ZNANSTVENI SIMPOZIJ O IVANU MERZU
Zagreb, 14. prosinca 1996.
Dr. Stanislav VITKOVIĆ
Nastanak i razvoj Hrvatskoga katoličkoga pokreta
Sažetak
Nakon što je postao biskup u Krku g. 1897. Antun Mahnić započinje veliko gibanje u Crkvi u Hrvata pod nazivom Katolički pokret. Svoj obnoviteljski rad započeo je najprije među mladeži potičući osnivanje katoličkih društava za mladež. Godine 1905. pokreće časopis Hrvatska straža kojim je organizirao i učvrstio Katolički pokret u Hrvatskoj. Potiče pokretanje časopisa Luč za katoličku mladež. Svojim Katoličkim pokretom kojim je predusreo i samog papu Pija XI., papu Katoličke akcije, Mahnić je snažno pridonio razvoju katoličkog laikata i njegova angažiranja u crkvenom i javnom životu u Hrvatskoj.
Biskup Antun Mahnić začetnik Hrvatskog katoličkog pokreta
Pokretačem i osnivačem Hrvatskoga katoličkoga pokreta (HKP) s pravom smatramo biskupa Antuna Mahnića (1850.–1920.).[1] On je na pragu novog stoljeća pokrenuo hrvatske đake i inicirao stvaranje đačkog pokreta iz kojega se poslije razvio veliki HKP. Promatrajući život i djelovanje toga velikana novije hrvatske povijesti gotovo je neshvatljivo sve ono što je Mahnić ostvario. Po rođenju Slovenac, biskup jedne male i gotovo zaboravljene biskupije, Mahnić je zaorao tako duboke brazde u kulturnoj i vjerskoj povijesti Hrvatske prvih dvaju desetljeća 20. stoljeća, da ga opravdano možemo smatrati jednim od najvećih likova novije povijesti Crkve u hrvatskom narodu. Njegov je pokret dao Crkvi u Hrvatskoj velik broj izvanrednih laika koji su sve svoje umne i fizičke sposobnosti posvetili Bogu i svome narodu. Nadahnuti kršćanskim načelima i ispunjeni gorljivošću za Božju i narodnu stvar, hrvatski su laici razvili apostolat koji nas danas ispunja divljenjem.
Prije svog imenovanja za krčkog biskupa (g. 1896.), Mahnić je bio profesor teologije i odgojitelj mladeži u sjemeništu u Gorici. Tu se isticao kao plodan neoskolastički i apologetski pisac. Slovenija je u to vrijeme, više nego Hrvatska, bila zahvaćena liberalizmom, jer su Slovenci više od Hrvata bili povezani s kulturnim životom Austrije. Vrlo važnu ulogu u suzbijanju liberalizma imala je revija Rimski katolik, koja je izlazila od 1888. do 1896. godine, kada je Mahnić imenovan krčkim biskupom. Punih osam godina Mahnić je uređivao taj časopis i sam napisao većinu članaka. Polazeći od kršćanskih i katoličkih načela, Mahnić je podvrgao oštroj kritici tadašnje vodeće slovenske književnike.[2]
Utjecaj časopisa očito nije bio neznatan, jer su austrijske liberalne vlasti zabranile čitanje Rimskog katolika u školama u Sloveniji. Da bi ga udaljile iz Slovenije, vlasti su ga promaknule za biskupa u Krku. Protivnici katoličke Crkve računali su da će se Mahnić smješten u maloj siromašnoj biskupiji posve izgubiti u anonimnosti. Posebnu je poteškoću predstavljala činjenica što je Mahnić morao najprije naučiti hrvatski, a njegov je položaj bio vrlo delikatan i zbog talijanske manjine u gradu. Premještanjem Mahnića u Krk, vlasti su kanile zadati i smrtni udarac glagoljici, koja je upravo u krčkoj biskupiji imala svoju dugu povijest, misleći da Mahnić neće imati puno smisla za glagoljicu i da će se prema njoj odnositi negativno. Nakane im se, međutim, nisu ostvarile. Mahnić se brzo upoznao s prilikama u Hrvatskoj, uočio je važnost i značenje inteligencije u kristijanizaciji tadašnjega društva, a glagoljica je upravo u njemu dobila svoga najvećeg pobornika i promicatelja.[3]
Punih šest godina nakon svog dolaska u Krk novi je biskup šutio, proučavao prilike u Hrvatskoj, posebno one u žurnalistici i književnosti. Plod toga razmišljanja bila je Hrvatska straža, tromjesečni časopis za kršćansku prosvjetu.[4] Zaključivši da javnim životom Hrvatske potresaju isti problemi kao i u Sloveniji, Mahnić je odlučio zahvatiti u vjerske i kulturne prilike navijestivši protukršćanskom liberalizmu u Hrvatskoj odlučan otpor. Ono što je časopis Rimski katolik bio za Slovence, to Hrvatska straža postaje za Hrvate. »Preko nje on je zasnovao, organizovao i utvrdio svoj hrvatski katolički pokret«, primjećuje dobro I. Radić.[5]
Antun Mahnić, kao nitko dotad, uočio je važnost laičke inteligencije za duhovni preporod naroda. U tom smislu on je zapravo pokušao ostvariti ono što je već prvi hrvatski katolički kongres u Zagrebu proklamirao. Mahnić se obraća đacima, organizira ih i posvećuje im posebnu pažnju. Postaje pravim »đačkim biskupom«.[6] Više od drugih, Mahnić je shvatio da o sudbini naroda i njegovom povijesnom razvoju odlučuju škole i sveučilišta. Samo oni, naime, koji budu ispravno odgajali mlade ljude imat će za jedno ili dva desetljeća za sobom čitav narod. Inteligencija je mozak naroda, zato svaka obnova naroda mora početi od buduće inteligencije. Za Mahnića to su bili bogoslovi i akademičari koji su već stajali na vratima života. Njihov je osobni primjer također od odlučujuće važnosti i za đake u srednjim školama.
Obogaćen iskustvima u radu sa slovenskim đacima, Mahnić je odmah nakon dolaska u Krk počeo oko sebe okupljati mlade svećenike. S njima je raspravljao o životu i radu đaka, o njihovim potrebama, vjerskim nazorima i o načinu kako im pomoći u njihovoj formaciji. Dobro je uočio da od starijih ne može očekivati revolucionarne promjene. Oni su srasli sa svojim nazorima i teško su se otvarali novim potrebama i zahtjevima vremena, a još su se teže mogli prilagoditi novim okolnostima.
