«I pristupi Mu žena sa staklenicom dragocjene pomasti, razbije staklo i prolije na glavu Njegovu – i prosu se miris po odaji onoj.» – Mk 14,3

Zar je zbilja morala tek smrt
Skršit’ staklo mladoga ti žića;
Da se prospe dragocjena narda,
Miomiris tvoga čistog bića ? –

Slatki balzam kreposti i žrtve
Skrivao si za života vjerno,
Ko miloduh uzdiže se sada
Hvaleći ti žiće vazda smjerno.

Protekla je dragocjena narda
Kad je puklo tvoje srce drago,
I pred nama razlijeva se sjajno –
Jedne duše sakriveno blago.

Nijesi sjao – a sada svi tuže
Ponajljepši cvijet da si nam bio,
Hvalu zbore plemenita djela
Tvoja, što pred svijetom si ih krio.

A u skromnoj sobi gdje se dižu
Uspomene na te poput kada,
Na stoliću malom stoje nijemi
Svjedoci tvog požrtvovanog rada.

Spisi mnogi iz kojih nam zbori
Ljubav tvoja za vječnoga Boga,
I za procvat vjerske nama snage,
Te zavjetne misli srca tvoga.

Staklo puče – narda se razlijeva,
O nek’ teče diljem doma svega,
Plačući je prinosimo sada
Tu pred svete noge Svevišnjega.

Ta Njemu si i sam žrtvovao
Svog života i mladosti snagu,
I orlovskim krilima se zlatnim
Vinuo u domovinu dragu.

Oj ti dragi naš nebeski Orle,
Sa Sionskog – zlaćanog vrhunca,
Čuvaj, snaži mlade čete naše,
Put im kazuj do vječnoga Sunca.


(Za vjeru i dom, br. 1-2., god. 1934., siječanj-veljača, str. 5)