Prigodom 50.obljetnice smrti dra Ivana Merza (1928-78) održan je u Zagrebu 24-26.stud. 1978. simpozij o pojavi i značenju dra Ivana Merza. Zbornik tih radova nedavno je posebno tiskan (na 132 str.), a teme su slijedeće:
Mijo Škvorc, biskup: Ivan Merz nakon 50 godina,
Damjan Damjanović: Temeljni vidovi duhovnosti sluge Božjeg I.Merza,
Josip Kribl: Crkva i njezina hijerarhija u životu i radu I. Merza,
Marin Škarica: Ivan Merz-promicatelj liturgijske obnove u Hrvatskoj
Slavko Šarić: Ivan Merz i provođenje Katoličke akcije u Hrvatskoj,
Nikola Mate Roščić: Laički apostolat Ivana Merza u svjetlu II. Vatikanskog sabora,
Mara Čović: Uzor i učitelj ženske mladeži,
Božidar Nagy: Načela i metode odgojnog rada Ivana Merza,
Franjo Kuharić, nadbiskup: Homilija prigodom 50. obljetnice smrti dra Ivana Merza,
Dušan Žanko: Duša dra Ivana Merza.
Kako se vidi iz navedenog sadržaja, Zbornik preporučujemo svima svećenicima i za osobno upoznavanje Dra Merza, a isto tako kao knjigu koja se s korišću može dati u ruke ostalim vjernicima, posebno intelektualcima. Narudžbe prima:
Postulatura Ivana Merza
Palmotićeva 33
41001 Zagreb, pp. 699
Ista Postulatura za beatifikaciju Dra Merza povremeno tiskom izdaje svoje glasilo “IVAN MERZ”. Iz ovoga glasila (br.1-2 god. 1979/80, str. 14-15) prenosimo -u ovoj godini sv. Benedikta- kako je Dr Ivan Merz 4. studenog 1921. u Parizu doživio i u svoj dnevnik zabilježio:
OBLAČENJE NOVAKINJE BENEDIKTINKE
Prisustvovao sam kod Benediktinki oblačenju novakinje. Liturgija veličajna; doj??? kao da djevojče ide pod giljotinu, u smrt. Umire svijetu, postaje struna koja će pjevati na vijeke slavu Bogu. Izgarat će poput vatre i ući poput mudre djevice s užganom svjetiljkom u bračne dvore Zaručnika.
Rob sam Božji. Rezultat trpljenja (oči) je da sam stvorio direktive za život i dnevno molim cijelo čislo. Ozdrave li oči i svršim li ispite, i ako ne bude tome vanjskih zapreka, idem u Isusovce (ako me prime). Valja sav svijet zaboraviti i sve sile koncentrirati radu za Isusa. Zaboraviti prijatelje, planove, sve- iščeznuti sa zemlje, izgoriti da zaista uđem sa što više bližnjih gdje nas čeka Otac, Sin, Blažena Djevica Marija u Duhu Svetome, Apostoli, Mučenici, Anđeli, Djevice, Toma, Mahnić, Rogulja- svi oni beskrajni svjetovi Apokalipse.
Kad su u staro doba ljude žrtvovali (Ifigenija) da umire Božanstvo, prisutne je prošla jeza. Mlada duvna benediktinka ulazi u zatvor, da iz njega nikada ne iziđe. Prešla je prvi prag smrti, koji vodi u nebo.
Stare poganske ceremonije su naslućivale velike misterije, kršćanstvo ih je tek ekspliciralo.
Generalova kći napušta svijet (obučena kao bijela zaručnica), da ne utone. Post, jesti stojećki, ustati u tamnoj noći, studenoj sobi. Križ naprtiti na leđa, da se spasi pogani Babilon – tisuće prostitutki i razbludnika.
Bože velik si koji sitnim dušama ulijevaš nadnaravnu snagu i sramotiš članove znanosti, akademičare, politike, koji stvaraju velike govore, a nijesu spremni da žrtvuju ni najmanje od svoje udobnosti.
?a, zrno mora biti bačeno u zemlju i tamo umrijeti, ako želi da donese ploda.
Kraljice Djevice, ulij ulje svetosti u njenu dušu i njeno tijelo. Neka miomiris izgarajuće žrtve napuni zemlju svojim parama.
Danas čovjek mora da pročita knjižnicu, a ljudi ne znaju da Crkva posjeduje ljepšu dramsku poeziju od svih mogućih Sofokla i Shakespearea.