Godine 1902. prigodom jedne šetnje Mahnić je iznenađenom mladom svećeniku Ivanu Butkoviću saopćio da namjerava izdavati list koji bi u Hrvatskoj imao sličnu ulogu, kao što je to imao njegov Rimski katolik u Sloveniji. Butkoviću je ponudio uredništvo lista. Kada je Butković, zbog nekih svojih razloga, odbio ponudu, biskup je uredništvo prepustio dr. Anti Alfireviću, a Butkovića poslao u Beč da se proučavanjem filozofije »spremi za svoju buduću misiju i da istodobno poradi oko organizacije hrvatskog katoličkog akademskog društva«.[7] Već nekoliko mjeseci nakon toga Butković javlja biskupu da je u Beču 12. svibnja 1903. održana osnivačka skupština hrvatskog katoličkog akademskog društva Hrvatska. Time je bio postavljen temelj za veliku zgradu Katoličkog pokreta među Hrvatima. Led je bio probijen. Mala grupica od šest članova novoga đačkoga društva uskoro će narasti u veliku četu mladih i poletnih koji će sve svoje umne i fizičke sposobnosti posvetiti služenju Bogu i hrvatskom narodu.[8]
Nije nikakvo čudo što su se za novi pokret pod Mahnićevim vodstvom najprije oduševili đaci i uopće inteligencija. Mahnić je bio kršćanski filozof. Želio je filozofsku misao Aristotela i Tome Akvinskoga prenijeti na hrvatska kulturna zbivanja. Logičar više nego psiholog, načelan, nepopustljiv i beskompromisan u svojim kršćanskim načelima oduševljavao je mlade, a svoje mnogobrojne protivnike liberalce i racionaliste upravo dovodio do mahnitanja.[9] Međutim, svoje protivnike nije nikada vrijeđao niti je o njima ružno govorio, tako da su mu i oni priznavali da je pošten i nesebičan čovjek.[10] U svojem radu nije težio da istakne sebe. Htio je da mladi, kao budući nosioci sudbine jednoga naroda, budu prožeti zdravim kršćanskim načelima i da po njima žive, boreći se »za Boga i za Hrvatsku«.[11] Svojim originalnim pisanjem, Mahnić je kao rijetko tko znao buditi uspavane energije mladih, oduševljavati ih i osvajati. Kao oštroumni apologet kršćanskih istina, izvrstan polemičar, socijalni i kulturni radnik, književni kritičar, pedagoški pisac i organizator katoličkoga tiska, Mahnić se svojim autoritetom gotovo i nesvjesno nametnuo mladima i inteligenciji.
Od inteligencije i katoličkih laika, Mahnić je tražio troje: a) temeljitu naobrazbu, b) poznavanje teologije i filozofije, i c) asketski život. Prema njegovu mišljenju samo takva katolička inteligencija može stati na čelo kršćanskih masa i ponijeti ih u borbi za pobjedu kršćanskih načela u javnom životu.[12]
Važno je ovdje spomenuti da je Mahnić o potrebi buđenja katoličke svijesti u Hrvatskoj i organiziranju katoličkih snaga nastojao uvjeriti biskupe i svećenike. Međutim, iako je još svima bio u sjećanju nedugo prije toga održani Prvi hrvatski katolički sastanak u Zagrebu, Mahnić nije naišao na razumijevanje drugih. Tradicionalni način pastorizacije bio je naime tako ukorijenjen, da se još nije prihvaćalo nešto radikalno novo. S druge strane, službena je hijerarhija još podržavala mišljenje da svakom vjerniku valja prepustiti da sam odabere stranke, razna udruženja ili organizacije i da »tamo vrednuje svoja katolička načela i moral i da time izvrši svoju dužnost prema vjeri i narodu«.[13] Zaboravljalo se pri tome da u jednom demokratskom društvu koje se rađalo samo vjerski organizirane snage mogu igrati odlučnu ulogu u javnom životu naroda i države. I kad nije naišao na razumijevanje »odozgo«, Mahnić započinje katolički pokret, rekli bismo gotovo sam i to »odozdo«.[14] Zato se biskup okreće mladima, budućnosti svakoga naroda, a u prvom redu đacima koji oduševljeno prihvaćaju njegove zamisli i nastoje ih ostvariti u životu.
Već smo spomenuli da je prve temelje Mahnićeve zamisli postavio Ivan Butković organiziravši u Beču prvo udruženje hrvatskoga katoličkoga đaštva Hrvatska.[15] Taj će klub studenata postati polazište i uzor daljega organiziranja đačkoga pokreta. I doista, vrlo brzo počela su se osnivati slična društva i na drugim sveučilištima u inozemstvu (Graz, Innsbruck). Članovi Hrvatske nastoje pokrenuti izdavanje jednog đačkog časopisa. U tome im pomaže Mahnićeva Hrvatska straža koja poziva hrvatsku mladež na suradnju.[16] Krajem 1905. godine u Beču je počeo izlaziti đački list Luč, tiskan u Mahnićevoj tiskari Kurytka na Krku.[17] List Luč preuzeo je na sebe trostruku zadaću: »provesti organizaciju katoličke mladeži, vježbati mlade sile u radu na peru i osvojiti simpatije hrvatske javnosti za katoličku mladež«.[18] Luč je u hrvatsko đaštvo unosila ideje biskupa Mahnića postavši ujedno glasilom mlade generacije katoličkih pjesnika i pisaca sve do svršetka Drugoga svjetskoga rata.
