Mojem bratu Ivanu dr. Merzu

Čempres je sanjivo šumio nad Tvojim grobom, dok sam blagoslovljenom vodom škropio suhe grude hrvatske zemlje.
Htjedoh Ti reći da Te braća dozivlju i čekaju već dugo –
i da ne razumiju zašto Te nema.
Nismo Te zaboravili, Ivane brate!
Nemirni smo i za Tobom čeznemo, za toplinom Tvoga osmjeha.
U nama se javio novi život, život sokova i cvjetanja, život
pjesme i mladosti.
Naša Patnica, Majka Heroja – Hrvatska nas čeka.
Dozivlju nas naša polja, domovi, vrtovi i cvijeće…
Sve.. svu uzdanicu, nas,
omladince –
čeka.
Bol i tuga padaju na srce. Prazne nade varaju nas ludo.
Oh, reci, Ivo, hoće li Tvoja ljubav biti jaka. Jača od rodne
grude što Ti krije Tijelo?
Kaži mi, mrtvi Brate…!
Oh, ja bih opet htio ravnati putove mladosti moje po djelima
Tvojim.
Akordi moje tužne pjesme zamiru negdje nad našim poljanama.
Mir…
Tek negdje daleko zvone svibanjska zvona: Ave Maria.
A ja sam došao u redu Tvoje braće s mnogo čežnja i nada.
Dignuo sam ruke svoje visoko, jer Ti nosim pozdrav i pjesmu:
Plodove našeg skromnog rada.
Ah, što je, Ivane moj pozdrav i pjesma!
Primi što Ti dajem – osjećaj duše
i tihi šapat srca koje Te žarko
ljubi!
Ništa nemam
jer ljubav je toplo čuvstvo,
danas dajem
Bratu Ivanu –
Idealu mladeži.


(SUBOTIČKE NOVINE, br. 19, 1940.)
Budimir Suić