SVETAC BOŽJI
za proglašenje brata Dr. Ivana Merza blaženim
Do ove godine nismo se usuđivali stvarnije o tome govoriti. Bojali smo se.
Pa ipak – Ivan je naš svetac. Moderni svetac u pravom smislu svetačtva. Njemu je život bio Krist, a smrt dobitak. On je bio velik u malenim stvarima, skroman u divnoj veličajnosti, priprost u neprocjenjivoj vriednosti svoga djelovanja. Njega je Providnost poslala kao stvaratelja mladog katoličkog naraštaja Hrvatske, kao vođu pomlađenog katolićtva, kao muža uzora, koji je usred modernoga Babilona hranio svoju dušu Kristom, propoviedao toga Krista riečju, djelom i primjerom, dao toga Krista hrvatskoj mladosti. Njega je Providnost poslala kao i tolike druge, danas neznane, borce i mučenike katoličke Hrvatske svetce u poviestnoj obrani kršćanstva, svetce, koji su našem malom narodu udarili pečat vjekovne stalnosti u rimskom katolicizmu, ostavši sami neznani, zaboravljeni, upravo stoga, što bijahu sinovi maloga naroda.
Na nama je, da Merza prigrlimo kao dar Providnosti, da Njega – svetca Božjega – dovedemo na oltar.
Onima starijima, koji su Ga osobno poznavali, presmionim se to čini, jer im je u vihoru današnjice težko shvatiti, da su od Boga dobili milost živjeti uz svetca, raditi uz svetca, gledati svetca.
Nama mlađima, koji Ga živa nismo vidjeli, presmionim se to čini, jer svakog svetca zamišljamo kao neku izvanrednu pojavu, kao neko nezemaljsko biće, kao neku osobu, koja – ako već ne nosi ruha redovničkoga ili svećeničkoga, a to – sigurno miriši po tamjanu.
A Merz je bio običan profesor, bolestnih očiju, povučena nastupa, tih, miran, – tako reći – nezapažen.
Pa ipak – On je naš svetac. On je upravo po svojoj veličini u malim stvarima svakidašnjice – a ta je veličina možda najveća – zaslužio svetačku aureolu. Upravo po tome On je izvanredna pojava, zemaljsko doduše biće, ali već za ovozemnoga života barem jednom nogom stojeći u nebu. Njegovo najvažnije djelovanje nije možda bilo po crkvama, uz miris voštanica i tamjana, ali je posljedica sveukupne Njegove djelatnosti bila – strujanje duha Božjega, preporod u znaku križa, širenje apostolskoga žara prvih Kristovih poslanika.
Mi smo Hrvati skeptici u pogledu svetaca. Mnogo smo ih neznanih dali, a znane nismo znali dovoljno štovati, pa ostadosmo bez ijednoga. Tek nešto blaženika imamo. Naša je skepsa kriva i što bl. Nikola Tavilić još nije proglašen svetcem. Zato – zbog te skepse – gdjekoji bojažljivo susreću i misao beatifikacije dr Ivana Merza. Boje se, kud ćemo s tolikima, koji čekaju na tu čast. Pa ipak – naš i kršćanski i nacionalni ponos traže, da osim Nikole Tavilića dovedemo u red blaženika i svetaca – i Petra Barbarića, i biskupa Langa i dr. Merza! Osobito Njega, čije ime danas u Hrvatskoj znači jedan čitavi program, jednu čitavu ideju. Upravo Njega, koji je u tako raztrovanoj sadašnjici na čudesan način dozreo za nebo.
Osobito mi mladi budimo nosiocima Merčeve svetačke luči! Obaspimo nebo, obaspimo razpetoga Krista, žarkim molitvama, da se udostoji svoga viteza Ivana Merza počastiti i ovozemnom svetačkom čašću, kao što Ga je sigurno na nebu ovjenčao svojom slavom!
Obraćajmo se i izravno Merzu preporučujući se u Njegov zagovor! Mnogima je pomogao, o čemu svjedoče zahvalnice po našim nabožnim listovima. A potrebe i težkoće današnjice velike su. Merz to zna. Molimo Mu se! Bolesti duše i tiela, vjerske sumnje, trpljenja zbog zlobne okoline, školski izpiti, opasnosti po život, ratne težkoće. Svemu tome Merz može pomoći. I pomoći će.
Osobito ratne težkoće. On je proživio rat i u pozadini i na bojištu. Njega je svjetski rat dobrano izgradio i usavršio. Njega je milost Božja upravo za rata objeručke obasipala – pripravljajući Ga na kasnije djelovanje u katoličkom borilištu i na posmrtno djelovanje s neba. On zna, što rat sobom nosi. Smrt, pustoš, očaj, glad, nepravde, stradanja, potoke suza, nemoralne baruštine, negaciju čovječtva. Stoga je On – u ovo težko ratno doba – osobito suvremen ugodnik Božji.