Što se tiče prve zadaće novoga lista, ona je čini se bila i najteže ostvarljiva. Možemo, naime, reći da je hrvatska katolička omladina već tada bila idejno ujedinjena. To najbolje potvrđuje veliko oduševljenje mladih kojim su prihvatili pojavu Luči. Ali svu tu oduševljenu srednjoškolsku i sveučilišnu omladinu trebalo je povezati u jednu čvrstu organizaciju. To je bio već teži posao, ali vrlo važan jer bez čvrste organizacije svega hrvatskoga katoličkoga đaštva nije se mogao ostvariti onaj utjecaj na društveni, kulturni, vjerski i politički život zemlje koji je želio ostvariti biskup Mahnić. Zato je redakcija Luči već u prvim brojevima isticala potrebu jednog sastanka hrvatske studentske mladeži. I doista, samo tri godine nakon osnutka Hrvatske na Trsatu je organiziran prvi takav zbor koji je postavio temelje organizaciji svega hrvatskoga katoličkoga đaštva.[19]
Trsatski je sastanak imao veliki odjek u Hrvatskoj. Katolička se javnost počela sve više zanimati za novi pokret. Dalekosežna je bila odluka sastanka da se i u Zagrebu osnuje katoličko akademsko društvo. Ono je i osnovano 1907. godine pod imenom Domagoj.[20] Osnivanje Domagoja potaknulo je klub Hrvatsku iz Beča da tiskanje Luči iz Krka prenese u Zagreb, tako da već 4. broj izlazi u Zagrebu, dok su uprava i uredništvo i dalje u Beču. Domagoj će otada postati središte svega hrvatskoga đačkoga pokreta i čitave đačke organizacije. Gdjegod je postojala neka srednja škola, akademski klub Domagoj započinjao je s organiziranjem katoličkoga đaštva. Gotovo da je svaki poticaj dolazio iz Zagreba. Domagojci bi dolazili u doticaj s đacima, s katehetima i župnicima s nakanom da ih potaknu na osnivanje katoličkih đačkih organizacija, kako su se tada đačka društva redovito nazivala. Cjelokupno novinstvo hrvatsko–srpske koalicije napalo je novo društvo kao »klerikalističku« tvorevinu.
Samo ime Domagoj društvu je dao svećenik dr. Fran Binički.[21] To ime, naime, u sebi nosi puno simbolike. Hrvatski knez Domagoj (846.–876.) slavno je ime iz doba samostalnosti hrvatskih vladara. Hrvatsku je oslobodio od franačke vlasti, a papa Ivan VIII. (872.–882.) nazivlje ga »slavnim knezom«. Neprijatelji su ga prozvali »pessimus dux Sclavorum« (»najgori knez Hrvata«). U vjerskom i kulturnom životu Hrvata ime Domagoj važno je posebice zato što je pridonio otrgnuću od bizantinskog utjecaja i potpomogao čvršće vezivanje hrvatskoga naroda uz katolicizam i Rim.
Ime Domagoj značilo je prema tome za mlade čitav jedan program, kako u narodnom državnopravnom, tako i u vjerskom i kulturnom životu hrvatskoga naroda.[22] U to je vrijeme hrvatska inteligencija već bila prilično otuđena od svoga naroda. Tuđa i s kršćanstvom nespojiva filozofska strujanja liberalizma, realističkog revolucionizma i masonerije vršili su jak utjecaj. Društvo Domagoj hvata se u koštac s tim strujanjima i želi unijeti Krista i kršćanska načela u cjelokupni javni život, posebice u obitelji i škole. Geslo mladih Domagojaca postaje; Bog, narod i socijalna pravda. Posebna briga bila je posvećena oživotvorenju socijalne pravde, što je inače predstavljalo jedno od osnovnih načela Hrvatskoga katoličkoga pokreta. Zato Domagoj nije razvijao svoje djelovanje samo na vjerskom, već i na socijalnom i ekonomskom polju.
U svom krilu Domagoj je odnjihao velik broj znanstvenika, književnika, ljudi jakog značaja i samoprijegornih. Tu valja u prvom redu spomenuti dr. Rudolfa Eckerta i dr. Petra Rogulju. I jedan i drugi svoj su život potpuno posvetili Bogu. Zavjetovali su se da neće osnivati obitelji, kako bi u svom radu za Boga i domovinu bili potpuno slobodni.[23] U toj plejadi »domagojaca« valja spomenuti i druga značajna imena ljudi, koji su zbog svoga javnog ispovijedanja vjere žrtvovali visoke položaje i sveučilišne katedre: Stjepan Markulin (1885.–1940.), odvjetnik; Petar Grgec (1890.–1962.), pisac; Ljubomir Maraković (1887.–1959.), književni kritičar; Josip Andrić (1894.–
–1967.), publicist i skladatelj; Velimir Deželić, ml. (1888.–1976.), pravnik i publicist; Juraj Šćetinec (1898.–1939.), sociolog; Mario Matulić (1896.–1937.), odvjetnik; Đuro Ljubić (1903.–1933.); Đuro Sudeta (1903.–1927.), pjesnik; Mate Ujević (1901.–1967.), pisac i Zvonimir Remeta (1909.–1964.), pisac. Sastajalište »domagojaca« bile su prostorije Djetićkog doma, gdje bi se subotom održavala predavanja, koja su obično pripremali seniori, tj. svršeni akademičari.[24]
Ali vratimo se još malo na sam početak djelovanja Domagoja. Da bi se javnost upoznala s novim pokretom trebalo je pripremiti u Zagrebu jedan veliki zbor svega hrvatskoga i slovenskoga katoličkoga đaštva. Zajedno sa zagrebačkim Zborom – društvom zagrebačkih studenata teologije, sastanak je na opće zadovoljstvo održan u Zagrebu 1907. godine. Nakon tog sastanka počinje se s intenzivnim organiziranjem đaka i u provinciji.[25] Već sljedećih školskih praznika domagojci su održali pet sastanaka i to u Đakovu, Zagrebu, Trsatu, Splitu i Travniku. U Domagoju je osnovana sekcija za organizaciju. Tako Zagreb postaje središte katoličkoga đačkoga pokreta, dok je idejno usmjerenje i dalje u rukama Hrvatske u Beču, koja uređuje đački list Luč. Posve je bilo jasno da trajno idejno središte pokreta ne može biti u Beču, izvan domovine, već u Zagrebu, u srcu Hrvatske. Već sljedeće godine (1908.) organiziran je kongres u Splitu na kojem se okupilo oko 800 đaka, a među njima i 60 gostiju iz Slovenije.[26] Jedan od glavnih zaključaka splitskog sastanka bio je da se u Zagrebu osnuje Hrvatski katolički đački savez, što je i učinjeno sljedeće godine.[27] Po Mahnićevom mišljenju Savez je trebao obuhvatiti sve katolike, od seljaka i radnika, do učenih profesora i književnika. On je trebao sustavno i »odozdo« provoditi odgoj za istinski katolicizam. Zato su đaci bili pozvani da osnivaju i seljačka omladinska društva.[28] Mahnić upućuje đake kako će postupati pri organiziranju seljačke mladeži. On preporučuje sport, pjevanje i glazbu. Dosljedni svojem literarnom usmjerenju mladi pokreću u Splitu za seljačku mladež list Mladost, a u Zagrebu za nižeškolce mjesečnik Krijes, za hrvatske katoličke učenice Proljetno cvijeće, a za ženski obrazovani svijet list Za vjeru i dom.[29]
Osnivanjem Hrvatskog katoličkog đačkog saveza (dalje HKĐS) svaka je grana đačkog pokreta, tj. sveučilišna, bogoslovna i srednjoškolska dobila svoje jedinstveno središte unutar kojega je imala svoje tajništvo. Dakako da je zbog mogućnosti sve većeg rasta srednjoškolsko tajništvo imalo i najveće značenje. Ono provodi osnivanje novih organizacija, daje im usmjerenja i potiče na rad. Sve se to uglavnom zbiva osobnim kontaktom, dopisivanjem ili preko omladinskih listova Luč i Krijes. U tim listovima mladi iskušavaju svoje literarne snage. Mnogi će od njih poslije postati poznati pisci, književnici, pjesnici i novinari. U svojem djelovanju ne zaostaju ni ostala dva tajništva. Organiziraju se godišnji ljetni tečajevi i godišnji susreti đaka iz svih katoličkih organizacija.
