Slava Ivana Merza

O! Kako je prekrasan dan,
Taj blagdan vječnog svanuća:
Kad prošlost tone u san,
Kad šume krošnjate pjevaju
Pjesmu svetog ganuća,
Kad šarna se polja prelijevaju
K’o sag od biserja tkan,
Dok sunčane zrake sijevaju
K’o svečeva molitva vruća!

Gle! Nebo je divna bašta
S palmom i libanskim cedrom,
S riznicom svega i svašta,
S jezerom gorskoga čara!
Na prekrasnoj lađi pod jedrom
Crvenog Merčevog plašta
S ljiljanskim križem – stvara
Svetački krug se nad vedrom
Glavom prvog križara!…

O! Kako je čist i divan
Taj apostol životne radosti,
Taj dragulj u Hrvatskoj skrivan,
Taj vjesnik vječnoga raja!
Iz Božje posude sladosti
On – čisti i ponizni Ivan –
Presađen procva sred gaja
Novovjeke hrvatske mladosti,
On – zvijezda svetačkog sjaja!

O! Gdje su genijska pera,
Da opišu trunak ljepote
Tog divnog rascvalog lijera!
Gdje flauta, klarineta,
Da glasove tajne milote
Prenesu s rajskih sfera,
Gdje kiparska precizna dlijeta,
Da isklešu mramor divote:
Bakljonošu Božjega svijeta!

Gle! Mnoštvo zlaćanih strijela
U žarkoj molitvi bjega
Tresuć’ nebesa cijela!
Leprša na kopljištu vitom
Zastava s križem od snijega,
A Ivan – skroman i pitom –
Gleda gdje mladež bijela
Moli pod stijegom i štitom,
Da svecem izmoli Njega!

O, ne! To nije san,
To anđeli pjesme pjevaju
Slaveći Ivanov dan!
U beskrajno srebrno more
Sjajni se slapovi slijevaju
I pjeneć’ se šušte, žubore…
To Njegove kreposti sijevaju
Navješćujuć’ veliki dan
Nove pobjedne zore!

I urnebes ori
Iz tisuća grla križara,
Te snage, koja se bori,
Te brane, što ponosna stoji,
Te sile, što čuda stvara,
Tog plamena, koji gori,
Tog vihora, što ori iz svojih
Srdaca prepunih žara:
Ivane, mi smo Tvoji!


(NEDJELJA, br.10, Zagreb, 9.V.1943.)