Bi tisuću i devet stotina
Dvadeset i šesta godina
Jedna zvizda na nebu zasjala,
Kano da se ništo zamislila,
Posrid neba malo je zastala,
A onda je svitlom proletila,
Do tri kruga zrakom učinila,
Pa od neba k zemlji poletila,
Livo desno, gdi će zvizda stati?
Hoće stati, gdi žive Hrvati!
Sveta Božja volja to je bila,
Da bi ova naša zemlja mila
Okićena bila novim cvitom
I prid cilim svidočila svitom,
Da su ona tri zvizdana kruga
Tri velika čovičanska duga.
Prvi dug je: ljubi Višnjeg Boga,
Drugi dug je: ljubi svoga roda,
Treći dug je: ljubi bližnjeg svoga.
To ne bila nebeska zvizdica,
Već to bila hrvatska dušica
Od Ivana Merza Božjeg sveca.


(ORAO ZLATNIH KRILA, br.20, Buenos Aires – Argentina, srpanj 1984. str.1)