Propovijed biskupa Marka Culeja u zagrebackoj katedrali, 16. prosinca 1996. na proslavi stote obljetnice rođenja Ivana Merza

“Biser koji je zasjao sjajem ljubavi prema Bogu i dobrotom prema covjeku. – Za njega je postojalo samo jedno središte, prema kojemu je težio njegov život: Isus Krist. – Preporoditi Hrvatsku u duhu Kristove nauke i papinih enciklika. Znao je da treba Krista najprije ugraditi u vlastitu dušu da bi se moglo djelovati na druge.”

Na dan krštenja u krsni list covjeka upisano je od koga je roden, kada je roden, koje ime ima, ali nigdje ne piše što ce biti od tog covjeka kad odraste biti, dali ce biti dobrocinitelj, svjetlo, uzor, svetac ili možda zavodnik, unesrecitelj, propalica, razbojnik. Jedino za Isusa Krista vec kod njegovog navještenja andeo rece: “Bit ce velik i zvat ce se Sin Svevišnjega, on ce otkupiti narod svoj.”

Zvijezda prethodnica za buduce naraštaje
Kada se prije sto godina 16. prosinca 1896. u Banja Luci rodio djecak Ivan Merz, nitko nije slutio kakav ce biti njegov životni put, nitko se nije nadao da ce kroz svoje trideset i dvije godine života zasjati poput meteora, ali ne da se njegov sjaj ugasi kad padne u grobnu jamu, nego da još jasnije sja buducim naraštajima poput zvijezde prethodnice pokazujuci put prema Isusu Kristu, jedinom Spasitelju svijeta. Ivan se vec od djetinjstva isticao medu svojim vršnjacima izvanrednom inteligencijom. Bog mu je dao bistru pamet, ali uz pamet i marljivost. I prilike su mu išle na ruku jer je imao mogucnost da se upozna s mudrošcu citajuci knjige ljudi koji su ponirali duboko u ljudski um i u tajne prirode.

Životni put
Po želji roditelja pohadao je vojnu akademiju u Beckom Novom Mjestu, ali se brzo uvjerio da ta karijera nije za njega te je prešao na becko sveucilište gdje je izgradivao svoju licnost. Za vrijeme prvog svjetskog rata bio je na fronti gdje je promatrao duhovnu bijedu covjeka, strahotu umiranja i besmisao mržnje i ubijanja. Nakon rata odlazi opet u Bec, pa zatim u Pariz gdje je nastavio studij, doktorirao i radio na svojoj katolickoj intelektualnoj izgradnji. Vrativši se u Zagreb imenovan je profesorom na nadbiskupskoj klasicnoj gimnaziji gdje je radio sve do svoje smrti.

Aut cahtolicus, aut nihil
Njegovo životno geslo glasilo je: Aut catholicus, aut nihil. Ili katolik ili ništa. Tom geslu ostao je vjeran. Uvijek je bio otvoren poticajima Duha Svetoga, njemu je otvorio svoju dušu, da Božji duh može u njoj djelovati i izgraditi sklad izmedu poruke evandelja i ostvarenja te poruke u svakodnevnom životu. Za njega je postojalo samo jedno središte, prema kojemu je težio njegov život. Prema tom središtu, je vodio i njegov životni put, a to je Isus Krist. Merz je smatrao duhovni život bitnim za život kršcanina. Svaki dan je tricetvrt sata razmatrao prije nego je prisustvovao svetoj misi sa svojim dragim misalom iz kojeg je pratio svetu misu pa ga po tome možemo smatrati i pionirom liturgijskog pokreta u Hrvatskoj. Liturgija je, veli on, živa umjetnost kao što je živ i Krist.