Također Mu se osobito obraćajmo mi mladi. Mi Križari. Ivan je naš, On je križarski svetac. Njegov je život – i kao organizatora, i kao profesora, i kao pisca – bio posvećen katoličkoj mladeži. On nas voli, On nas razumije. On će nama pomoći. Ta On je i život svoj položio za hrvatsko Orlovstvo, za hrvatsko Križarstvo!
Molimo Mu se! Uslišat će nas. Ne očekujmo samo uslišenja, budimo spremni i na čudesa. Bog će to dati svome ugodniku. Dao je već i do sada. Kad promatramo nedavnu prošlost Križarstva, nameće nam se imperativno zakjučak, da je izlazak iz svih najrazličitijih i najtežih kriza – čudesan. To čudo – djelo je zagovora prvoga Križara, djelo je svetca Božjega – dr. Ivana Merza.
On je pečatom života svoga podpuno kristijanizirao križarsku organizaciju. Mi – hrvatski Križari – odužit ćemo se Crkvi, Domovini i Njemu ako svojim molitvama izprosimo Njegovo proglašenje blaženim.
Brate Ivane! Pogledaj s neba. Ratne strahote haraju, kosa smrti neumorno kosi, a plač i bolovi ne prestaju. Ti, koji si u ratu bio osjetio sreću, što možeš nepravedno trpjeti i tako biti sličniji Kristu Razpetome, pomozi sada onima, koji grozno trpe. Klekni pred onoga velikoga Boga, koga si na ovome svietu tako žarkom usrdnošću primao u prilici male Hostije. Klekni pred Njega i izprosi mir čovječanstvu, mir Hrvatskoj!
Opuštiše polja, zaniemiše vesele pjesme, zacviliše prerane udovice, osirotjele majke, nejaka djeca. Moli Boga, brate Ivane, da mladež Hrvatske u tim grozotama, u tom sveobćem ćudorednom neredu, ostane vjerna Kristu, Crkvi i Domovini! Moli Boga, da križarska Tvoja mladež izpuni častno svoju uzvišenu zadaću kršćanskoga preporoda i katoličke ponove! Zaštitniče hrvatske mladeži, daj da težki teret križa današnjice nosimo hrabro i uztrajno kao vitezovi Tvoje i naše Crkve, kao novovjeki – vječni – Križari!
Brate Ivane, budi darežljiv, kao što si darežljiv bio i na ovoj zemlji, da Te tako što skorije mognemo štovati na oltaru, i Tvojim štovanjem slaviti Razpetoga Spasitelja, koji i u ovim ratnim vremenima širi s križa krvave svoje ruke nad krvavim čovječanstvom! Bog živi!
B. Loborski
O. J. D.(Bez naslova), Za Vjeru i Dom, listopada 1942., br. 8
U Merzovoj smo godini, čiji je život, pojava i rad pripadao Kristu Kralju. Neka i naše Križarice kreću zacrtanim putem, što im ga označio dr. Merz. Borba, rad i život pod vodstvom Krista Kralja za jedan bolji sviet. Za Božju Hrvatsku i svietlu vječnost.
o. J. D.
Tvojim dlietom izrađena je i Merčeva duša i tolike divne duše Križarstva. I cielo Križarstvo Tvoje je djelo, rezultat Tvoga daha, Tvoga bića, Tvoje ljubavi. Jer Ti si nosilac…
ZAGREB: ZA BEATIFIKACIJU DR. IVANA MERZA
»Nedjelja« od 4. X. donosi, pod naslovom »Svetac Božji, za proglašenje brata Dr. Ivana Merza blaženim«, uvodni članak iz pera B. Loborskog, u kojem se pledira za proglašenje blaženim orlovsko-križarskog ideologa Dr. Ivana Merza. U članku pisac među ostalim poziva, da se utječemo Dr. Merzu u svojim poteškoćama. Dr. I. Merz će razumjeti napose ratne poteškoće. Zatim pisac kaže:
»… On je proživio rat i u pozadini i na bojištu. Njega je svjetski rat dobrano izgradio i usavršio. Njega je milost Božja upravo za rata objeručke obasipala – pripravljajući Ga na kasnije djelovanje u katoličkom borilištu i na posmrtno djelovanje s neba. On zna, što rat sobom nosi. Smrt, pustoš, očaj, glad, nepravde, stradanja, potoke suza, nemoralne baruštine, negaciju čovječtva. Stoga je On – u ovo teško ratno doba – osobito suvremen ugodnik Božji.
