Dr. Dragutin Kniewald
1889. – 1979.

Dr. Dragutin Kniewald, predstojnik katedre za liturgiku i pastoralnu teologiju, istraživač hrvatske crkvene, osobito liturgijske povijesti, stručnjak za povijest staroslavenske liturgijske baštine i staroga zagrebačkog obreda, jednom je prigodom istaknuo u referatu o obnovi liturgijskog pjevanja “da je XX. stoljeće za svijet atomsko, a za Crkvu liturgijsko stoljeće. Liturgijska konstitucija II. vatikanskog koncila bila je historijski nužna ‘revolucija’. Do nje je moralo doći. Sreća, da je došlo ‘odozgo’, od Ivana XXIII”.

Njegov prijevod Rimskog misala godine 1921. – sa susljednih pet izdanja – znači kamen-temeljac liturgijske obnove u Hrvatskoj. Sudjelovao je u izradbi hrvatskog obrednika. Ovaj hrvatski teolog izmijenio je sudbinu II. vatikanskog koncila. Što je to učinio dr. Kniewald? Upravo 22. veljače 1962. svečano je u bazilici svetog Petra u Rimu proglašena enciklika Ivana XXIII. Veterum sapientia, kojom je utvrđena upotreba latinskoga jezika u Katoličkoj crkvi. Biskupima i generalima redova dana je smjernica neka budno paze da se ne bi tkogod od njihovih podložnika usudio što “govoriti ili raspravljati protiv latinskoga jezika, posebno u liturgiji. Izgledalo je da na Koncilu neće biti ni govora o uvođenju živih jezika u liturgiju”. Takvu uputu dobili su i članovi spomenute pripravne komisije.

Dr. Kniewald je pred komisijom održao govor, pokazao odobrene liturgijske knjige na živom jeziku, knjige koje se kod nas u rimskom obredu stoljećima upotrebljavaju. Pobrao je pljesak prisutnih. Onda je tajnik Bugnini nešto šapnuo kardinalu Larraoni. Rečeno je da će poslijepodne kardinal dati neku izjavu. Popodne se kardinal nije pojavio. Tako su ostala otvorena vrata za teološku raspravu o liturgijskom jeziku. I došlo je do koncilske liturgijske obnove, do živih jezika u liturgiji, bez čega se danas Crkva ne može više ni zamisliti. Tako je hrvatska Crkva, jedina u rimskom obredu, sačuvala kroz stoljeća ćirilo-metodsku misao, zapravo svijest, da svaki narod ima pravo stupati pred Boga onako kako on govori; ne nekim za narod nerazumljivim jezikom. Mi smo, dakle, to sačuvali i u prigodnom trenutku time obogatili opću Crkvu.

Kratki životopis

Rođen je 28. srpnja 1889. u Zagrebu. Otac mu je bio poštanski činovnik. Osnovnu i srednju školu završio je u Zagrebu 1908., a onda je kao klerik Senjske biskupije poslan u Rim, gdje je na Papinskom sveučilištu Gregoriani završio filozofske i teološke studije, postigao doktorat filozofije 1911., a 1915 doktorat teologije. Posebno se posvetio liturgici i crkvenoj umjetnosti, te znanstvenoj fotografiji. Vrativši se u Hrvatsku, nekoliko mjeseci je 1915. bio kapelan u Novom Vinodolskom, a onda je u studenome postao biskupski tajnik i bilježnik Duhovnog stola u Senju. Sljedeće godine postao je profesorom na bogosloviji u Senju, a 1921. počinje predavati pastoralno bogoslovlje i crkvenu umjetnost na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

Godine 1922. imenovan je izvanrednim, a godine 1925. redovitim profesorom na katedri pastoralnog bogoslovlja. Radi studija hrvatske arhivske crkvene građe često boravi u Beču, Münchenu, Rimu, Budimpešti. U akademskoj godini 1931./1932., bio je dekan KBF u Zagrebu. Tijekom dvije akademske godine (1933./1935.) predaje na Fakultetu crkveno pravo, a kasnije – kroz dvije godine (1945.-1947.) – predaje i crkvenu povijest.

