Često se dogodi da vjernici u životu žele odmah nakon obraćenja postati sveci, mističari, veliki evangelizatori… Ali, za to je potrebno vremena, ponekad više, ponekad manje
Kako zamišljamo svece? Istina je da postoje različiti sveci i da svetost dolazi u različitim oblicima.
Među njima ima i onih svetaca koji su živjeli životom „običnog čovjeka“, laika, koji živi s obitelji i ide na svoj običan, svjetovni posao. Oni nisu bili mučenici, svećenici, redovnici, mističari, nego su sličniji nama koji sve to navedeno – nismo.
I od svetaca laika, koji zasigurno nisu obični ljudi, mogu mnogo naučiti ne samo laici, nego i osobe posvećenog života.
Bl. Ivan Merz iza svojeg kratkog zemaljskog života ostavio je bogatu ostavštinu – svoj duhovni dnevnik. Između ostaloga, tamo je zabilježio liste svojih odluka koje bi s vremena na vrijeme donosio.
Prve Merčeve odluke
Prve takve odluke donio je dok je bio na talijanskom ratištu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Tada je imao 21 godinu. Nekoliko godina poslije, dok je studirao u Parizu, zapisuje nove odluke kojima daje naslov „Asketske regule“.
Može se reći da su te prve odluke bile poprilično radikalne. Tako Merz piše: „Ne smijem zaboraviti na svladavanje tijela. Tvrd ležaj, rano ustajati, kadikad strogo postiti, tako da u svakom momentu mogu raditi sa svojim tijelom što je meni volja.“
Kasnije donosi odluke u sličnom stilu: jednom mjesečno 24 sata ništa ne jesti niti piti, cijelo tijelo dnevno ledenom vodom umivati, češće u najboljem teku prestati, o sebi nikada ne govoriti, ići po najtamnijoj noći na strašiva mjesta, buditi se ljeti u 4, a zimi u 5 sati.
Poprilično teške odluke, zar ne? Buditi se vrlo rano, jednom mjesečno ništa ne jesti niti piti, mrtviti se na različite načine… Ima li štogod težeg?
Vrijedno je što imamo više popisa njegovih odluka, jer samo tako možemo vidjeti Merčev duhovni razvoj koji je bio postupan. Često se dogodi da vjernici u životu žele odmah nakon obraćenja postati sveci, mističari, veliki evangelizatori… Ali, za to je potrebno vremena, ponekad više, ponekad manje.
Posljednje odluke – mali i hrabri koraci prema svetosti
No, odluke u kojima se vidi prava velika zrelost bl. Ivana (barem prema mom mišljenju) nisu te da spava na daskama i ustaje se u četiri sata ujutro. Jer čovjeka često izgrade naizgled male odluke, ali za koje je potrebna velika snaga volje.
Među dva njegova posljednja popisa odluka – jedne je donio nakon duhovnih vježbi dvije godine prije smrti, a druge je zapisao vjerojatno netom prije smrti – nalazimo pravo duhovno blago. Blago koje nas i dalje obogaćuje, bez obzira na to što su odluke nastale prije gotovo sto godina.
Ovo su neke od tih odluka:
- u odlučeno vrijeme naglo iz kreveta skočiti (bolje kasnije odrediti ustajanje, negoli ne ustati naglo)
- hod po ulici redovito umjerenim tempom, oči preda se; misli se bave jutarnjim razmatranjem
- ne raditi nakon večere svoje poslove
- kod svakog obroka učiniti koju pokoru za spas duša
- nikada ne prigovarati za jelo
- nikada ne bockati, pogotovo ne majku
Poziv na svetost
Kako zamišljamo svece? Kao čudotvorce, mističare, mučenike, evangelizatore? Ili kao ljude koji ne odgađaju budilicu, uvijek polagano hodaju ulicom, nikada ne prigovaraju za jelo…
Sveci su uvijek junaci koji pobijede svoje slabosti, svoje rane. Oni su ljudi koji su odlučili ići prema Bogu usprkos svim preprekama koje se nalaze na tome putu. A ponekad te prepreke nisu mekani madrac ili fina hrana – ponekad je to potreba za bockanjem ili propuštanje prilike za dobro djelo.
Ali, još važnije pitanje od toga kako zamišljamo svece je: možemo li zamisliti sveca kao osobu koju svakoga dana gledamo u ogledalu?