Već je tada bilo očito da đački pokret prerasta u opće gibanje katoličke omladine. Godine 1911. osnivaju se prva hrvatska katolička omladinska društva, a već g. 1913. osnovan je Hrvatski katolički narodni savez (dalje KHNS), kao kulturno i prosvjetno središte za hrvatski katolički narod. Začetnik mu je bio biskup Mahnić, koji je bio i sastavljač njegovih pravila. HKNS morao je biti »narodna centrala svega našega socijalnog, kulturnog i prosvjetnog rada.«[30] On nije međutim bio, kako bi se dalo naslućivati, stvarno središte svih tadašnjih društava, već je više bio informativno i savjetodavno tijelo čitavog katoličkog gibanja. Njegovo puno značenje doći će do izražaja tek nakon Prvoga svjetskoga rata.[31]
U međuvremenu HKĐS nastavio je svoje intenzivno djelovanje. U tom se razdoblju prije Prvoga svjetskoga rata i neposredno nakon njega posebno isticao otočki savez za srednjoškolce, gotovo u svim srednjim i učiteljskim školama postojale su organizacije. Uz ta srednjoškolska društva postojala su i dalje djelovala katolička akademska društva Hrvatska u Beču, Preporod u Grazu, Kačić u Innsbrucku, Krek u Pragu, Antunović u Budimpešti, Dan u Beogradu i Domagoj u Zagrebu. Akademičari su zajedno s bogoslovima za vrijeme praznika organizirali i poseban rad u narodu. U tu su svrhu bila organizirana i posebna udruženja. Tako je u Splitu i Zadru djelovalo udruženje Pavlinović, u Pazinu Dobrila, u Sarajevu Martić, u Đakovu Strossmayer i u Zagrebu Kačić. Kao da se sva omladina pokrenula. Pokretu su se pridružili i bogoslovi kako biskupskih tako i redovničkih sjemeništa. Tako su se među redovničkom mladeži isticali Duns Skot u Zagrebu, Bakula u Mostaru, Akvinac u Dubrovniku, Milovan u Makarskoj i Ferkić u Cresu. Uz list Luč, koji je bio zajedničko glasilo HKĐS izlazilo je u to vrijeme još više od dvadeset srednjoškolskih listova.[32]
Između HKĐS i već završenih katoličkih studenata, koji su stupili u život i koji su se zvali »seniori« postojala je, što je posve razumljivo, organizacijska, idejna i disciplinska povezanost. Tako je uz HKĐS na pozornicu HKP stupio Seniorat kao nova kvaliteta, ali i kao opasnost mogućeg sukoba između mladih i starih, što će se doista nakon Prvoga svjetskoga rata i dogoditi.
Pojava Seniorata
Svaki pokret ili organizacija ako želi biti uspješna mora osigurati načelo jedinstva i trajanja. Mahnić je taj problem riješio osnivanjem Seniorata. Đaci su, naime, tako dugo đaci dok sjede u školskim klupama. Započeti je pokret međutim morao ostati i zbog toga se nije smio ograničiti samo na đaštvo. Osim toga HKP morao je imati i vodstvo, a to su vodstvo trebali činiti svršeni katolički studenti ili seniori. Oni su kao već izobraženi članovi katoličkoga đačkoga pokreta trebali nadzirati HKP, započinjati nove pothvate, voditi brigu o njegovoj ideologiji kao i o sveokupnom daljem razvoju. Budući da je HKP nastao »odozdo« bez uplitanja hijerarhije, biskupi uopće nisu ulazili niti u njegovo djelovanje, niti u njegovo organizacijsko uređenje. Seniori su, dakle, imali »slobodne ruke« u svom djelovanju, osim dakako u moralnom i doktrinalnom području gdje je nadzor biskupa bio posve razumljiv. Tu su dužnost obavljali svećenici duhovnici. Po uzoru na druge slične pokrete u svijetu, seniori su postupno svoju djelatnost proširivali i na druga područja, koja dosad nisu bila predmetom đačkih zanimanja. Tako se u žarištu njihova zanimanja našlo selo, radništvo i potreba da se što prije ostvari vlastiti tisak. Sve je to uostalom već istaknuo i Prvi hrvatski katolički kongres u Zagrebu. Seniori su znali čitati znakove vremena. Duh kršćanske demokracije tjerao ih je da ozbiljno misle i na osnivanje jedne vlastite kršćanske političke stranke, koju će nakon Prvoga svjetskoga rata i osnovati. Slične su dakle zamisli postojale i prije Domagoja, ali zasluga je domagojaca što su tom poslu pristupili organizirano.