Na Katoličkom je bogoslovnom fakultetu predavao više od trideset godina (1921.-1952.). Glavno mu je područje bila pastoralna teologija, u koju je u početku bila uključena i liturgika. Upravo je u njegovo doba (1935.), kada je na temelju crkvenih dokumenata uznapredovao liturgijski pokret u Crkvi, liturgika izdvojena iz pastorala i proglašena posebnom disciplinom u teološkom studiju. Za taj je novi predmet napisao i priručnik Liturgika (Zagreb, 1937.), u kojemu je obradio povijesni postanak i razvitak pojedinih činilaca liturgije, te tadašnje pozitivne crkvene propise o njihovu slavljenju. Umirovljen je 1952., zajedno s izdvajanjem Bogoslovnog fakulteta iz sklopa Zagrebačkog sveučilišta.

Najveća njegova briga poslije umirovljenja i posljednjih godina života bila je usredotočena oko novog izdanja Rimskog misala. Priredio ga je, našao nakladnika i bio je već uspio poslati original u tiskaru, ali ga je nakon mjesec dana povukao, jer ga Episkopat nije odobrio za liturgijsku upotrebu. O toj borbi, koju je za svoj prijevod i najnovije izdanje Misala vodio od 1962. do 1965. i na kraju ostao poražen, izdao je na stroju umnožen spis Facta loquuntur (Činjenice govore, Zagreb, 1965.). Tu je ujedno i uvid u zadnje razdoblje njegova života i rada, koje ide od 1956. do 1965., kada se četrnaest godina prije smrti povlači iz javnog djelovanja. Tako doznajemo da je u vrijeme svoga boravka u Rimu 1961. teško obolio od malteške groznice; da je 1963. bio ponovno u Rimu, te u Stuttgartu, Trieru i Salzburgu. U ovom je potonjem gradu na proslavi 1100. godišnjice sv. braće Ćirila i Metoda održao predavanje o hrvatskom liturgijskom jeziku. Poslije ovoga poživio je u samoći, ostavljen i bolestan, još punih četrnaest godina. Preminuo je 5. svibnja 1979. u Zagrebu.

Događaji ga pokreću na akciju i zauzetost

Dr. Kniewald je osoba koja nije mogla stajati po strani. Događaji su ga sami izazivali na akciju i zauzetost. Evo nekih vezanih uz njegov život. Bilo mu je krivo, što su odmah u početku NDH bili imenovani neki mladi teolozi za nastavnike na Bogoslovnom fakultetu, a da ih nije izabralo ni predložilo Fakultetsko vijeće. Ti samo imenovani, a ne izabrani nastavnici, “spušteni kroz dimnjak”, kako se Kniewald slikovito o njima izražavao, nisu nikada nastupili na Fakultetu, niti su mogli predavati, jer nisu dobili odobrenje od mjesnog ordinarija, tj. “veniam legendi” od nadbiskupa Stepinca, kako je to bilo za taj fakultet uzakonjeno. Zauzimali su mjesta kojima Fakultet nije više mogao raspolagati te je stvorena napeta situacija između Fakulteta i Ministarstva. Kniewaldu je bilo drago kada je Ministarstvo u kratkom roku riješilo ovaj spor u sporazumu s nadbiskupom.

Kad se radilo o zaštiti hrvatskog kulturnog blaga od opasnosti bombardiranja, Kniewald je bio uporan i neumoran; njegova je ideja bila da se najvrednije knjige Sveučilišne i narodne knjižnice, kodeksi, inkunabule, rukopisi i rara et rarissima čuvaju u bunkeru, koji bi se u tu svrhu iskopao i zazidao u jednom od dvorišta same Knjižnice. Uporno se zauzimao za taj plan, sve dok nije bio i ostvaren. Isto tako je tražio da se blago zagrebačke katedralne riznice čuva u jednoj od katedralnih kula, koja bi se u tu svrhu iznutra učvrstila kao bunker. I u tom je nastojanju uspio. Na sreću, rat je svršio, a da nisu bile bombardirane ni Knjižnica ni katedralna riznica, ali to ništa ne umanjuje Kniewaldove zasluge za čuvanje tog kulturnog blaga.

