VELIČINA DRA, IVANA MERZA
M. MEHEŠ, «Veličina Dr. Ivana Merza», Križarska krila, Pakrac, 6. listopada 1940., br. 5, str. 3-4
Naš Ivan – dobri, bratski, viteški, sveti – veliki.
U čem je ta njegova veličina? U čemu je bio velik taj neznatni profesorčić s onim mirnim nastupom blagim izgledom – bez ikakve žestine, velikih gesta? U čemu je veličina tog čovjeka, koji prolazi ulicama i životom s blagim svetačkim licem u stalnom sjedinjenju sa svojim Bogom – uklanjajući se pomno svakom s puta?
Profesor – i nije napisao nijedno djelo kakvih velikih zamaha, gotovo nijedan člančić dubokoumnih mudrosti.
Sve, od prve do zadnje riječi, neka povučenost, uklanjanje samog sebe – i sve, sve neka poslušnost, odanost, pokornost hijerarhiji, papi…
Tu baš i jest sva veličina. Veliki duh bi je i jest velik u duhovnim stvarima. I što tko na višem stoji, manje ga se prihvaćaju stvari – ozdola. Otud ta nepolemičnost – odanost, predanost volje, poslušnost.
I najveće životno djelo – dosada najveći omladinski pokret u Hrvatskoj – počinje tiho, skromno, maleno. Jedini cilj – skromna molba „Dođi kraljevstvo Tvoje“ – a to se postizava – žrtvom – odricanjem samog sebe na svim područjima, – Euharistijom – odricanjem, umanjenjem sebe pred tolikima, – apostolatom – snižavanjem sebe do onih srednjih, besklasnih, neznatnih, nevrijednih.
Sve tako maleno, neznatno, umanjujuće – i sve tako veliko. I baš sada, ovih godina, pokazala se veličina Merčeva djela. Tolike neprilike, toliki gubitci, toliki otpadi, – i organizacija je ne samo ostala, preživjela, nego i – napredovala.
Proslave su manje po vanjskom sjaju, broj članova opao mnogo, otkako su stanoviti faktori odstupili, – ali ipak sve je po posljedicama, djelovanju, plodovima u biti veće.
Izgubili smo vanjske ljude, manifestante, brojeve. Prešli su, gdje im je mjesto. Ostali su samo mali po broju, po svem ostalom kao i oni, ali veliki u žrtvama, pregaranju, poslušnosti.
Ivan je, kao i Marija u Evanđelju, najbolji dio izabrao – duhovni, samo u jednom smjeru bio velik – duhovnom, a to je baš jedina prava, istinita, trajna veličina.
Mirko Meheš, Voćin.
IVANE! GDJE SI?
Boris KOLB, «Ivane! Gdje si?», Križarska krila, 6. listopada 1940., br. 5, str. 4-5
Kraljevska vrata – nadgrobnu ploču granita –
Čuvaju vječno nečujni anđeli raja
I pletu vijence šarenih cvijetnih kita
S predivnom krunom svetačkog nekog sjaja.
Prolazi mladost. Ovdje je carstvo hlada.
Pod ovom sjenom prestaju patnje i grijesi.
Ovdje se krije prerano otišla nada…
Gdje si, o Ivane, gdje si?
Mramorkom šute križevi tužnih aleja,
Tek vjetrov dašak kojiput cvijećem lahori.
A ovdje leži – čovjek Božjih ideja,
Tu sveti plamen novoj mladosti gori…
Sablasno strše križevi sivi i bijeli,
Sutonom tužnim jedna tek zvijezda se krijesi
A vjetrić blagi šapuće tiho i veli:
Gdje si, o Ivane, gdje si?
Veliki prorok – stvaralac mladosti nove –
Ko svjetionik nad burnim morem svjetluca!
Njegova mladost i danas ga vođom zove,
Tisuće srca njegovim kucajem kuca:
Hoćemo Tebe, da nam se drugiput rodiš,
Hoćemo Tebe, što nikad sustao nijesi!
Hoćemo Tebe, da nas i mrtav vodiš! –
Gdje si, o Ivane, gdje si?
Jutarnje sunce mladu Hrvatsku kupa
Cvrkuću ptice, sjaje se Božji oltari…
Mrtav je Ivan, – al za njim ponosno stupa
Njegova mladost – Njegovi dragi Križari.