Svoje bice ugradio u Isusa Krista
Ljubio je Isusa u euharistiji iznad svega, i svaki dan se pricešcivao s najvecom sabranošcu. Govorio je: “Razmatrati i sjediniti se s Bogom mora biti posao citavog života. Iz Božje perspektive on je promatrao život i životna zbivanja, probleme, patnje i križeve. Božji život zapocet po krštenju ojacao je darovima Duha Svetoga na potvrdi, i umnožio ga po sakramentu pomirenja i cudesnom hranom euharistije. On je cijelo svoje bice ugradio u Isusa Krista. “Što kažu ljudi tko sam ja? Ti si Krist Sin Boga živoga.” Ta Petrova ispovijest vjere bila je duboko utkana u srce i u dušu Ivana Merza.

Božanski život razvio u sebi do vrhunca
Taj idealan mladic u 19 godini zavjetuje cistocu sve do ženidbe. “Možda ce to trajati sve do smrti” zapisao je u svome dnevniku. Tako je i bilo. cistoca uz cvrstu vjeru, daje mu bistar duhovni pogled da vidi i upozna i ono što je drugima bilo teško upoznati. Sve radi, sve poduzima da se usavrši u vjernog Kristovog borca. Božanski život želio je u sebi razviti do vrhunca. Znao je da treba Krista najprije ugraditi u vlastitu dušu da bi se moglo djelovati na druge. Sve blago sakramenata Ivan je Merz upotrijebio da bi njegov duhovni život porastao u svetosti. Umjesto sakramenta ženidbe, predao se službi u Katolickoj Akciji, a Božju dobrotu i ljubav unosio je i tamo kamo je ne može prenijeti ni svecenicka ruka, ni roditeljski poziv, vec samo covjek u službi Katolicke Akcije, zaljubljen u Krista koji je uvijek žedan duša. Merz je svojim duhovnim životom isklesao u sebi lik koji ne može i koji nece oboriti ni zub vremena, ni koprena zaborava, ni sakriti grobna ploca. On kaže da naše kršcanstvo mora biti radikalno i borbeno, a uz to i suvremeno. Kršcanin se poznaje po dubokoj povezanosti s Isusom Kristom i po ljubavi prema bližnjem, a ne samo po katolickom imenu ili po krštenju primljenom prema dnevnoj potrebi.

Vjernost Mariji, Papi, Crkvi
Štovao je presvetu Djevicu Mariju i svaki dan je pobožno molio krunicu. Gospa i sveci su bili njegov svijet, a istodobno nije izgubio smisao za svakodnevne potrebe covjeka. Merz je na osobit nacin poštivao namjesnika Kristova na zemlji, Svetog Oca papu. Velikim oduševljenjem je citao i promicao papine enciklike koje su imale istaknuto mjesto na njegovom radnom stolu. Bio je jedan od prvih promicatelja Katolicke akcije u hrvatskoj, apostol mladeži. On se svom dušom i zanosom svoje mladosti predaje odgoju mladih pokoljenja katolicke mladeži i to pod vodstvom crkve to jest pape i biskupa. Njega vode dva nacela: nacelo povezanosti svake katolicke djelatnosti s Crkvom i nacelo potpune nepoliticnosti katolickih organizacija, to jest biti i ostati izvan dnevne politike. Merz je duša križarstva.

Poziv za reevangelizaciju još prije 70 godina
On je shvatio u duhu socijalnog nauka Crkve i na temelju papinskih dokumenata da treba pristupati bijednima i izrabljivanima. Cilj katolicke akcije prema njegovim rijecima jest: rekristijanizacija hrvatskog društva i života. Preporoditi Hrvatsku u duhu Kristove nauke i papinih enciklika. Naš najveci ideal, kaže Merz, jest: “Darovati domovini izgradene ljude, a Crkvi svece.” Zar nije ta poruka izrecena prije 70 godina kao jeka poziva današnjeg svetog Oca Ivana Pavla II. na reevangelizaciju Europe i svakog pojedinca, zar nisu u tom pravcu upravljene i papine pobudnice zadnjih godina o obnovi obitelji, poziv na obranu dostojanstva žene, o zaštiti nerodenih, o posvecenom životu. Merz je pokazao da se može u svako vrijeme biti praktican kršcanin. Dao je i primjer da katolik biti znaci biti potpun covjek.

