IVANU BRATU – SESTRE
Napisano 17 i 18. IV. 1958. g. kao zborna recitacija za Suradnice Krista Kralja prigodom 30 godišnjice smrti dr. Ivana Merza.
Ivane, brate! Smijem li reći?
Veliku tajnu bratske ti duše ?
Reci !
Nisi Ti velik, nisi Ti silan,
Jer si poznavo’ rječnik i knjigu ….
Nisi!
Ti si k’o dijete pred nama nevin,
Čudesno stidljiv, stidljiv pred nebom ….
Ti si k’o dijete !
Tebe je majka tvoja zemaljska
pustila sama,
Ali Te primi Velika Mati
Mati nebeska !
Ona je znala drhtaje jutra,
Sutonske šutnje, ponoćne slutnje,
Tajnu dubine, patnju iznutra,
Gdje nam u bijesu gromovi tutnje
Ona je znala,
Znala je, kako na stazi života
Klupko se nevolje klupča i mota.
Ona je znala,
Kako je srce jednog mladića
Nalik na polje kod Berezine,
Gdje se u stravi krvoprolića
Napada. bježi, gori i gine ….
Ona je znala ….
Zato su njene Bezgrešne ruke
Posegle s neba do Banjaluke !
U tom je gradu
Gorjelo srce Ivana brata.
U srcu mladu
Ljubav je htjela svu ljepotu
Drugoga srca da hvata.
Ali njene su majčinske ruke
Lađicu srca – iz Banjaluke
Vodile snažno kroz olujne buke
U zagrljaj Božje mirne luke …
A kad su nad krovom garnizona
U mračnoj atmosferi Beča
Zvonila jutarnja i večernja zvona,
Ivane, tvoje srce sjeća
Sjajna Madona:
Ivane, dijete, nisi ti rođen
Da budeš po tom smetištu vođen !
Ni čar kavana – ni vihor plesa,
Ni ushit boje – ni žudnja mesa,
Ni lijepa knjiga – ni čari stila,
Ni topla soba – niti idila,
Ni žamor mase – il kazališta –
Ah, ništa i ništa
Ne će u tvoje srce ući,
Niti će živjet u tvojoj kući !
Marijo ! Kako oštre riječi !
Tako zar tvoja ljubav čudna,
Mirna, topla, sveta i budna
Groznice mladog časnika liječi ?
O sada znadem, zašto u brda
Alpinska – strma, ledena, tvrda
Šalješ to dijete – bijelo k’o snijeg !
Navala to je – to nije bijeg !
To Ivan osvaja ne Italiju,
Već onaj beskraj, gdje se kriju
Naša božanstva i demoni svi !
Gdje raste sotona – il svetac zri !
Divna si, Majko, blještava sva u
Presretnoj brizi – Unsere liebe Frau !
Marijin program, planovi njeni,
Ne mogu ostat u Bečkoj sjeni.
Ivana vodi sve dalje i dalje –
Iz carskog Beča u Pariz ga šalje.
Biblioteke ili muzeje –
Gospa ga sama kroz sve aleje
Vodi sve dalje na goru onu,
Gdje u tri popodnevna sata
Krist je u krvi
Postao prvi
Spasitelj čovjeka brata !
Kako si divna, o Notre Dame !
Kako mu čuvaš blistavi plam !
U toj će školi svetosti zrele
Usisat Ivan ideje smjele,
Čelik načela, silne principe,
Koji od Božjeg zanosa kipe !
Ti si ga, Majko, učila sve to –
Kroz svaku zimu, kroz svako ljeto !
Tu će uzljubit bijednoga gosta,
Jadnika ispod seinskog mosta.
Tu će u svijetlu čudesnog Lurda
Upiti znanje Božjeg apsurda.
Kako si divna, o Notre – Dame !
Kraj Tebe Ivan nije sam !
Tu će uzljubit svetu tišinu
Hramova starih.
Tu će se penjat u plavu visinu
Neba kroz misu i svemir žrtve.