Jačanju utjecaja seniora pridonijela je i činjenica što su đačke organizacije već sprovele jednakopravnost između vanjskih i sjemenišnih đaka. Tako su se među seniorima našli kako laici tako i svećenici. Sve veći ugled i utjecaj seniora nužno je doveo i do osnivanja Seniorata. Konstituirajuća skupština Hrvatskoga katoličkoga seniorata održana je 30. ožujka 1913. u Ljubljani. Prema nacrtu biskupa Mahnića, Seniorat je postao vrhovno tijelo hrvatskoga katoličkoga omladinskoga pokreta, a pravno je bio učlanjen u HKNS. Time je Seniorat pred državnim i crkvenim vlastima dobio pravnu podlogu.[33]
Je li Seniorat mogao održati na okupu HKP sa svim njegovim mnogostrukim djelatnostima, služeći se proklamiranom širokom demokratskom i kolegijalnom osnovicom? Danas možemo reći da je to bilo nemoguće! Razilaženja su bila ne samo moguća, već i nužna. Već se je sam Mahnić pribojavao takvog razvoja. Dok je veliki biskup bio živ, njegov je autoritet bio jamstvo jedinstva. Nakon njegove smrti i službenim proglašenjem Katoličke akcije (dalje KA) počele su nesuglasice u Senioratu. KA zahtijevala je, naime, jasno razlikovanje raznih područja djelovanja katolika. Jedna pripadaju nadležnosti hijerarhije i svećenika, a na drugim područjima neovisno o hijerarhiji djeluju vjernici, laici. Biskupi ne razgraničuju niti sama područja, a niti stvaraju nove organizacije. Ali u isto vrijeme »počinju poklanjati više zanimanja i nadziranja osobito nad djelatnostima koje spadaju u područje KA, dok i dalje postoje društva i savezi s njihovim dosadašnjim strukturama«.[34] Tad nastaje nesporazum. Seniori ostaju kao vođe HKP, ali im postaje sve jasnije da vjersko–odgojne organizacije katoličkog apostolata ipak pripadaju svećenstvu. Dok se ti pojmovi još nisu posve razbistrili, stjecao se dojam da je HKP ovisan o Senioratu koji je politiziran i koji zanemaruje svoju religioznu zadaću, a otimlje se i vodstvu hijerarhije. Ti će nesporazumi nakon Prvoga svjetskoga rata poprimiti i svoj konkretan oblik u sukobu Seniorata i novonastale organizacije Orlova.
Prvi svjetski rat
Najteži udarac HKP-u nanio je Prvi svjetski rat. Svi su se naime nacrti Mahnićevog pokreta osnivali na pretpostavci da će Europa živjeti u miru. Za to je vrijeme valjalo hrvatske đake odgojiti u katoličkom i demokratskom duhu. Sela i gradove trebala su osvojiti katolička seljačka i radnička omladinska društva, a pučke štedionice i potrošačke zadruge trebale su narod učiniti neovisnim o kapitalističkim bankama i tvornicama. Dalji je korak trebao biti taj da se iz političkoga života i parlamenta odstrane oni zastupnici koji su samo štetili vjeri i narodu. Te svoje nacrte HKP nije tajio, već ih je javno isticao. U samo predvečerje Prvoga svjetskoga rata HKP je imao četiri akademska društva i dva sveučilišna kluba sa 150 članova, 10 bogoslovskih zborova s 300 članova, 41 kongregaciju u srednjim školama s više od 3000 članova i 60 omladinskih seljačkih društava s 3000 članova. Na čelu te vojske stajalo je 150 seniora. HKP raspolagao je u to vrijeme s 1 dnevnikom, 5 tjednika, 3 polumjesečnika, 14 mjesečnika i 1 dvomjesečnikom, a svojim je utjecajem određivao fizionomiju još 5 dnevnika, 5 tjednika i 7 mjesečnika, te 1 lista neredovitog izlaženja. Prema toj statistici snaga je katoličkog tiska bila gotovo jednaka snazi liberalnog novinstva, a pučki katolički časopisi bili su gotovo 5 puta jači od onih liberalno orijentiranih. Prema tome, HKP je u to vrijeme predstavljao snagu koju nitko više nije mogao srušiti.[35] Pomišljalo se da će i u najvišem hrvatskom političkom tijelu Saboru uskoro svoja mjesta zauzimati ljudi iz HKP. Izborni kotarevi u kojima su se trebali kandidirati katolički laici već su također bili određeni. Sve je te planove međutim srušio Prvi svjetski rat.
Provedena je opća mobilizacija i svi sposobni od 18. do 60. godine bili su natjerani u ratnu klaonicu. Redovi HKP bili su prorijeđeni, a rad društvima otežan ili gotovo onemogućen. U Hrvatskoj su nakon tzv. Svibanjske deklaracije (kada su 30. svibnja 1917. narodni zastupnici iz Hrvatske u Bečkom carevinskom vijeću zahtijevali da Slovenci, Hrvati i Srbi s područja Monarhije ostanu ujedinjeni s Austro–Ugarskom) očekivali da će hrvatsko pitanje u okviru Monarhije biti riješeno »trijalizmom«. Tim bi političkim rješenjem uz Austriju i Mađarsku trebala stati uz bok i treća jedinica – Hrvatska ujedinjena s Dalmacijom, Istrom, Bosnom i Hercegovinom i Slovenijom. To, međutim, Austro–Ugarska nije prihvatila. Nakon toga ostala je dilema: samostalna Hrvatska ili Jugoslavija. Ostvarena je Jugoslavija. Jedan je dio omladine iz redova HKP, kao i Seniora, zbog protuhrvatske i protuslavenske politike Austrije, bio oduševljen jugoslavenstvom. Ali to oduševljenje je za samo nekoliko godina nakon rata splasnulo i ljudi su se brzo otrijeznili. Nova Država Srba, Hrvata i Slovenaca započela je svojom diskriminatorskom politikom prema Hrvatima koja će uroditi tragičnim posljedicama.
