OBRAĆENJE DR. HINKOVIĆA(…)
Dr. M. B. «Obraćenje dr. Hinkovića», Nedjelja, Zagreb, 21. prosinca 1929., br. 51-52, str. 8
Ova ga prošnja zatekla nepripravna, nije se je nadao. Izjavio mi sa smiješkom na usnama, da od njega puno tražim, kada on i onako nije tako proniknuo u sistem kršćanske religije, a da bi mogao u javnosti o njoj pisati. – Odgovorio sam mu, da priznajem, da on još mnogo toga ne zna, te ne smatram njegovu vjeru sličnom vjeri pokojnoga dra Merza. – Održao sam mu već prije predavanje o našem velikanu i prikazao mu njegovo svestrano znanje i specijalno spoznanje cijeloga znanstvenoga sistema vjere. Pripovijedao sam mu, kako je dr. Merz uz toliko stručno znanje i duboko spoznanje svete vjere, provodio praktično svetački život. Iznio sam mu, kako je činio kontrolu vrhunaravnog svojega života i bilježio si u posebnom dnevniku plus i minus toga vrhunaravnog života. Sve moje pričanje o dru Merzu pridonijelo je tomu,da mu je pojava dra Merza vanredno imponirala. Čudio se, da ima takovih velikana suvremeni Zagreb. – I opet mala digresija! – Pa premda Vaša vjera nije vjera dra Merza, u ovom času nije ni nužno. Da Vi osudite prijašnje svoje naziranje u svjetlu vjere, za to se traži tek uvjerenje, da prijašnje nije bilo ispravno, a Vaša vjera, koja je vrhunaravna, da je istina Božja. – »E a ja se ne mislim s nikime pravdati i prepirati.« – »To ni ja ne mislim! Mirno i pozitivno valjalo bi nanizati sve one filozofske sisteme, kojima ste prianjao prije svoje konverzije, a tada ih kritički razmotriti u svjetlu sadašnje Vaše vjere i dokazati, kako su im premise i zaključci krivi!« – »E a Vi mi ne ćete zamjeriti, što se ne mogu Vašoj prošnji odazvati, jer sam i onako zadnje dane slabiji i nijesam kadar toliki napor izdržati ni mislima, a ni perom.«*
Zasebno sam s njim razgovarao i o Crkvi Božjoj. Njemu je Crkva katoličku imponiralo svagda, jer je ona učiteljica morala kroz vijekove, ona čuvarica vjere u Boga, rasadište kulture. Pripovijedao sam mu napose o ljudskom elementu u Crkvi, koji se pomalja u povijesti Crkve kroz sve vijekove. Pitao sam ga, da li ga taj elemenat sablažnjava!? Rekao mi, da ne, jer da je taj elemenat ljudski dokaz, kako je Crkva djelo Božje, jer kada ne bi bila njezini bi ju davno pokopali.*
Činila mu u nauci vjere teškoću nauka o paklu. Sjetio sam se, kako je nekoć on ustao protiv ove nauke o paklu u javnom predavanju i ostao sam nevješt tomu, već sam apelirao na njegov razum, neka sam prizna, da li je krepost na tom svijetu pravo nagrađena, opačina kažnjena. Priznao je, a onda sam mu rekao: »ako ovdje nije, negdje mora, kako nam jasno i objava o tom govori na nekoliko mjesta. (…)