Također Mu se osobito obraćajmo mi mladi. Mi Križari. Ivan je naš, On je križarski svetac. Njegov je život – i kao organizatora, i kao profesora, i kao pisca – bio posvećen katoličkoj mladeži. On nas voli, On nas razumije, On će nama pomoći. Ta On je i život svoj položio za hrvatsko Orlovstvo, za hrvatsko Križarstvo!
Molimo Mu se! Uslišat će nas. Ne očekujmo samo uslišenja, budimo spremni i na čudesa! Bog će to dati svome ugodniku. Dao je već i do sada. Kad promatramo nedavnu prošlost Križarstva, nameće nam se imperativno zaključak, da je izlazak iz svih, najrazličitijih i najtežih kriza – čudesan. To čudo – djelo je zagovora prvoga Križara, djelo je svetca Božjega – Dr. Ivana Merza.
On je pečatom života svoga podpuno kristijanizirao Križarsku organizaciju. Mi – hrvatski Križari – odužit ćemo se Crkvi, Domovini i Njemu, ako svojim molitvama isprosimo Njegovo proglašenje blaženim…«
ZAGREB: IZ PROGRAMSKIH KRIŽARSKIH RATOVA
Na krasnoj križarskoj proslavi u »Franjevačkoj dvorani« na Kaptolu, prigodom proslave Križarskog dana u Zagrebu, u nedjelju, 13. rujna, održana su i dva značajna programatska govora. Donosi ih cijele zagrebačka »Nedjelja« od 20. rujna, a mi ih ovdje prenosimo u izvacima. Profesorica s. Hela Tišljarić, predsjednica M. Đ. K. Z., rekla je među ostalim i ovo:
»… Svi mi živimo u danima presudnim i važnim. Čitav javni život nalazi se na prekretnici. Sve ono, što bijaše pred tim, išlo je za materijalizacijom duhovnih vrednota i principa u čovječanstvu, vodilo je sve dalje od Boga! Ali taj Bog uzvratio je sve to samo savršenom dobrotom i želio darovati u godini velikog jubileja pokrštenja – slobodu jednom malom narodu. Ali taj će narod samo onda napredovati, bude li duhovno dosta jak, da snasi težinu svoje vlastite savjesti. Tu, u domeni duhovnog preporoda, koji se ne postizava sugestijama odozgo, nego unutarnjim sazrijevanjem i usavršavanjem, tu može jedino katolička ideologija, katolička svijest i duboka vjera jednog naroda da postigne dobre i pozitivne rezultate. Jer Krist, a po Njemu vjera, donosi Istinu i Ljubav, dva faktora, koja su jedina kadra da ispune i zadovolje ljudsku dušu. Bude li naš hrvatski narod, a pogotovo njegova mladež išla za tim, da u sebi i oko sebe realizira Kristovo Evanđelje, tek onda bit će taj narod kadar snositi svu težinu odgovornosti, tek onda bit će dostojan slobode, koju mu Bog daruje. I upravo po Križarskoj organizaciji upijamo u sebe ovaj pravi duh, duh Crkve, povezanost s Bogom i uvjerenje, da će samo dosljednost vrhunaravnim principima dovesti do konačne pobjede. Mi želimo u našim redovima odgajati pionire katoličke svijesti, u nama treba da se ostvaruje katolicizam ne samo kao nauka, nego kao realan život. U tim mislima želimo bez krzmanja, podpuno slijediti našeg velikog brata Dr. Ivana Merza…« Drugi govornik na toj proslavi bio je Prof. br. Nikola Machulka. Iz njegova govora donosimo par izvadaka:
»… Ta Križarstvo je oblikovalo naše mladenačke duše u najodsudnijim godinama našega života, ono je našim srcima željnima veličine, dočaralo i predstavilo jedinu i pravu životnu veličinu, kojoj je simbol križ Kristov, a zakonik Evanđelje, kojoj je najviši oživotvoreni ideal lik Njegove čiste i prečiste Majke; životnu veličinu, koja je jedino, ali i absolutno pouzdano jamstvo konačne i vječne ljudske sreće; veličina, koja se iživljava u čistoći srca, u ljubavi k bližnjemu, u smislu za rad.
