoju životnu snagu.
Nitko nije toliko o radikalizmu pisao kao Merz. Nitko nije toliko forsirao provedbu radikalizma, iako ga kadgod nisu shvaćali ni sami svećenici, iako su ga često najbliži suradnici gledali kao smušenjaka i manijaka. No Merz se nije dao smesti. Molio je i trpio, ali nije šutio. Govorio je glasno uvijek i svagdje. Njegov glas govori i donas hrvatskim križaricama i čitavom Križarstvu. Njegov glas, glas najboljega među nama, glas čovjeka, koji je živio neprestano uronjen u Boga i koji je govorio jezikom Crkve.
Sjećam se dobro, iako je već skoro 10 godina što smo ga sahranili. Išle smo sabrano i tiho u pogrebnoj povorci, kad začujem iza sebe prigušeni razgovor dvaju svećenika.
»Divan je bio naš Merz!« – »Doista, divan! Najdublji katolik što sam ga poznavao. Nebo, nevidljivi svijet, anđeli, milost, sve je to za njega bilo tako realno, tako blizu. Bliže i realnije nego što je nama ova zemlja po kojoj stupamo ili ove kišne kapi što nam pljušte u lice. Božji čovjek, pravi katolički radikalac«.
O, govori nam, katolički radikalče, neustrašivi Kristov vojniče – govori nam kroz ovu godinu često! (Nastavit će se)
M. Stanković
VITEZ ŽENSKE ČASTI
M. STANKOVIĆ, «Vitez ženske časti», Za vjeru i dom, Zagreb, listopada 1937., br. 11, str. 176-178
U posljednjih se nekoliko godina mnogo kod nas piše i govori o koedukaciji. Za koedukaciju se zalažu liberalni odgajatelji, profesori, liječnici. O prednostima koedukacije govore masoni, komunisti i sva štampa koja je u njihovoj službi. Za koedukaciju oduševljavaju se kadgod i neiskusni roditelji, napose oni koji žele da ih se smatra naprednima i modernima.
Koliko je borbenih članaka napisano, koliko je grlatih govora održano u prilog koedukacije. I često toj bučnoj reklami nasjedaju i mnogi među vjernicima. Često i organizovani katolici nemaju o tome ispravnih pojmova. Često se i u katoličkim organizacijama nađu oni koji simpatiziraju s koedukacijom ili je bar ne drže velikim zlom.
Međutim, mi znamo što o koedukaciji misli Crkva. Sv. Otac jasno je i glasno izrekao o njoj svoje mišljenje u enciklici O kršćanskom uzgoju mladeži. I za nas katolike samo to može biti mjerilo. I ne može nas u našem radikalnom katoličkom stanovištu u tom pitanju pokolebati nitko.
Dr Ivan Merz bio je odlučan protivnik koedukcije. Tako odlučan, da je često bio u očima svojih najbližih suradnika smiješan. Pa ipak, upravo u katoličkoj dosljednosti na tom području Merz je imponirao. Upravo po katoličkoj odlučnosti u toj stvari pokazao je svoj pedagoški takt i duboko i svestrano poznavanje mladenačke duše. Kako je pitanje koedukacije uvijek aktuelno i kako se ono i u katoličkim redovima često pogrešno posmatra, to iznosimo nekoliko Merzovih misli koje je iznio u jednom cirkularu na duhovnike tadanje orličke i orlovske organizacije pod naslovom : Smjernice HOSA (SHO) o stvaranju kršćanskih ćudorednih običaja.
PROTIV KOEDUKACIJE
»O zajedništvu muške i ženske omladine pišu biskupi ilirske provincije, a među njima biskup Mahnić: Hoćemo prije svega, da se u katol. omladinskim udruženjima zapriječi svako upoznavanje ili zajedništvo mladića i djevojaka. Nadalje veli biskup Mahnić u svojoj mariborskoj poslanici, da je idejna veza organizacija katol. učenika s organizacijama katol. učenica posvema dovoljna, pa zato želi, da se katoličke organizovane učenice u svojim posebnim organizacijama pripravljaju za svoj poziv. Presv. biskup Marušić hvali one katoličke organizacije koje imadu po spolovima odijeljene organizacije, odijeljene sastanke, odijeljena odgojna glasila, odijeljene redovite akademije, nastupe i sletove, odijeljeno putovanje i odijeljeno se zabavlja«.
