Razmišljajući o tajni života i smrti Ivan veoma brzo uočava prolaznost svega zemaljskoga. Misao na vječnost stalno mu je nazočna. Odgovore na sva ta životna pitanja nalazi u kršćanskoj vjeri.
Ima li čovjek ovdje pravo na sreću? Zar nije ovaj svijet – svijet rada i muke, i kako se čovjek pokaže u tom radu, dobiva nagradu na drugom svijetu, koji je vječan.
Kad je u prirodi sve tako sjajno uređeno mora biti i vječnost našega života u smislu pravednosti.
Za nas je dika probijati se kroz život i gomilati blaga za onaj veliki život.
U ovome leži filozofija sreće: valja postaviti težište svih naših želja u onaj svijet.
Misleći na prolaznost, ne mili mi se uopće ništa. Jedini asketski, monaški život u obožavanju Euharistije možda daje zadovoljstvo.
Znamo da je ovaj život vrlo kratka faza i da ćemo zatim biti u vječnome nebu.
Treba sve sile ovoga života usredotočiti prema životu koji slijedi nakon boravka na zemlji.
Budimo junački, žrtvujmo sekundu ovoga života da uđemo u beskonačno nebo.
Moramo uvijek biti svjesni kratkotrajnosti življenja i da je ono samo minimalna faza vječnosti.
Upotrijebimo sve naše energije da spasimo naše duše i što više duša naših bližnjih.
Proći će i roditelji i sve će izgledati kao san, dok i ja ne zađem u tamnu, groznu ulicu. Ne, nije tamna ni grozna, nego svijetla, puna nadnaravnog sjaja. Tamo se slavi Resurrectio – Uskrsnuće.
Odricanje i Euharistija su putovi koji nas vode prema vječnosti.
Čovjek je ovdje samo putnik, njegovo pravo određenje nije na toj zemlji, on je izabran za nešto više.
Valja iščeznuti sa zemlje, izgorjeti, da uđem sa što više bližnjih onamo gdje nas čeka, Otac, Sin, Blažena Djevica Marija u Duhu Svetomu, apostoli, mučenici, anđeli, djevice, – svi oni beskrajni svjetovi Apokalipse.
Kad će konačno doći vrijeme kad neće više biti nikakvog grijeha? Kad ćemo vidjeti uskrsnulog Jaganjca i sjaj njegove vječno lijepe Majke?
Kada ćemo biti ujedinjeni u pjevanju nebeskih korova, kada ćemo se izgubiti u vječnom pjevanju Sanctus, Sanctus, Sanctus, obavijenim božanskim sjajem?