Bigliše slavuj odnekud iz daleka,
Nova epoha bijeli se Križem resi,
A iznad svega ori se olujna jeka:
Gdje si, o Ivane, Gdje si?
Boris Kolb.
Ivane! Mi smo i danas tu. Nemili su nas udarci klaštrili, ali – mi smo tu. A Tebi imamo da zahvalimo.
Mi Te mlađi nismo nikada ni vidjeli. Čuli smo za Tebe od prijatelja i neprijatelja Tvojih. Doznali smo za Tvoja nastojanja, za Tvoju životnu zadaću, – i mi osjećamo, znamo – da si Ti NAŠ!
B. K. Nedjalja, XII. 19..
IVANE, BRATE
S. MATANIĆ, «Ivane, brate», Križarska krila, 6. listopada 1940., br. 5, str. 6-7
Časni sine svoje domovine,
Duh moj leti često u visine
Tebi, geniju, čovjeku dostojanstava,
Koji si sve svoje vrline
Stavio u službu Križarstva i Domovine!
MERZ HRVATSKU
Tomislav KOLB, «Merz Hrvatstvu», Križarska krila, 6. listopada 1940., br. 5, str. 10-11
Jasno je, da karakteran čovjek ljubi narod, kojemu pripada. Tako je i s doktorom Merzom. Njegovo rasno hrvatstvo nemoguće je dokazati, jer on nije rasno ni čisti Slaven. No njegovi nacionalnu pripadnost hrvatskom narodu vrlo je lako dokazati, a i potrebno ju je dokazati, jer je nekim Merz „hladni German“.
18. IV. 1914. zapisao je u svoj dnevnik: „… U akademiji, držat ću hrvatske listove i pratiti prilike najmilijeg mi naroda.“ Merzu je najmiliji hrvatski narod, dakle je on Hrvat. Kad se nalazio u Beču, u vojnoj akademiji, opet je zapisao u svoj dnevnik /24.X.1914./: „A što mi radi moja mila Hrvatska? Narod Hrvatske te Bosne je nepokvaren. Dobri i pošteni ljudi. Lijep folklor. Narodne pjesme prve na svijetu. Ali gradovi su Hrvatske i Bosne pokvareni. Iz Evrope mnogo zla dolazi. Pokvarenost ući će u sela i – zbogom Hrvatska! Ne! U crven-bijeli-plavi ako upletemo gorući krst, koji će sve zlo uništit, onda će Hrvatska svoju ulogu u svjetskoj povijesti izvršiti. Daj Bože!“ Njemu je najmiliji hrvatski narod i njegova Hrvatska, dakle on mora biti Hrvat, jer se nacionalna pripadnost ne određuje imenom ili podrijetlom, nego osjećajem, a i radom pojedinca za ono što mu je najmilije. A Merzu je najsvetije i najmilije Crkva katolička i narod hrvatski! – U Beču, na grobu Zrinskog i Frankopana, zanosno kliče: „Slava vam, pošteni Hrvati! I kameno će srce procviliti, kad vidi, kako dobri ljudi stradaju. Ne, ne, stradali nijesu, oni žive još u uspomeni poštenih Hrvata, i iz njihove su krvi procvali i procvast će cvjetovi i ruže.“ To sigurno nisu osjećaji Nijemca ni „hladnog Germana“, već su to osjećaji – Hrvata!
No on ipak nije govorio da je Hrvat. To mu nije bilo dosta. On nije ni sanjao o sjajnoj budućnosti Hrvatske, ali on je zato za nju radio, i to – kako je sam želio da radi – pozitivno radio. On je volio svoju Hrvatsku, i radio za nju svim žarom i poletom kao prvoborac i stvaralac u redovima hrvatskih Orlova. To je za njega bio pravi patriotizam.
Kao student u Beču upisuje se u društvo – – hrvatskih akademičara „Hrvatska“. Iza rata postaje i tajnik „Hrvatske“. Zar bi to radio jedan German, Nijemac? Ne, sigurno ne, jer bi mu njegova nutrina nalagala, da se upiše u društvo njemačkih studenata. – Iza rata je mogao, da je htio, postati profesor u Austriji. No on se osjeća Hrvatom i ostaje u svojoj Hrvatskoj.
