Preko dugih deset ljeta
Prolijevamo suze,
Iz sredine što te naše
Isus k sebi uze.

Što nam vjera sveta šapće
K’o da ne pitamo
I k’o da nam nije znano,
Zašto nijesi amo.

Kratkoćom si dana mnoga
Ispunio ljeta
I uzorom sjala nam je
Pojava ti sveta;

Pa sad, kad si nad međašem
Zemaljskih nizina,
Kad odsjevom vječnim blista
Tvoja veličina,

Sada, kada većim sjajem
Kreposti ti sjaju,
Kad ti molbe veće mogu
U nebeskom raju,

Uzorom nam sada jačim
Lik tvoj sjajni sije
I zagovornikom sad si
Većim nego prije.


(NEDJELJA, br 2., Zagreb, 12. I. 1941.)