Kniewaldova nemala zasluga u obrani hrvatske kulturne svojine u vrijeme rata bila je njegova borba s Nijemcima, da sasvim ne zauzmu zgrade bogoslovnog sjemeništa i Fakulteta. Kao nekadanji pitomac Germanicuma u Rimu, Kniewald je upoznao u vrijeme svoga studija mnoge ugledne Nijemce i, što je još važnije, proniknuo je u njihovu narav i stekao iskustvo u društvenom odnosu s Nijemcima. To mu je, uz njegov odlučan i nepopustljiv karakter, pomoglo da je napokon uspio spasiti dobar dio sjemenišnih zgrada od njemačkog zaposjedanja.

Dok se još nekako moglo putovati kroz Gorski kotar, Kniewald je otišao u Crikvenicu na nekoliko dana odmora. Tamo je doznao da su Talijani zatvorili dr. Matu Sobola, vrlo poznatog, popularnog i voljenog liječnika u čitavom Hrvatskom primorju, i da su ga osudili na smrt, te da će ga i strijeljati. Kniewald je odmah potražio zapovjednika talijanske posade u Crikvenici i hrabro se zauzeo za dr. Sobola. Govorio je perfektno talijanski, kao nekadašnji rimski đak, i otvoreno stavio u pitanje pravovaljanost takve okrutne osude, upozorivši na posljedice i za same Talijane, ako se osuda izvrši. Nije uspio, dr. Sobol je bio strijeljan, a Kniewaldu je bilo jedino dopušteno da ga može ispovjediti prije smrti i dati mu odrješenje.

Za veliku i sjajnu izložbu Minijatura u Jugoslaviji, koju je u Zagrebu organizirao Muzej za umjetnost i obrt i bila je otvorena od travnja do lipnja 1964., Kniewald je radio, po vlastitom priznanju, četiri godine u Pripravnom odboru. Osim što je sudjelovao u općem radu Odbora, njemu je bila povjerena posebna briga oko latinskih rukopisa, koji se čuvaju u zagrebačkim zbirkama, i o tom je napisao studiju za bogato ilustrirani katalog izložbe.

Životno djelo

Dr. Dragutin Kniewald bio je preteča koncilskih ideja našeg vremena na dvama važnim područjima: na reformi liturgije i na ponovnom afirmiranju laikata u Crkvi. Oba područja koja se u naše dane osobito cijene i od kojih se mnogo očekuje. Udario je temelje liturgijskom pokretu u Hrvatskoj svojim prijevodom Rimskoga misala na hrvatski jezik (1921.), koji je doživio šest izdanja. Dok vjernici nisu mogli razumjeti što se u liturgiji navješćuje i moli, nisu mogli znatnije sudjelovati u njoj. A razumijevanje liturgije bio je cilj svekolika nastojanja liturgijskoga pokreta XX. stoljeća. Ako se s pravom piše da je liturgijski pokret u Hrvatskoj započeo zapravo tek 1921. prijevodom Misala, može se autora prozvati ocem liturgijske obnove.

Misal je doživio šest izdanja. Svako novo izdanje bijaše nešto dotjeranije. Spremao je i sedmo izdanje, poslije liturgijske reforme nakon II. vatikanskog koncila, ali ga nije uspio ostvariti. To je bio uzrok ili jedan od uzroka njegove zadnje polemike. Spis Facta loquuntur umnožen na stroju u Zagrebu 1965. je neobično zanimljiv i važan izvor za upoznavanje Kniewaldove osobe, karaktera i temperamenta. Podsjećajući na neizbježnosti liturgijske obnove i sreću što je krenula od vrha Crkve, Kniewald piše: “U prvom izdanju hrvatskog prijevoda Misala 1921, … naglasio sam da će doći vrijeme kad će vjernicima biti vraćena njihova liturgijska dionica u pjevanoj misi. U tom smislu istaknuo sam na I. sastanku ILO-a (Interdijecezanski liturgijski odbor) 1956., u referatu o obnovi liturgijskog pjevanja, da je XX. stoljeće za svijet atomsko, a za Crkvu liturgijsko stoljeće. Liturgijska konstitucija II. Vatikanskog koncila bila je historijski nužna ‘revolucija’. Do nje je moralo doći. Sreća, da je došlo ‘odozgo’, od Ivana XXIII. Mnogi vjernici, svećenici, biskupi, pa i kardinali, ne samo kod nas, u našem malom ambijentu, nego i u čitavoj Crkvi, nisu bili duhovno spremni za tu ‘revoluciju’. Mnogi su joj se opirali. Ima ih i danas koji joj se opiru. Navikli na staro, teško se prilagođuju ovom velikom, za njih neočekivanom i neshvatljivom, ali potrebitom zaokretu…”

