ZNANSTVENI  SIMPOZIJ  O  IVANU MERZU
Zagreb, 14. prosinca 1996.

Dr. Marko MATIĆ
Uvodni govor na otvorenju IV. simpozija o Merzu

Čovjek našega vremena i za naše vrijeme
· Preteča današnjih laika koji studiraju filozofiju, teologiju i religijsku kulturu
· Životom svojim svjetiljku je zapalio Ljubavi

Čast mi je i radost što u ime Filozofsko–teološkog instituta Družbe Isusove smijem pozdraviti cijenjeni skup prijatelja dr. Ivana Merza o spomenu stote obljetnice njegova rođenja. Ovo je četvrti simpozij koji se održava u čast toga velikog čovjeka, katolika kojemu je život bio Krist. Prvi je održan u Zagrebu 1978. g. prigodom 50. obljetnice njegove smrti. Drugi u Rimu 1987. g. prigodom biskupske sinode o laicima. Treći prošlog mjeseca u Parizu na Sorboni i na Institut Catholique istom prigodom kao i ovaj naš.

Tri su ustanove suorganizatori ovoga simpozija, povezane s Ivanom Merzom, svaka na svoj način. Filozofsko–teološki institut Družbe Isusove prvi je suorganizator ne samo što se Merz bavio mišlju da stupi u Družbu Isusovu, što su ga isusovci duhovno vodili, isposlovali mu stipendiju za studij književnosti u Parizu, i što im, kako sam priznaje, neizravno mnogo zahvaljuje (Beč, 16. svibnja 1920.), nego što je nakon povratka iz Pariza kao mladi profesor od 1923. do 1925. godine iz želje za što dubljom filozofsko–teološkom izobrazbom pohađao kod isusovaca (o. Alfirević) u Palmotićevoj ulici privatni skraćeni tečaj filozofije i teologije. Tako je Merz, moglo bi se reći, kao prvi laik preteča današnjih laika kojih ima više od tri stotine na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove i Filozof­sko–teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu, gdje studiraju filozofiju, teologiju i religijsku kulturu.

Drugi suorganizator je Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu na kojem je Ivan Merz 1923. g. doktorirao disertacijom »L’influence de la liturgie sur les ecrivains francais«. Disertacije je ovih dana objavljena kao prvi svezak Sabranih djela Ivana Merza u izdanju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Postulature kauze Ivana Merza. Lijep dar za njegov stoti rođendan!

Treći suorganizator je Nadbiskupska klasična gimnazija na kojoj je Ivan Merz bio profesor tijekom svih šest godina svoga boravka u Zagrebu.

Ovim simpozijem želimo osvijetliti duhovni lik Ivana Merza, staviti ga u povijesni kontekst u kojem je živio i djelovao, s posebnim osvrtom na katoličke organizacije i pokrete u prvoj polovini 20. stoljeća u Hrvatskoj u kojima je sudjelovao bilo kao suosnivač ili kao njihov animator. Ivan Merz je čovjek kome je Providnost dodijelila da svijetli u tami prve četvrtine burnog dvadesetog stoljeća. Već kao gimnazijalac pišući povijest svoje duše, prepoznaje se u stihovima Byronova Manfreda i stavlja ih kao motto svome dnevniku:

Za mladih dana želio sam vruće da srca drugih svojim prožmem srcem
Da svijetlim narodima, da se uspnem, ja ni sam ne znam kamo…

Dok njegovi areligiozni roditelji žele da upiše Vojnu akademiju ili studij prava, on povjerava svom dnevniku da bi rado studirao Kristov život, čitao misli velikih ljudi o njemu i topio se u tom oduševljenju proučavajući Njega (Banja Luka, 21. rujna 1915.). Duboko osjeća da za nj nije ni Vojna akademija, ni studij prava, stoga napušta jedno pa drugo, noseći u sebi usvojenu misao Gitanjalia: »Životom svojim svjetiljku zapali Ljubavi.« Snove i planove devetnaestogodišnjeg mladića prekida poziv u vojsku. Mjesec dana prije odlaska piše da nema dana, gotovo ni sata, a da ga ne salijeću pitanja o bîti života i svijeta. »A kad se srce zaleti u mistične predjele, osjeća čarobnu žeđ, koja je to veća, što je bliža izvoru, bolje reći slutnji izvora« (Banja Luka, 14. siječnja 1916.). Žeđ, čežnja to je govor mistične duše koja žeđa da se nasiti i nasitivši se još više žeđa.

S predokusom mističnog iskustva Merz odlazi 1916. godine u rat, za koji će poslije ustvrditi da je podijelio ljude u dvije skupine: u ljude mistike i ljude užitka. Zar je danas drukčije? Tijekom dvije godine ratnog iskustva izrastao je u pravog mistika, s plamenom u srcu za beskrajnim visinama, sa žarom za nepomućenim grljenjem Sina i Oca i Duha Svetoga. Uz studij u Beču i Parizu, rat je možda najviše pridonio da je sav svoj život stavio u službu Kristova kraljevstva. Najradije bi služio Kristu tamo gdje se neprestano o njemu razmišlja i samo njemu i nikome više ne služi. Svjestan je, međutim, da je njegovo mjesto u svijetu i da je od Boga pozvan i poslan da sve svoje sile srca i uma uloži u izgradnju unutarnjeg i vanjsko–socijalnog kraljevstva Isusa Krista, tako da Krist zavlada u dušama pojedinih ljudi, u našim obiteljima, u cijelom društvenom životu, u svim njegovim pojedinostima. Stoga će na jednom mjestu napisati: »Uzalud ćemo vikati ‘Živjela Hrvatska’, uzalud ćemo se nadmetati u rodoljubivim praznim frazama i hvastati se rodoljubnom politikom ako naša politika ne bude kršćanska. Svaka pak kršćanska politika mora ići za tim da dobijemo što više kršćanskih obitelji, koje će Crkvu obdarivati svecima, domovinu pravim rodoljubima.«

Merz je čovjek našega vremena i za naše vrijeme. O njegovu značenju i aktualnosti za naš povijesni trenutak govore nam predavanja koja slijede.