Pa zar onda može itko od nas, draga braćo i sestre, i na čas samo pomislili, da je prošlo vrijeme, kad bi to isto križarstvo…
(…)Zar se na ičemu drugome može sigurno zasnovati i trajno zajamčiti sretna i blagoslovena budućnost našeg najdražeg zemaljskog blaga, naše ponovno uskrsnule narodne države, ako ne baš na onome, i samo na onome, što je naše davne pređe osposobilo još u zoru naše povijesti, za stvaranje uljuđene, sređene i snažne države, na onome, što je i u najtežim časovima te iste i mukotrpne naše povijesti jedino hranilo i podržavalo našu ćudorednu i odpornu snagu i stvorilo u hrvatskoj narodnoj duši neuništivi smisao za vječne ljudske ideale slobode i pravde, na onome, što je bilo našlo posebnog i najjasnijeg izraza u načelima, duhu i preporodnoj djelatnosti Križarskog pokreta, na onome, čime nas je upravo taj pokret podpuno prožeo i zanio…
O Dr. se Ivanu Merzu već mnogo pisalo i govorilo. Isticale su se mnoge i velike njegove, njemu upravo na poseban način svojstvene vrline. Slavio se, i s pravom, kao dostojan uzor temeljitosti i dubine u izgradnji svoje katoličke kulture, kao primjer znanja i inteligencije, kao strogi asket, vitez ženske časti, čovjek molitve, Kao junak ljubavi prema bližnjemu i plemić prave inteligencije i t. d. Između svih njegovih vrlina i odlika, ja bih danas najradije istaknuo jednu, i to prvotnu i glavnu, iz koje sve to upravo samo od sebe izvire, a to je – njegova jasna usmjerenost pravoj svrsi života, njegova mudrost, kojom je prigrlio ono jedino potrebito – unum necessarium – mudrost čovjeka iz Isusove priče, koji nađe biser u polju, pa ide kući prodaje sve, da kupi to polje i biser u njemu. Sve drugo je on upravo zamjernom veličinom duha i jasnoćom svijesti o smislu života do dna prozreo i iskreno prezreo. Nije se ničega odrekao – tek se svega – oslobodio…
… No nije dosta da to samo ističemo i slavimo, važnije je da to ostvarujemo. Zato se moramo od Merza naučiti, ako ičemu, a ono svakako tomu, da u svemu tražimo prvo: »Kraljevstvo Božje i njegovu Pravdu«. Prije nego zamolimo Stvotelja i Oca na nebu za »kruh naš svagdanji«, sjetimo se onoga: »kako na nebu, tako i na zemlji«…«
ZAGREB: “KATOLIČKI LIST” O KRIŽARIMA, DR. MERZU I MERZOVOJ GODINI
I zagrebački »Katolički List«, u broju 37. od 10. rujna, donio je članak o Križarima, Dr. Ivanu Merzu i Merzovoj godini, u kojem se među ostalim veli i ovo:
»… Zbilja se moramo diviti ovim mladim ljudima, koji još uvijek visoko dižu barjak katoličkih načela, barjak, na kojemu stoji znak križa s tri slova Ž. E. A. Krist im je alfa i omega cijelog njihova djelovanja. U tom radu spremni su na žrtve, što više znaju, da je temelj njihovog nesebičnog rada žrtva. Koliko žrtve doprinaša mladi čovjek, da u današnje vrijeme ostane vjeran svojim vjerskim načelima u izgradnji samog sebe na tim načelima, u oplemenjenju svog srca i svoje duše!
Puni vjere idu ti mladi borci k izvoru snage, k stolu Gospodnjem, da združeni s Kristom zadobiju puninu nadnaravnog života, života milosti, da obuku Krista Raspetog, da budu pravi Križari.
Ožareni božanskom ljubavlju postaju novovjeki apostoli, koji će Krista nositi u škole, radionice, tvornice, trgovine, urede, na naša polja i njive. To je ideal naših Križara, jer nema što drugo, da ih poveže s tom organizacijom već jedino nadnaravni motivi Kristova Kraljevstva.
Svijesni su oni svih poteškoća, znaju, da samo temeljiito izgrađeni duhovno mogu odoljeti svim zaprekama i postići svrhu. Imaju oni u svojoj sredini divni ideal, ideal pravog Križara. Taj njihov negdanji drug, a sada ideal borca Kristova jest blpk. Dr. Ivan Merz.
U njemu Križari gledaju čvrstog katolika, čija je vjera bila čista kao potok u gorskim planinama, jaka kao klisura na našem Jadranu. Bio je djetinjski odan Sv. Ocu i poslušan svim uputama Crkve. Njegov katolicizam nije bio frazerski, već odraz njegovog života, cijelog njegovog bića.
U želji, da svi Križari budu takvi, proglasilo je vodstvo Križara ovu svoju radnu godinu godinom Dr. Ivana Mcrza. Opaža se kod članstva velika želja za unutarnjom izgradnjom. Svi mlađi i stariji žele se posvetiti najprije sebi, svojoj unutarnjoj izgradnji, da im katolička načela postanu krv njihove krvi, da ih dosljedno provedu u cijelom životu, u javnom i privatnom radu. Uvjereni su, da bez jake unutarnje izgradnje sve je građeno na pijesku…«