Inače, svrha je brošure na temelju dopisivanja s predstavnicima Episkopata protumačiti vjernicima i svećenicima zašto nije izašlo novo izdanje njegova Misala. On sam na prvoj stranici u Uvodnoj riječi definira svrhu spisa: “Mnogi me, znani i neznani, svećenici i vjernicu pitaju šta se to desilo i zašto ne izlazi novo izdanje Nedjeljnog misala za koje su čuli da ima izaći. Novo izdanje Nedjeljnog misala ne će izaći, jer ga Biskupska konferencija nije odobrila za liturgijsku upotrebu, a nije ni odgovorila na moju molbu od 16. 1. 1965. u kojoj sam to molio. Što se međutim dešavalo i zašto je uskraćeno zamoljeno odobrenje, prikazuje ova dokumentacija”.

Epilog brošure Facta loquuntur u neku ruku znači njegovu oporuku kojom se oprašta od svoje braće svećenika. Kniewald piše: “Uzimajući sve to do znanja kao gotovu činjenicu, napuštam svako javno i privatno djelovanje na liturgijskom području.. Napuštam svoje životno djelo nedovršeno…“

Mnogi znanstveni radovi

Dr. Kniewald je zaslužan za istraživanje hrvatskoga liturgijskog blaga iz prošlosti. Njegov se istraživački rad posebno kretao u proučavanju starog zagrebačkog obreda: prvi rad s toga područja Kniewald je objavio 1916. (u Katoličkom listu br. 44.), a poslije je objavio mnoštvo radova (na hrvatskom, mađarskom, francuskom, talijanskom). Postavio je znanstvenu hipotezu o podrijetlu zagrebačkog obreda: iz srednjovjekovne Francuske preko Ugarske u Zagreb. U svojoj studiji o najstarijem sakramentaru zagrebačke katedrale, objavljenoj u Analima Francuskog instituta u Zagrebu, 1938., to je dokazivao.

Posebna mu je zasluga što je otkrio svijetu ljepote i kulturnu vrijednost obreda zagrebačke stolne crkve, koji su se sačuvali sve do 1788., kad ih je dokinuo biskup Maksimilijan Vrhovac. Usput je proučio i umjetničku stranu zagrebačkih i drugih kodeksa, od kojih neki potječu još od prvog zagrebačkog biskupa Duha, a čuvaju se u Metropolitanskoj knjižnici i u katedralnoj riznici. Njegovu uzornu studiju Misal čazmanskog prepošta Jurja de Topusko i zagrebačkog biskupa Šimuna Erdödija primila je Akademija i objelodanila je 1940. u 268. knjizi Rada.

Kniewald je organizirao prerađivanje službenog hrvatskog prijevoda Rimskog obrednika, koji je s odobrenjem Svete Stolice objelodanjen u Zagrebu 1929. Osim Misala izdao je 1930. udžbenik Pastirskog bogoslovlja, a 1937. izdao je svoju magistralnu Liturgiku kojom je dosegnuta svjetska razina na tom području. U tridesetim godinama, kada počinju izlaziti njegove stručne knjige, studije i rasprave, Kniewald je stekao ime zaslužnog hrvatskog učenjaka, čija djela znatno proširuju naše poznavanje hrvatske crkvene i uopće kulturne baštine.

Dugogodišnji strpljiv i solidan Kniewaldov istraživački rad urodio je dobrim plodovima, i u četrdesetim godinama redaju se brojne publikacije, kao rezultati toga rada u znanstvenim časopisima i godišnjacima, te posebnim knjigama i napokon u Hrvatskoj enciklopediji. Tada je postao prvorazredan autoritet za povijest katoličke liturgije s posebnim obzirom na hrvatske obrede. Iz tog su vremena njegove studije: Pavlinski obredni priručnik iz g. 1644, (1940.), Obred i obredne knjige zagrebačke stolne crkve 1094-1788 (1940.), Zagrebački liturgijski kodeksi 11-15. stoljeća u časopisu Croatia Sacra, XIX, Proprium de tempore zagrebačke stolne crkve 1094-1788 (1941.), L’Arte Sacro in Croazia, u zborniku na talijanskom Croazia Sacra (Rim, 1943.).