»O predstavama s mješovitim ulogama odredili su ilirski biskupi i biskup Mahnić s njima u spomenutoj poslanici: Tako n. pr. ne možemo odobriti, da kod predstavljanja, pa bilo to i pristojni igrokazi, mladići i djevojke zajedno nastupaju ili govore. Ozbiljno napominjemo, da se to ne događa. Isto su to odredili biskupi Austrije, mnogo talijanskih biskupa i biskupi mnogih drugih naroda, gdje se to nije već samo po sebi razumijevalo.«
Na temelju izloženih smjernica Merz povlači ove konkretne zaključke: »Nijedna orlovska (orlička) priredba ne smije biti mješovita u strogom smislu te riječi, naime, ne smiju Orlovi i Orlice, ili uopće muška i ženska mladež zajedno i istodobno nastupiti.
To vrijedi za javne nastupe, akademije, predstave, pjevanje i svaku vrstu zabave, što ih priređuju Orlovi (Orlice) kao takovi.
»Predstave, što ih priređuju, ili u kojima sudjeluju Orlovi (Orlice) nikad ne smiju biti s mješovitim ulogama.«
»Redovno priređuju Orlovi svoju zasebnu akademiju, a zasebnu Orlice. »Razumije se, da ova načela ne priječe da prigodom rijetkih, općih, katoličkih, narodnih, pokrajinskih, dijecezanskih, župnih manifestacija u sporazumu s duhovnikom Orlovi i Orlice prirede sletove i akademije, koji se doduše obdržavaju na istom mjestu, ali ipak imadu odijeljen karakter.« (Biskup dr. Marušić HOS-u 7 VII 1926).
»Putovanja se k sletovima ili uopće k svim katol. manifestacijama vrše odijeljeno, a u željeznici u odjeljenim kolima, odnosno predjelima.«
To su Merzove misli o odgoju omladine, napose katoličke omladine, križarske omladine. Znam, mnogima će se činiti njegovo stanovište prestrogo ali ono se potpuno poklapa s mišljenjem Crkve i najboljih katoličkih pedagoga. I u ta bi se načela morali svi duboko zamisliti. I oni koji su za načelno popuštanje. I oni koji zastupaju izložene principe u teoriji, ali zatvaraju oba oka, ako se ti principi u praksi krše. I oni koji govore da slijede Merza, a zaboravili su na ove, prema Merzovom mišljenju, najvažnije stvari u odgoju omladine. Sad, u Merzovoj godini, – treba da i ta pitanja temeljito razmotrimo i prema izloženim principima udesimo svoj rad.
NAŠE PRIREDBE
Svako naše društvo priređuje godišnje bar jednu priredbu. To je dobro, to odgojno djeluje na publiku. To je, konačno, potrebno i radi članstva. Neka se ono i javno koji put pokaže. Neka se vidi što znade i može!
No često puta naši ljudi ne paze dosta ni na program, ni na izvedbu priredbe. Glavno je, da se dobije nešto novca. I da se članstvo izgalami. Istina, organizacija ima i svoje financijalne potrebe, a mladosti treba dati prilike, da nešto priređuje i da se čestito pozabavi. Ali ipak ne smijemo nikada zaboraviti, da naše priredbe i akademije moraju biti dostojanstvene i ozbiljne i da i u tom pravcu moramo razvijati svoj posebni križarski ton. Evo što o tome misli dr Merz:
»Program akademije neka se sastoji od kratkog govora, deklamacije, po koje gimnastičke točke, koja u svemu, a naročito u izvedbi, odgovara načelima orličke gimnastike, pjevanja i glazbe.«
»Predstave nisu isključene, ali redovno neka ne budu jedina točka programa jer redovno izrazuju samo jedan dio, i to ne onaj najznačajniji, orlovskog rada i nastojanja.«
»Neka se akademije i javni nastupi nikad ne završe veselicom. Time se izbriše ili slabi idejni dojam te katoličke manifestacije, za kojim se u prvom redu ide, a skreće se onim putem, kojim idu protukatoličke, interkonfesionalne i indiferentne organizacije.«
»Kao zadnja točka akademije javnih nastupa i drugih javnih priredbi neka se redovno uvrsti nešto svečanijega, što ostavlja dublji i trajni dojam kod gledalaca. Osobito naši javni nastupi neka se redovno završe pjevanjem: »Hoćemo Boga«, »Orlovske himne«, »Lijepe naše«, a naročito svečane priredbe i s pjevanjem, Vjerujem ili Tebe Boga hvalimo. Time je svršena cijela priredba i ne smije da bude neslužbenog dijela, kod kojega, kako je iskustvo kod nas dokazalo, teško držati disciplinu već i stoga, što se među naše članstvo lako umiješaju i nepoćudni elementi, koji onda počinju davati neorlovski ton cijelom raspoloženju ovoga neslužbenog dijela i tako znatno oslabe idejni dojam službene javne priredbe, za kojim se išlo.«
Ovoga ljeta prisustvovala sam proslavi Križarskog dana u jednom našem gradiću. Iza »Lijepe naše« i »Orlovske himne« zapjevao je župnik »Tebe Boga hvalimo«, a sav narod je nastavio. Kako to ostavlja mnogo snažniji dojam od onog dobro namještenog pljeska i nekoliko političkih poklika, koji se čuju i na našim katoličkim priredbama. Doista, treba da smo dosljedni katolici uvijek i svagdje.