Tu će pohađat noću mrtve.
Postom se trapit danju,
Bićem i bdijenjem po noći.
Tu će gubiti oči
Ljubeći istinsku ljubav,
Misleći vazda na nju ….
Kako si dobra ! Kako si divna, Milostivna !
O, onda se mlad i jak i tvoj
Vraća u našu učmalu bijedu.
Dolazi amo – na hrvatska tla,
Gdje se u apokaliptičkom redu
Nižu fantastična zla !
Hvala Ti, Sveta
Za miris tog cvijeta !
I tu je – u očinskom našem domu –
Saznao i za onaj put, što ide
od svete i nevine želje
Kroz kratkotrajno veselje
Prema vidljivom slomu ……..
Ti si ga pratila, k’o svoga Krista,
U trci zemaljskim planetom
Sudbina je njegova bila ista
Kao sudbina njegova Spasa.
Tvojega Sina
Dok je krvario svijetom …..
O, Majko s visina, o divna,
Milostivna !
Nebom je naše povijesti sjeko
Staze božanske – široko, daleko,
I kao golemo magnetsko sunce,
Ko svemirska, privlačna, opojna sila
Koja se po svim stranama slila,
Prekrila doli, prešla vrhunce,
Prošla asfaltom u gradske kuće,
I blatnim putem do zaselaka
Čudesno jaka –
Ko uskrsnuće –
On je za sobom povukao brojne
Protiv sotone u redove bojne,
Hvala Ti, hvala !
Ti si nam Ivana dala ! Hvala Ti,
dovijeka hvala !
Zašto su zastale povorke mladih ?
Što su to čuli ?
Koga su sreli ?
Ta nije to lik u zlatnoj paradi.
Nije to bankir ni buržuj truli.
Niti senzacije nit slave želi ……..
Ne želi, Majko, ne želi !
Ah, iz njeg teče, razlijeva se, buja
K’o vodopad bistri misaonih struja
Istina – Istina – Istina sva čista
Istina Isusa Krista !
Istina, Majko, tvojega Krista !
Riječi su tekle – kovane Duhom,
U kovačnici srca na nakovnju Žrtve.
Nahranjeni bijelim anđeoskim kruhom,
Zvonile su kao zvučne trublje rata
I apostolata !
Biblija i Toma i nauka Rima,
Što je sav ushićen prima;
Taj svijet, što mu ga u srcu slika
Svaka papina nova enciklika;
Riječi, što ih Pontifeks daje
Za naše raspete naraštaje –
Sve je to na pjedestalu
Njegove sudbine
Gradilo u sjaj visine
Silnu katedralu.
Hvala Ti, Majko, svih katedrala,
Do vijeka hvala !
Ko rubinska zrnca krunice žive
Spliče naš Ivan tolike mlade
Kristu za krunu – Gospi za dar.
Svi mu se dobri dive.
Ali on sam i zatvoren tako
U svoga Boga
Želi, da njegov nutarnji žar
Sve ih Višnjemu dade.
Koliko puta je plako
Koliko puta je plako,
Ko mala duša pod zvijezdom u daljini,
Ko sitni cvijet pod stijenom u planini !
Koliko uzdaha, smutnji i skandala,
Rugla i sramote, prezira i zlobe,
Naša mu je bijeda za nagradu dala !
Najljepše nade gasnu u cvatu,
Ko krhko staklo želje se drobe,
Svaka minuta u svakome satu
Puni mu dušu tajnom težinom –
Pondus amoris –
Tišti ga ljubav, ko apostola,
Koji sav gori, popljuvan, str –
Za svoju braću raspet od bola
Iduć u smrt !
Hvala Ti, Majko, hvala
Što si nam Ivana dala !
Kad ga je prije 30 ljeta
Požnjela ljubav s ovoga svijeta,
Kad nam ga nebo dobro ote,
Ipak je među nama ostao
Spomenik tihe dobrote.