Ceremonija osim ljepote teksta ima tu prednost nad svjetskom dramskom poezijom, što posljednja fingira nešto što je bilo, dok mi kod liturgije prisustvujemo samoj drami.
O kako li su velike duše koje se posve odriču života! Adamovo sjeme je zgriješilo ne htijući slušati Boga, postalo je robom tijela, koje je ispod čovjeka. Jedina poniznost uspostavlja poremećeni poredak: ne tražeći za se ništa, uništavajući sve u sebi što odvaja od Boga, nastojeći samoga sebe posve zaboraviti jest protuteža Adamova grijeha, po kojem je on htio postati jednak Bogu.
Oh, silno je žalostan čovječji život! Koliko li je stotina tisuća djevica, lijepih, zdravih, mudrih napustilo život, sreću, roditelje, da se uzida u samostanu i da joj ime nestane. I danas, generalovakći ostavijpoput tih stotina tisuća svoga oca dekorirana svakakvim medaljama da nikada ne iziđe iz zidina rue Monsieur.
Šta li je mislila? Misterij života morao ju je dugo i dugo mučiti. Napokon je uvidjela da ja najbolje- pošto je ovaj život samo predradnja- što prije započeti, pa makar s mnogo muke, onaj život koji će vječno trajati. Kod kuće jedva je-čekala da što prije započne redoviti redovnički život, jer su je svi mogući poslovi od toga odvraćali. Kada je prešla danas prag samostana, što li je mislila? Da će zapravo započeti prava priprava na onaj život. Nije li je obuzeo strah da bi se mogla priviknuti nasamostanski život i taj joj postati navikom? Oh da, morat će svim mogućim sredstvima da sam? sebe budi, da bude uvijek spremna nadolazak Zaručnika. Morat će joj ovaj život postati tako nemio da želi čas da pređe preko drugog praga koji vodi u Samostan Neba.
Bože moj, daj da iščezne poganstvo u kome živimo!
UKRATKO O ŽIVOTU Dra IVANA MERZA (1896-1928)
Rodio se a Banjoj Luci 16. XII. 1896. godine. Odgajan je u liberalnoj sredini. Nakon mature u rodnom mjestu 1914.g. pohađa kroz tri mjeseca Vojnu akademiju a potom započinje studij u Beču. Mobiliziran je za vrijeme Prvog svjetskog rata. Proživljava sve strahote ratnih godina na fronti u Italiji. Nakon rata nastavlja studij književnosti u Beču i dovršava ga u Parizu. 1922. godine dolazi u Zagreb gdje postaje profesor francuskog jezika i književnosti. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta.
Razmišljanjem, studijem a osobito u krvi i plamenu rata dolazi do spoznaje o istinitosti kršćanske vjere. Potpuno se posvećuje Kristu načinivši kao laik vječni zavjet čistoće. Kao katolički intelektualac riječju i perom oduševljava mlade i odrasle za Krista i Crkvu. Sve svoje slobodno vrijeme posvećuje odgoju hrvatske mladeži. Jedan je od prvaka liturgijskog pokreta u Hrvatskoj. Sistematski uvodi Katoličku Akciju Pape Pija XI. Glavna mu je karakteristika kao katoličkog intelektualca ljubav i odanost Crkvi i Papi. Premda mlad i kao laik smatran je stupom Crkve u Hrvatskoj.
Bio je čovjek žive vjere, iskrene molitve, samoodricanja, dnevne Pričesti, adoraeije, predanog trpljenja, široke naobrazbe, bliz ljudima i svakom čovjeku. iskazivao kršćansku ljubav. Svojim apostolskim radom i opsežnom spisateljskom djelatnošću u katoličkom tisku ostavio je dragocjenu duhovnu baštinu koja je postala izvor nadahnuća budućim naraštajima. Ime Ivana Merza značilo je i znači za mnoge program života i rada.
Umro je u Zagrebu 10. V. 1928. g. u 32. g. života, na glasu svetosti. 1958. g. započeo je biskupijski postupak za njegovo proglašenje blaženim. Smrtni ostaci preneseni su mu 1977. g. u Baziliku Srca Isusova u Zagrebu, koju je redovito pohađao. Množe se po njegovu zagovoru milosti i uslišanja o kojima se može obavijestiti već spomenuta Postulatura u Zagrebu.
Pogled u dušu Dra Ivana Merza daje nam knjiga pod naslovom: “Put k suncu” gdje su tiskani njegovi odabrani tekstovi. U pripremi je i novi životopis Dra Merza pod naslovom: “Apostol Vjernosti”
NADBISKUPSKI ORDINARIJAT VRHBOSANSKI