Vitez božji

U spomen +Dr.Ivanu Merzu

Često je sunce polomilo zrake o zidove kuli,
gdje Vitez je dobri provodio mladost vedrine.
Kroz godine mnoge oružja bojnog iskuša žesti,
i dotle njemu nabujaše snage ko ponorske rijeke.
I ostao je snivat o pohodu svojem u zemlju daleku:
snivao vatrene sne i let kroz poljane puste,
i da mu kose na podnevnom suncu vijore, vijore…
i da se zažiže plamenom snagom u ruci mu štit,
i da se koplje proteže dugo do sunčeva srca,
i da “juriša po zrakama Sunca na Božje Nebo”,
i da ga čeka na kuli visokoj Madona neka,
kojoj će vitez pred sjajem pasti i moliti Milost.

A dotle je sunce polomilo prste o zidove kuli,
dok jednoga dana i Viteza zovnu iz samotnih dvora,
da dugim poljem zajedno pođu u mistične strane,
gdje će ih čekat’ Dona Marija – Djevica čista,
što Vitezu svome poruku slatku po suncu posla.

U predvečer jednu, kad sunce pade za goru daleku,
duga je povorka viteza krasnih pod kulom prošla,
al’ jednoga samo odabra od njih Dona Marija.
I uvede njega u kristalne dvore i alabaster
i riječi mu reče: da Milost će njena prolit’ se nad njim,
kad mu narastu ponosna, snažna, orlovska krila.

I Vitez se gordi vraćao domu, u misli uranjo…
Pa kad se nađe između rijeka, što pjenu nose,
iz krajeva gorskih u dolinu sišav hlade joj grudi,
dočeka tu ga vedar i hrabar Orlovski Rod,
što je u snazi mladosti svoje počeo zidat’
Božji Grad.

U temelje Gradu uzida Vitez mladost i srce.
Pa kad je bio čist kao kristal, proziran ko veo,
velika njemu porastoše krila od suhoga zlata,
i tad ga zovnu k sebi u Dvore Dona Marija.

Za njim sad plače i lama krila orlovski Rod.
Al’ plač taj nije očaj bez svjetla, noć bez svanuća:
jer on će i ko’ svijetao stup pred nama svima
u zemlju Kanaan.

Zagreb, o Spasovu 1928.


(ORLOVSKA STRAŽA, Glasilo Hrvatskog orlovskog saveza, br.6., 1.VI.1928., str.167-168)
Antun Šenda