Ivane brate ! Ti si postao
Signum – semafor – putokaz bijeli,
Na raskršću zabluda mračnih
Što srca i duhove dijeli.
Svijetlo nad valovljem ovih dana,
Krik iznad misli uskotračnih,
Poziv u času bogomraka,
Zvijezda prepuna jasnih zraka ….
Ko ljubav duše bliz i drag
Ostavljaš zlatni mirni trag
Jači od zore, nalik na dan
Prokletom rodu darovan,
Veliki dan
Obasjan
Božanskim Srcem i Duhom !
Nalik na dan – obasjan
Oltarskim Suncem i Kruhom !
Pozivaš sve
Pozivaš sve
Bijedne, slomljene, beskućne, jadne.
Prodane, izdane, smrznute, gladne.
One iz potkrovlja, gdje sove tule;
One iz podruma, gdje štakori skaču;
One iz fabrika, gdje glasno Boga hule;
One iz škola, gdje otrov dnevno žvaču …..
I ateiste sviju šara,
Materijaliste svakog kroja
I kršćane slabog žara
I srca puna nepokoja –
Sve – sve – sve !
Pozivaš sve – i po nama !
Po sestrama tvojim sestrama vjernim
Bijelog i ljiljanskog srca …..
Po nama, koje je dirnuo zov
I glas, i zapovijed jasna:
S Ivanom, lovcem Božjeg Srca,
Pođite i vi u lov !
Lovci na duše ! Lovite duše ! Tražite ljudske sudbine !
Hvatajte, dižite, nosite
Sve u svježe visine !
Idite ! S Bogom prkosite
Svakom zlu !
Po našem tlu
Sipajte vatru, oganj iz ognjišta duše !
Vatru s neba !
Smrznuto srce je treba !
Milost je njezino ime !
Ljubav je njezina tajna !
Dobrota njena reklama !
Kada se iz vas ruše
Kristalni slapovi sreće nad svime,
Što vas okružuje –
Zar da vas plaši tama ?
Ili srce što vas optužuje ?
Ponori, grijesi i rugla
Što se iz svakog ugla
Cerekaju Vama ko njemu ?
O Majko, vječna Ti hvala,
Što si nam poziv dala !
Vi ste u svemu
Ivanu bratu nevine sestre,
Rođene u isti trenutak
Svetoga zvanja
U Golgotskoj tami,
Golgotskoj drami –
Kad vas je iz Srca probodenog
Odakle ključaše ljubavi vrutak,
Vadio jednu po jednu
Malu i bijednu
I stavljao Isus u Srce Mami
U Golgotskoj tami
U Srce Bezgrešnoj Mami !
Otad ste iz Srca probodenog
Prešli i u posjed Srca Njenog !
Majko – Roditeljice naša –
od srca hvala !
Suradnice Krvi i Kristova Raspela !
Evo nas – rođenih – iz Srdaca obaju !
Neka vas vodi milost bijela
i odluka zrela
u sjeni Raspela
I u sjaju
Kraljevske trnove Krune !
Neka vas vodi kroz milijune !
S Ivanom bratom za milijune !
Žrtvujte ovo par sekundi
Lomnog života !
I dvjesta trista bolnih rundi
dnevnih strahota !
Ne stojte ! ne zastajkujte više
Ni sante leda, ni okrutne kiše,
Ni pustoš, niti samice smrti,
Ni bunkeri gladi, ni jal zlikovaca,
Ni sramota, što se dnevno na vas baca,
Nit ikakva prijetnja, što kraj vas koraca,
Ne će vas nikada strti !
Evo nas – Raspeti –
Rođenih s Ivanom
U času tame
Iz srca Tvoga
i Srca Bezgrešne Mame !
Idite ! Ivanov grob, kao i Kristov,
Nije postaja tuge – nego sreće !
Od njega, evo
i put smjeliji
i duh zanosniji
i pogled zreliji
i korak ponosniji
kreće – kreće – kreće
Po Božjem planu u svijet među braću
što griješe i mole plaču …..