Odmah nakon rata hrvatske pokrajine Istra i Dalmacija bile su okupirane od Talijana. Talijanska je vojska 14. listopada 1918. okupirala Krk i to na temelju Londonskog sporazuma iz 1915. godine kojim je Italiji, s time da uđe u rat na strani saveznika, bilo obećano da će dobiti dijelove hrvatske obale i otoke. Biskup Mahnić protestira protiv okupatorskih postupaka i šalje 3. prosinca 1918. na mirovni kongres u Pariz opširni memorandum. U ime progonjenih hrvatskih svećenika i u ime Hrvata Krka koji su činili 85% cjelokupnog stanovništva Krka, Mahnić podiže svoj glas, ali bez uspjeha. Odlučuje čak poći papi u Rim. Pod izlikom da ga vode u Senj na najbliže hrvatsko kopno, okupatorske su ga vlasti posebnim vojnim čamcem prebacile u Italiju. U Frascattiju (Eremo Camaldoli) Mahnić je ostao interniran 11 mjeseci. Bolestan i slomljen Mahnić se 12. veljače 1920. vraća u Krk, onda kada je već postalo jasno da je Krk za Italiju izgubljen. U srpnju iste godine dolazi u Zagreb izmučen teškom bolešću i naporima i nalazi sklonište u nadbiskupskom dvoru kod nadbiskupa Antuna Bauera, gdje je 14. studenoga iste godine i umro u 70. godini života.[36]
Smrću Antuna Mahnića HKP je izgubio svoga utemeljitelj, vođu i učitelja. Ali iste godine HKP gubi još jednog velikana, Petra Rogulju (1888.–1920.), čovjeka koji je uz biskupa Mahnića bio neosporno najsnažnija i najuglednija osoba. P. Rogulja je bio jedan od onih katoličkih laika koji je bio pripravan za katoličke, hrvatske i demokratske ideale žrtvovati svoj život. Bio je utemeljitelj Riječkih novina, prvog dnevnika mladog HKP pokrenutog na Rijeci 1912. godine.[37] Već prve godine rata list je zbog kritike talijanskih autonomaša i mađarskih šovinista bio zabranjen, ali se uredništvo seli u Zagreb. Tu od g. 1914. izlazi pod imenom Novine, a urednik mu je i dalje P. Rogulja.[38] P. Rogulja je bio poznat zbog svoje borbenosti i osobitog načina pisanja.[39] Njegova neiscrpna energija nije smalaksala niti u najtežim trenucima rata. Brinuo se za prehranu i smještaj djece iz Istre, Primorja, Hercegovine i Bosne. S franjevcem Didakom Buntićem, Đurom Basaričekom i Velimirom Deželićem, ml., razvio je karitativnu djelatnost u društvenim prostorijama Domagoja, u Domu katoličkog djetićkog društva. Tu je otvorio domagojsku menzu i prenoćište za sveučilištarce. Bavio se mišlju o potrebi osnivanja vlastite političke stranke. U vrijeme rata kanio je zajedno sa Slovencima stvoriti Jugoslavensku pučku stranku. Ta je zamisao i ostvarena g. 1919. stvaranjem Hrvatske pučke stranke. Budući da se ta politička stranka stvorila bez pristanka biskupa, članovi stranke, uglavnom seniori, priznavali su nadležnost Crkve samo u pitanjima vjere i morala, dok su na vanjskom i političkom planu samostalno djelovali.
Ostatak Mahnićevih suradnika koji su preživjeli rat, nastavio je sa svojim djelovanjem između dva rata. Ali okolnosti su se promijenile. Novom vremenu pošlo se u susret s novim nadama i s novim oduševljenjima.
Zaključak
Djelo biskupa Mahnića ostavilo je duboke brazde na poljima Hrvatske. Na njima je niknuo novi rod laika intelektualac. On je pokrenuo i organizirao mlade koji su zadivljujućim žarom radili na tome da Hrvatska bude Božja. Mahnićev pokret stvorio je hrvatski katolički laikat. Da bi laička katolička inteligencija bila kadra voditi narodne mase, morala je biti duhovno izgrađena. Zato Mahnić preporučuje inteligenciji svagdanje sudjelovanje u svetoj misi, svagdanju svetu pričest, sudjelovanje u raznim bratovštinama ili Marijinim kongregacijama.
Mahnić je u tom smislu i preteča Katoličke akcije u Hrvata. Zanimljivo je ovdje spomenuti da je Mahnić već 1905. godine pisao o Katoličkoj akciji; čak je upotrijebio i tu riječ, govoreći da je KA »u prvom redu posao katoličkog laikata u ovisnosti pod vrhovnim nadzorom Crkve«.[40] U tome kao da je pretekao Pija XI., papu Katoličke akcije. U tu svrhu Mahnić donosi i svoj program. Prema njegovom mišljenju, valja da se najprije osvijesti kler i da se udruži, a onda se može stvoriti organizirani katolički laikat. Svećenstvo, naime, mora biti svjesno da ne može samo udovoljiti svim zahtjevima što ih moderno vrijeme postavlja pred Crkvu. Zato je pomoć laika ne samo potrebna već i nužna. Mahnić laike skuplja iz redova katoličke srednjoškolske mladeži iz kojih uskoro u javni život izlazi velik broj seniora. Usporedo s đačkim pokretom, Mahnić posvećuje veliku brigu i seoskoj mladeži. Mahnićev KP nije prema tome bio ništa drugo već KA koja se u Hrvata pod vodstvom Mahnića počela provoditi već od 1903. godine.
Je li Mahnićev HKP uspio? Da bismo mogli pozitivno odgovoriti na taj upit moramo uzeti u obzir činjenicu da je Mahnić radio s mladima, dakle s onima na kojima počiva nada i budućnost. Prvi svjetski rat prekinuo je Mahnićev rad, prorijedio je redove njegovih mladih boraca, ali ih nije uništio. Posijano sjeme donijelo je nove velike plodove. Ideje je nemoguće ubiti, jer one će uvijek naći načina da ponovno ožive. Tako je Mahnićev KP nastavio živjeti i nakon Prvoga svjetskoga rata u novoj, protiv volje većine hrvatskoga naroda stvorenoj, državnoj tvorevini, Državi Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS).
[1] Životopis Antuna Mahnića napisao je franjevac Trećega reda sv. Franje Ignacije Radić prigodom dvadesete obljetnice njegove smrti. I. Radić bio je suradnik biskupa A. Mahnića i njegov ispovjednik. Djelo obiluje građom, ali mu manjka sustavnost (vidi: Ignacije fra Radić, Doktor Antun Mahnić biskup krčki, Zagreb 1940.).
[2] Usp. Frane Sentinella, Neki pogledi biskupa Mahnića na kulturna i idejna gibanja, Marulić 2 (1977), str. 137.–143.
[3] I. Radić, nav. dj., str. 129.–137.
[4] Časopis Hrvatska straža izlazio je od g. 1903. do g. 1918. Mjesto izlaženja od g. 1903. do 1908. bio je Krk, g. 1909. Krk i Senj, od g. 1910. do 1911. Senj i od g. 1912. do 1918. Rijeka. Najistaknutiji urednik bio je isusovac Ante Alfirević (1876.) od 1903.–1906. i 1914.–1918. On je i pisac knjige, zbirke članaka biskupa Mahnića pod naslovom Knjiga života (Osijek 1923.). Osim A. Alfirevića i A. Mahnića u reviji su se isticali suradnici: Maksimiljan Horman, isusovac iz Bosne; Franjo Binički, profesor, književnik i svećenik iz senjske biskupije i Karlo Eterović, franjevac i profesor filozofije. Od ove Hrvatske straže treba razlikovati dnevnik koji je pod istim nazivom izlazio u Zagrebu od 2. lipnja 1922. do 26. siječnja 1941. g. sa stranačko političkim opredjeljenjem, a kojemu su usmjerenje davali svećenik Janko Šimrak i odvjetnik Mario Matulić.