Našoj Crkvi potrebni sveci više nego ikada
U vjernosti Kristu, Crkvi i papi želio je i druge odgajati. Da bi se to ostvarilo sjedinjuje u sebi rad, žrtvu i molitvu. Shvatio je da je za apostolat potrebno davati primjer, izgraditi najprije sebe a onda i sve oko sebe. U duši združen s Bogom i u Božjoj blizini, nije mu smetalo da ima sposobnost da bude i bliz svim ljudima, svima bez razlike, pa i onima koji su poput izgubljenog sina, napustili ocev dom. Žrtva, Euharistija Apostolat, primjeran rad na obnovi društva i suradnja s Crkvom to je ono što nam je Merz ostavio. Tražio je u radu s mladeži i pomoc svecenika te rece: “Da se kršcanstvo digne, mora biti u prvom redu kler svet.” Mercev život ukopan je u orlovski pokret koji dalje nastavilo križarstvo. Obnovljeno križarstvo treba umnožiti broj Mercevih sljedbenika. Našoj crkvi danas da bi bila uvjerljiva, privlacna, poželjna treba svetaca više nego ikada. Samo potpuni vjernici, samo sveci, spasit ce svijet od krize u kojoj se grci. Merz naglašava kako je potreban tihi ustrajan rad oko odgoja orlovske mladeži, oko spremanja mladeži i predanih pregalaca za Kristovo kraljevstvo.

“Nakon rata moram zapoceti novi preporodeni život”
Za vrijeme ovog krvavog rata kojeg smo bili svjedoci, bili smo Croatia orans, bili smo Hrvatska koja moli, koja moli u crkvama, u obiteljima, u skloništima, u rovovima. Zar ne bi trebalo da budemo sada Croatia Sacra, sveta Hrvatska. To znaci mlade naraštaje odgajati u vjeri, u poštenju i nesebicnosti gdje nece osobna ugodnost i korist biti na prvome mjestu u životu nego da bude uvijek na prvome mjestu osjecaj dužnosti prema Bogu i Hrvatskoj.
Ratni dnevnik Ivana Merza od 5. ožujka 1918. godine otkriva nam veliku, lijepu i plemenitu njegovu dušu. Poruka iz njegovog ratnog dnevnika, jest poruka i nama za ovo naše vrijeme. On kaže: “Nova generacija mora biti zdrava, vesela i lijepa, ono što je ružno posljedica je grijeha; zato se treba covjek svladavati i volju jacati, Boga ne zaboraviti nikada. Težiti neprestano za sjedinjenjem s Bogom. Svaki dan, najbolje zoru upotrijebiti jedino za razmišljanje, molitvu i to po mogucnosti u blizini euharistije ili kod svete mise. Taj sat mora da biti izvor dana, u tome satu mora covjek zaboraviti na cijeli svijet, na stranu staviti sve brige svijeta svu nervozu života, da bude miran kao u kolijevci. U tom satu molitve i razmišljanja se stvaraju planovi za novi dan koji nam Bog poklanja. Tu se razmišlja o svojim pogreškama i moli milost da se svlada vlastita slabost. Bilo bi grozno piše Merz, kad ovaj rat ne bi imao nikakve duševne koristi za mene. Moram zapoceti novi, preporodeni život. Gospodin neka mi pomogne, jer covjek sam iz sebe ne može ništa.”

Dragocjeni biser
Kad covjek opazi dragocjeni biser, zaustavi se promatra ga, divi mu se i poželi ga imati. Mi smo se danas, sestre i braco, zaustavili uz jedan biser, uz jedan život koji je kratko trajao, ali je zasjao sjajem ljubavi prema Bogu i dobrotom prema covjeku. Poželimo i mi imati taj biser, ucimo se od njega, postanimo biser, svijetlimo drugima svojom ljubavlju prema Isusu i svojom dobrotom prema bratu covjeku. Amen!