Vidite li ?
Da li nova zora žari crtu našeg nebosklona ?
Što to sja pred dušom milijuna ?
Što to blista pred svim očima ?
Što to počima
U ovim noćima
Bjelasat se na njivama oko nas ?
Tko to iz otajnog svijeta dolazi po nas ?
Isuse Kralju ! Ti si to ! Ti si, Ljubljeni,
Ti si !
Nisi daleko, Raspeta Ljubavi, nisi !
Ti si to – krvav i velik – ljubav i mir !
Ti si – ocean sreće – radosti prozirni vir !
Ti – željo svih klijetki srca, ushite volje,
Vođo, Plaćo i Raju – beskrajno zlatno polje !
Ti transcedentni kraju –
odakle zvijezde raskošno sjaju,
Srebrom posipljuć putove naše,
Vodeć nas k Tvome besmrtnom kraju,
K Ocu i Duhu
Kroz Crveno moru po suhu ……
Što da se duše,
Što da se živci,
Što da se tvoje
Kćeri i sestre boje,
I ljubljene što da se plaše ?
Ivane, čuvaj stado malo,
Što ga je Srce dobrog Pastira
Sebi odabralo !
O gle, pred Suncem Danica sja !
To naša mala zahvalnost
Našu Majku i sreću i radost,
I u njoj svibanj i trajnu mladost
Kraj Isusa Kralja pozdravlja.
Majko, samo ta riječ nam na usta
Dolazi,
Kroz srce prolazi
Ko magnetska silnica i vuče
K Tebi !
I jer Te volimo – do smrti volimo –
Vruće, vruće te molimo,
U godini Lurda i Masabjela,
U vijeku tamne apostazije
Iznad Evrope, Afrike, Azije –
Dviju Amerika i Australije,
Neka Tvoja Bezgrešnost bijela
Sva srca srećom i mirom zalije !
Majko ! S Ivanom bratom pred tvojim grudima
Molimo, da i po nama, kćerima,
U jutrima, podnima i večerima,
Donosiš Isusa ljudima !
Nije ovo luksuz – niti prazan zvuk !
Ovo je glas apostolke, koja s tobom ide
Les saintes vont en enfer – sveci idu u
pakao,
U predgrađa, gdje laje vuk;
K prokletima, gdje urla zvjer –
Les saintes vont en enfer !
S Kristom, koji je plakao ………………..
Ivane brate ! Orle Božji ! Viteže smjeli,
Viteže bijeli !
Čelik obrano, betonski zide svojih sestara !
Inspiracijo našeg rada !
Daj da plamen s tvoga žara
Iznad sela, iznad grada
Plamsa – svijetli – žarko gori
Ko sunce u ljetnoj zori ……..
I da cijeli svijet osjeti,
Gdje se diže, gdje se penje
Kroz sve duše i tjelesa,
Sa dna zemlje u nebesa
Sveto novo ozdravljenje !
Da se usred sniježnih bura
Javi sunce u krasoti,
Javi nebo u ljepoti,
Podigne temperatura.
Ivane, čedo Marijina svibnja,
čedo cvjetnog Bogorodičina maja !
Malo tvoga sjaja
izlij u nas !
Malo raja
postavi među nas !
Krista – Gospu – nebo cijelo,
Veliko – sunčano – bijelo
Htjele bismo svijetu dati,
Da bi moro uzdrhtati
Preporođen, cvjetan, sretan
I Božanski pramaljetan !
Po nama u svakom srcu razbij grijeha kamen !
Po nama u svaku dušu stavi Kristov znamen !
Po nama u svakom biću pali Trojstva plamen !
Hvala Ti ! I Amen !
Hvala Ti ! I Amen !
o. Mijo Škvorc
(Znakovi za tehničku izvedbu ovom prijepisu su izostavljeni. Nalaze se u Arhivu Postulature Ivana Merza u Zagrebu).