[5] I. Radić, nav. dj., str. 73.
[6] Nav. dj., str. 80.
[7] Nav. dj., str. 84. Vidi i: Ante Pilepić, In aedificationem (Tiskano kao rukopis), Zagreb 1938., str. 6.
[8] Te je godine u Krku već počela izlaziti i Hrvatska straža. A. Mahnić je bio uvjeren da neprijateljski i protuvjerski tisak može uspješno paralizirati samo dobra katolička štampa. Ona mora u svoj djelokrug uključiti »znanost i filozofiju, apologetiku i beletristiku, sociologiju i narodnu ekonomiju, nabožnu i zabavnu knjigu, novinarstvo i politiku«, jednom riječju sve ono »što može čovjeka zanimati i bilo kako utjecati na njegovo mišljenje i djelovanje« – zaključuje A. Mahnić (nav. dj., str. 71.). Zato je osnovao katolička tiskarska poduzeća kao Leonovo i Pijevo društvo. Nakon dolaska u Krk Mahnić je odmah osnovao svoju vlastitu tiskaru Kuryktu koja je postala prava propovjedaonica za modernog biskupa. Već u prosincu 1899. godine u Kurykti izlazi prvi broj Pučkog prijatelja, dvomjesečnika gospodarskog usmjerenja namijenjenoga seljačkom svijetu. Tu je 1901. g. počeo izlaziti mjesečnik za svećenike Sanctisima Euharistia, koji se g. 1911. stopio sa Svećeničkom zajednicom u jedan list. Utjecajni đački list Luč također je g. 1905. počeo izlaziti u Kurykti.
[9] Vidi I. Radić, nav. dj., str. 96.
[10] Nav. dj., str. 98.
[11] I. Radić, nav. dj., str. 102.
[12] I. Radić, nav. dj., str. 180.–181.
[13] B. Perović, nav. dj., str. 40.
[14] Nav. dj., str. 40., usp. I. Radić, nav. dj., str. 181.–182.
[15] Prvi odbor akademskog društva Hrvatska sačinjavali su: svećenik I. Butković, predsjednik i Kamilo Dočkal, potpredsjednik, te član akademske Marijine kongregacije Milan Maraković koji je vršio dužnost tajnika, blagajnika, arhivara i knjižničara. Dne 20. svibnja vlast je potvrdila pravila društva, a 6. lipnja iste godine održana je i prva redovita glavna skupština (vidi: Ivan Butković, Glavni momenti u pokretu hrvatskog katoličkog narodnog đaštva. Koledar hrvatskoga katol. narod. đaštva 1909.–1910. (Zagreb 1910), str. 86.–87.).
[16] Hrvatska straža, II. sv. 1903., Krk 1903., str. 287.–290. Do lista ipak nije došlo, već je 2. prosinca 1904. izdan almanah, a g. 1905. knjiga Nepredavana predavanja s nakanom da se čitateljima, a napose mladeži pruži mogućnost da sami sude o čitavom pokretu i da se što bolje upoznaju namjere osnivača (usp. I. Butković, nav. dj., str. 89.).
[17] Prvi urednik je bio I. Butković, a nakon njega Ljubomir Maraković. U Luči su se počeli javljati đaci iz svih hrvatskih krajeva. Glavni suradnici bili su odmah u početku: Ljubomir Maraković, Dragan Dujmušić i Ivan Baljić iz Bosne, Ljuba Ivić (pseudonim za Ferdu Galovića), Hrabroslav Graničar (Andrija Živković) iz Hrvatske i Slavonije, Ivan Butković, Lovro Katić, Miljenko T. de Fortunis (Srećko Poturica) iz Dalmacije i Istre.
[18] I. Butković, nav. dj., str. 89.
[19] Na Trsatu kraj Rijeke sastalo se od 21. do 23. kolovoza 1906. oko 50 hrvatskih i slovenskih sveučilištaraca. Rezolucije donesene na tom sastanku objavljene su u Luči (usp. I. Butković, nav. dj., str. 90.).
[20] Prvi članovi Domagoja bili su: Ferdo Pavelić, predsjednik, Šimun Bašić, tajnik, Stjepan Markulin, blagajnik, te Mato Radovanović i Radoslav Jagić (vidi I. Butković, nav. dj., str. 90.–91.). Frane Sentinella naprotiv navodi da je bilo u početku šest članova (usp. F. Sentinella, U službi Bogu i hrvatskom narodu. Sjećanje na Hrvatsko katoličko akademsko društvo Domagoj, u Danica, hrv. katol. kalendar (Zagreb 1979.), str. 87. Perović u svojem već spomenutom djelu netočno donosi da je prvi predsjednik društva bio Stjepan Markulin (vidi B. Perović, nav. dj., str. 42.).
[21] Franjo Binički (1875.–1945.), rođen u Mušaluku u Lici. Bogosloviju je pohađao u Senju i Innsbrucku. Bio je prefekt u senjskom »Ožegovićianumu«, kapelan u Novom Vinodolskom i profesor crkvene povijesti i prava te spiritual u sjemeništu u Senju. Bio je priznati pjesnik i pripovjedač te pisac političkih članaka. U Hrvatskoj straži i Vrhbosni objavljivao je apologetske i polemičke članke. Pjesnički mu je pseudonim bio »pop Hrvat Likota« i »pop Slobodin« (usp. Znameniti i zaslužni Hrvati 925.–1925., (Zagreb 1925.), str. 28.
[22] Vidi F. Sentinella, nav. dj., str. 87. Zanimljivo je ovdje napomenuti da sedamdeseta obljetnica osnivanja Hrvatskoga katoličkog akademskog društva Domagoj nije nigdje u katoličkom tisku bila spomenuta, osim kraćim osvrtom F. Sentinelle u spomenutoj Danici 1979. Koliko je to ime značilo u povijesti katoličkog pokreta dokazuje i činjenica da su se u vrijeme između dva svjetska rata kada je došlo do razdora u katoličkom pokretu suparničke strane nazvale jednostavno Domagojci i Orlovi.