M. Stanković
IZ MERZOVA PROFESORSKOG ŽIVOTA
Pisalo se o Ivanu Merzu ne znam koliko, ne će ljudsko pero biti u stanju, da potpuno razjasni i otkrije tu veliku pojavu u hrvatskom katoličkom životu. Što se više udaljujemo od vremena njegova življenja, što većma raste broj križara koji Merza nisu poznavali, to nam pred oči jasnije iskače ono bitno u Merzu – Merz kao pojam. Taj nam pojam sadržaje mnogo i sve, što crpe iz toga sadržaja, nosi oznaku temeljitosti i stvarnosti.
Deseta evo godina ide otkako je pisac ovih par redaka ostao bez svoga profesora francuskog jezika. Čuva i danas kao dragu uspomenu školsku zadaćnicu pismenih zadataka u kojoj je Merzova ruka popravljala pogreške, davala ocjene i određivala teme.
Da se vidi u tim temama odraz Merzove ličnosti, iznosim ih. Što je Merz htio dati srednjoškolcu, za što ga oduševiti, vidi se jasno iz davanih zadataka.
Kao prvu zadaću 20 listopada 1927. dao je Merz da se napiše sadržaj jedne La Fontainove basne iz koje praktički zaključak ispada: njena je taština bila uz.rokom njezine propasti.
Druga je zadaća pisana kao domaća. Nosi naslov L’ Enthousiasme (oduševljenje). Čovjek koji se oduševio za velike ideale, neumorno radio za njihovo ostvarenje, dao je učenicima krasnih misli, o kojima mogu pisati. Merz imujući pred očima apostole Kristove i sv. Pavla, povlači zaključak da su ona velika djela počinili iza oduševljenja za Krista. Oduševljenje dakle stvara velika djela, Merzovo je oduševljenje stvorilo Merzova djela, a za takova je djela htio profesor oduševiti i svoje učenike.
Značajna je i IV. zadaća pisana opet kao domaća. Tema joj je: »Papinstvo i mir u svijetu«. U ono se vrijeme u Ligi naroda stvarao mir u svijetu za koji se najmanje držalo da je vječan, neoboriv. Propagirao se mir po školama, pisale zadaće koje su bile nagrađivane, a sve se htjelo poslići bez Krista i njegove nauke. Merz daje temu u koju su se jedino mogli staviti pravi temelji mira. Državnici nažalost nisu na te temelje stavljali zgradu mira, ali danas vidimo da te zgrade više i nema. Odnio ju je lagani vjetrić.
Kao petu (školsku) zadaću dao je Merz da se razradi Rousseau-ova lozinka: »Vratimo se prirodi«. Zadaća je imala obuhvatiti samo filozofovu zamisao odgoja po poznatom romanu.
Šesta zadaća, pisana kao domaća, nosi naslov: »Ma lecture« (moja lektira), sedma školska zadaća obrađuje francuskoga katoličkoga filozofa Joseph de Maistre-a, koji je istovremeno bio uziman u školskim satovima francuske književnosti.
Osma je zadaća pisana kao domaća u vremenu od 17. travnja do 1. svibnja 1928. Zadatak, koji se imao obraditi, sadržan je u naslovu: »La croisade de moderne« (moderna križarska vojna). U isto vrijeme sa zadaćom pada Merzova bolest i smrt. Zadaća je ostala nepregledana, a zadaćnice svakome učeniku, koji ih znade cijeniti, kao uspomena.
Mrtva je ruka, koja bi crvenim mastilom označila jezične pogreške, ali je živ duh iz koga su potekle misli za jedan školski zadatak, živ je duh koji je organizirao moderne križarske vojne, koji je okupljao borce za nju. Živ je Merzov duh, živ je njegov primjer, živ je njegov zadnji poziv gimnazijalcima na modernu križarsku vojnu. Merz tada nije ni slutio možda, da će naskoro njegove ideje i djela uteći križarskome imenu. Zadatke moderne križarske vojne gradio je čitav svoj život, pa ćemo se dragom svome učitelju i mi križari, moderni križari, najbolje odužiti prihvatanjem i provođenjem Merzovih zamisli u stvarnost. Slijedimo svoga učitelja!
M. Uđbinac