Evo još jednog dokaza za Merčevo hrvatstvo. Dogodilo se u Beču poslije rata. Članovi „Hrvatske“ divno su radili. No čini se, da je studentima iz „ove države“ smetao taj rad, pa su ga htjeli spriječiti. U isto je vrijeme postojala u Beču „Jugoslavenska menza“ u kojoj su jeli i naši studenti, članovi „Hrvatske“, a među njima i Merz. Jednoga dana jugovići proglase, da oni studenti, koji ne potpišu neku izjavu, ne će dobiti u menzi hrane! /Onda se teško dobivala hrana na drugim mjestima./ Možemo misliti, kakva je bila ta izjava, jer je na najveće zaprepaštenje onih drugih, u ime „Hrvatske“ prvi Merz izjavio: „Ne potpisujem!“ Još istog dana bace Orjunaši /12. VI. 1919./ Ivana iz menze. Zar bi jedan German ovako junački istupio za hrvatsku stvar!?! To će učiniti samo Hrvat, i to Hrvat, koji ljubi Hrvatsku! Tko još može sumnjati u Merčevu nacionalnu pripadnost hrvatskom narodu? Njegov muški: „Ne potpisujem!“ najbolji odgovor onima, koji bi htjeli iz Merčeva hrvatstva učiniti nešto drugo.
Da, Merz je bio „… čovjek, koji je imao tek jednu radost: napredak Crkve i hrvatskoga naroda, tek jednu žalost: štetu Crkve i nesreću hrvatskog naroda, jednu strast: ljubav Crkvi i hrvatskoj domovini, jednu fiksnu ideju: rad za Crkvu, te sreću i prosperitet hrvatskog naroda, jednu grižnju savjesti: umirati, a da nije učinio ništa veliko za obranu Crkve i – domovine.“ /Merscher-Lovrić./
„Doista se može visoko cijeniti samo ono, što sebe ne traži“ /Goethe/. Da, Merza treba cijeniti, jer nije tražio sebe. On se odrekao sebe, da služi vjeri i domovini u pravom smislu tih riječi. „Crkva mu je bila staza života, a hrvatstvo korijen idealizma.“ /Lovrić./ Žrtvovao je hrvatstvu svoju mladost i sav svoj rad.
Merz Hrvatstvu! – – –
Kad i ne bi bilo svega toga, Merz je hrvatstvu dao novi rod, novu omladinu, koja zna, što hoće, Merz je hrvatstvu dao – hrvatske Križare.
Merz Hrvatstvu! – – –
Kad i ne bi bilo svega toga, Merz je hrvatstvu dao sveca, čovjeka Božjeg, Merz je hrvatstvu dao sebe – – – svetoga Merza.
Merz Hrvatstvu! – – –
Tomislav Kolb, ĐKB Pakrac.
«Svečani sastanak u čast dra Ivana Merza», Križarska krila, 8. listopada 1940.
Svečani sastanak u čast dra Ivana Merza
Križarsko bratstvo u Pakracu priređuje u utorak 8. listopada 1940. u pol devet sati navečer u svojim prostorijama svečani sastanak u čast dra – Ivana Merza
Program:
1. Čitanje zapisnika.
2. Zlatko Kovačić: Dr. Ivan Merz.
3. B. Kolb: Božjem Orlu – dru. Ivanu Merzu. – deklamira Mirko Novak.
4. Vilim Štimec: Merčev duhovni život.
5. Boris Kolb: Merčeva „Zlatna knjiga“.
Pozivaju se svi prijatelji križarske organizacije, da dođu na ovaj sastanak.
BOG ŽIVI!
Najnovija katolička generacija pošla je za jedan korak dalje. Nju su danas zahvatili valovi onih rijeka, koje potekoše iz vječnoga Rima već g. 1905., kad je blage uspomene papa Pio X. izdao breve o čestoj svagdanjoj svetoj pričesti.
/Dr. Ivan Merz: Predgovor „Zlatnoj knjizi“./
A sad smo stigli novoj postaji našega puta. Okrvavljena su koljena, i Tebi se obraćamo dragi brat Ivane.
Ponizno klečeći na kamenom podu svetišta Spasiteljeva molimo Te, da plaštevi naši križarski sačuvaju netaknutu čistoću, poput bijelih krinova na oltarima Njegovih svetaca! /F. Cicak: Essey o dru. Merzu/