Uspio je u Akademijinu Radu objelodaniti svoju veliku i zanimljivu raspravu Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima (Knj. 220, 1949. g.). Kniewald je u ovoj raspravi nakon svestrane analize izvora, uglavnom optužaba protiv bosanskih krstjana, ispitao njihovu vjerodostojnost i utvrdio mjeru iste uspoređujući je s priručnikom što ga je 1250. za crkvene suce priredio inkvizitor Rainer Sacchoni, a čuva se u zagrebačkoj Metropolitanskoj biblioteci. Došao je do zaključka da je Bosanska crkva bila zapravo neomanihejska sekta, srodna i slična zapadnim katarima, patarenima i albigenzima, kao i istočnim bogumilima. Optužbe protiv bosanskih krstjana nisu bile u biti neosnovane, što ipak ne znači da nije bilo netočnih i neopravdanih optužaba.

Kada je papa Ivan XXIII. motu proprijem Superno Dei nutu 5. lipnja 1960. ustanovio pripravne komisije za Drugi vatikanski koncil, profesor Kniewald je – kao poznati liturgičar u svijetu – imenovan članom Komisije za liturgiju. Teolozi misle da je Kniewaldova intervencija u toj komisiji odlučno pridonijela, da je Koncil dopustio upotrebu živih narodnih jezika u bogoslužju Katoličke crkve.

Ne smijem niti želim mimoići njegovo veliko značenje u prijeratnomu hrvatskomu katoličkom pokretu. Na idejama dr. Ljubomira Marakovića i dr. Dragutina Kniewalda izrastao je duhovni orijaš dr. Ivan Merz, sada blaženik Katoličke crkve (papa Ivan Pavao II. proglasio ga je u Banjoj Luci 22. lipnja 2003. blaženikom!). To su u našoj zemlji bili počeci laikata, pokreta koji će uroditi koncilskim i pokoncilskim nastojanjima u Crkvi za što većim uvođenjem laika u život Crkve.

Literatura

  1. Stjepan Antolić: Prikaz liturgijsko-povijesnih rasprava dra. Dragutina Kniewalda, 10/1940, 19, str. 129-132
  2. Iz korijena Objave… Glas Koncila 12/1973, str. 6
  3. Naši pokojnici: Dragutin Kniewald, Glas Koncila 10/1979, str. 12
  4. Umro je profesor Kniewald, Kana 5/1979, str. 10-11
  5. Josip Kribl: In memoriam profesora dra Dragutina Kniewalda,  Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije 5/1979. str. 97-98
  6. Dr Antun Ivandija – dr Celestin Tomić: In memoriam Dragutinu Kniewaldu, Bogoslovna smotra 2/1979, str. 365-367
  7. Dragutin Kniewald, kratki životopis, Službeni vjesnik riječko-senjske nadbiskupije,1979. str. 63
  8. In memoriam: Govori na sprovodu i komemoracija Dr Dragutina Kniewalda, Bogoslovna smotra 3 /1979, str. 363-367
  9. Pavao Tijan: Dr. Dragutin Kniewald – prvi moderni liturgičar u Hrvatskoj, Hrvatska Revija 2/1980, str. 245-252
  10. Josip Kribl (priredio): Popis radova prof. Dragutina Kniewalda, Croatica christiana periodica 7/1981, str. 97-106
  11. In memoriam: Prof. dr. Dragutin Kniewald (23. VII. 1889-5.V. 1979), Croatica christiana periodica 7/1981, str. 147-148
  12. Dr Vladimir Zagorac: Pionir hrvatskog liturgijskog pokreta, Glas Koncila 30/1989, str. 9
  13. Kniewald, Dragutin u: Hrvatski leksikon, I. Zagreb 1996, str. 604
  14. Kniewald, Dragutin u: Opći religijski leksikon,  Zagreb 2002, str. 456

Vlč. Anto Pavlović