U spomen bratu Ivanu

Bivstvovao je pozemljar intaktan
i profinjenim tkivom satkan.
Disao je na horizontalnoj razini,
a po svagdašnjoj katarzi
sav je uranjao u čar
i karizmožar
osobnih susreta
na vertikali superdometa.

U trajnoj prisutnosti
inkarnirane nadsvijesti
i u kontemplativnoj samoći
nasuprot svijeta gluhoći
meditirao je pred semaforom
na raspuću svjetovnom
između fizisa
i metafizisa.

Hodočastio je podno Pirineja
da bi atmosferu Masabjela
u sebe unio
i drugima prenio,
da bi svjedočio Istinu,
a pobijao sataniju bestidnu.

Bio je plamen
čije ognjice znamen
darivao je otuđenoj mladosti
da ima radosti
grijati se na Ljubavi
pri Jaganjčevoj proslavi.
Pokrenuo je poluge
i digao na noge
uspavane mlade
bez životne nade.
Pozivao je na rast
i procvat
u duhu i tijelu
mladež cijelu,
a osobito lutalice
bez orijentacije,
koji gube dane i noći
žedni u suhoći,
te prazni i mrtvo-hladni
od vječne gladi.

Taj pozemljar preselio je u stan
komforniji: transcendentan.
Sada je u četvrtoj dimenziji
gdje je kontakt intenzivniji
s transcendentnim pozemljarom
nego bijaše pod zavjetrinom
na ovozemnom vrtuljku,
svemirskom patuljku.

Otišao je u regione
dostižne smione
samo eliti duha
s mnogo mističnog sluha.
Njegovo je boravište
i posvetište
u vječnom, čudesnom Sada
gdje trojedna Ljubav vlada,
a niti Sunce ne gasne
u sate noćne, kasne…