Doktore Ivane,
O, doktore Ivane,
Prijatelju moj:
Deset je godina,
Što put Ti se skršila,
Što se dovršila
Tvoja muka i boj…
Deset je godina,
Što u blaženom viđenju
Uživaš svoga Gospodina,
Isusa Dobrog Pastira;
A mene Njegova nedjelja
Duboko do duše dira:
Dok ove stihove pišem,
Suze pomalo brišem…
Bila je nedjelja Dobrog Pastira,
Bolestan teško si disao,
A ipak meni si pisao
Dugo i posljednje pismo…
Par dana kasnije svi smo
Za tobom grcali,
Jer više nisi bitisao.
Tvoje je pismo ostalo,
I tako je sveto postalo,
Da deset ga godina čitam,
I deset se godina pitam:
Ma je li to meni baš pisao!?…
Kad “mlađi” u selo dođu,
Odmah ga čitati pođu.
A ja im tugaljivo pričam:
Bio je duša žarka
I skroman u svome životu;
Po smrti je velik postao,
Ideal naš ostao.
Čim mu se duša bijela
Izvinula iz tijela,
Kao sjajna kometa,
Velika, blistava, sveta,
Pokazala je svu svoju
Zamamljivu nebesku boju.
Među nama on je još živ,
Naš vođa, heroj i div,
Odvjetnik, svetac.


(NEDJELJA, 15. V. 1938., br.20)