[23] Rudolf Eckert (1889.–1915.). Rodio se u Travniku, a umro u Rijeci, navršivši tek 26 godina života. Od g. 1907. do g. 1911. studira u Zagrebu pravo i tu postaje član HKAD Domagoj. Bio je i urednik Luči. U Münchenu studira ekonomiju, a u Louvainu sociologiju. Zajedno s Roguljom, Milanom Pavelićem, Milkom Kelovićem i Ivanom Grahovcem stupio je u redakciju Riječkih novina. Umro je od leukemije. Njegov životopis napisao je također poznati katolički laik prof. Petar Grgec, a sadrži 272 str. tipkopisa. Potpuni naslov glasi Svjetovnjaci u Hrvatskom katoličkom pokretu. Hrvatski rodoljub s njemačkim imenom, (Nacrt života Rudolfa Eckerta) Zagreb 1955. Tipkopis je vlasništvo prof. Radovana Grgeca, sina pisca i sada poznatog javnog katoličkog pisca i urednika Hrvatskog književnog društva »Sv. Ćirila i Metoda«. Ova je biografija nedavno objavljena u izdanju HKD sv. Jeronima.
[24] Vidi F. Sentinella, nav. dj., str. 88.–89.
[25] Iste se godine osniva u zadarskom sjemeništu središnji odbor za Dalmaciju. U Bosni i Hercegovini osnivaju se također akademska društva, u Mostaru 1908. počinje djelovati Zbor franjevačke duhovne mladeži Bakula, a g. 1910. Martić u Sarajevu. Srednjoškolska društva niču u Banja Luci, Mostaru, Sarajevu, Širokom Brijegu, Travniku i Visokom (usp. Ivan Pavlinac, Katolički pokret u Bosni i Hercegovini, Almanah bogoslovskog zbora »Stadler« (Sarajevo 1926.), str. 116.–122.). U Istri je osnovano Hrvatsko–slovensko katoličko akademsko društvo »Dobrila«.
[26] Tom je zgodom sarajevski biskup dr. Ivan Šarić ispjevao pjesmu Domagoju koja je postala pravom himnom novog pokreta (vidi: Antun Pilepić, nav. dj., str. 7.).
[27] Mahnić je zamislio djelovanje tog saveza poput tadanjeg njemačkog Volksvereina, kao organizaciju svih katolika. Prvi predsjednik saveza bio je sveuč. prof. dr. Julije Golik.
[28] U vodstvu nove organizacije bili su postavljeni: P. Kujundžić DI, Milan Ivšić i Pavao Jesih (vidi: B. Perović, nav. dj., str. 48.).
[29] Usp. A. Pilepić, nav. dj., str. 8.
[30] B. Perović, nav. dj., str. 49.
[31] HKNS će nastojati seljaka i radnika odgojiti za demokratsko surađivanje u općini, školi, državi kao i u staleškim i ekonomskim organizacijama. On će promicati rad protiv nepismenosti boreći se za opću prosvjetu seljaka. Njegovo je načelo, da upravu društva moraju voditi oni kojima je društvo namijenjeno (seljaci, omladinci, žene), dok je dužnost mjesne inteligencije da svim tim seljačkim društvima budu savjetnici, pomoćnici i organizatori. HKNS priredio je i Priručnik vođama društva od M. Čunko. Savez preporučuje mladima da u Belgiji i Njemačkoj (posebno Münchengladbach) proučavaju tamošnji sustav katoličkih središta za prosvjetno i društveno pitanje.
[32] I. Radić, nav. dj., str. 251.
[33] Usp. P. Grgec, nav. dj., 183.–184. Autor navodi i neka imena oko 150 članova Seniora. Održavanje konstituirajuće skupštine hrvatskog Seniorata u Ljubljani nije nikakvo iznenađenje. HKP, a prije i đački pokret u svojim počecima surađuje sa sličnim pokretima kod Slovenaca, koji je u Slovenaca započeo nešto prije. Tako je g. 1913. održan i zajednički kongres hrvatskog i slovenskog đaštva. Izmjena informacija i iskustava bila je uobičajena. Na hrvatske je studente posebno utjecao socijalni radnik i pisac Janez Krek (1865.–1917.), organizator mnogih socijalnih tečajeva u Sloveniji na kojima uvelike sudjeluju i hrvatski laici, primjerice, P. Rogulja, R. Eckert i V. Deželić. Ta se predratna veza između slovenskog i hrvatskog đaštva pokušala nakon stvaranja prve Jugoslavije pretvoriti u zajedničku konfederaciju pod imenom »Jugoslavenska đačka liga« u koju su se učlanili HKĐS, slovenski i srpski, a list Luč trebao se spojiti sa slovenskim glasilom Zora u novo dvojezično glasilo Zora–Luč. Dakako da je to bio neuspjeli pokušaj (vidi: B. Perović, nav. dj., 52.–54.).
[34] B. Perović, nav. dj., str. 57.
[35] Usp. Na pragu drugog decenija: Đački vjesnik, prilog Luči 1–2 (5. studenog 1913.), str. 1.–3.
[36] Vidi I. Radić, nav. dj., str. 191.–199., te 236.–238. Mrtvi ostaci biskupa Mahnića devet su godina počivali u grobnici zagrebačkog Kaptola na Mirogoju, zatim su 3. studenog 1929. preneseni u zagrebačku crkvu Svetog Franje Ksaverskoga, u samostan franjevaca trećoredaca koji su se 1925. preselili u Zagreb. Oci Trećoreci su naime u Krku bili najbliži suradnici velikog biskupa.
[37] Prvi broj dnevnika Riječke novine tiskan je 7. prosinca 1912. Uvodnik mu je napisao R. Eckert, P. Rogulja je vodio političku rubriku, Milan Pavelić podlistak i kulturnu rubriku, Milko Kelović sređivao je dopise iz balkanskog rata, a Ivan Grahovac uređivao je reportaže iz Rijeke. Dakako da je Supilov riječki Novi list odmah nastupio protiv opasnog konkurenta (vidi: P. Grgec, nav. dj., str. 158.–161; vidi i Z. Tomislav Tenšek, Hrvatski kapucini na Rijeci oko g. 1900., Danica 1978., Katolički kalendar (Zagreb), str. 80.–84.).
[38] Prvi br. tiskan je 8. rujna 1914. u tiskari A. Bauera, zagrebačkog nadbiskupa.
[39] Poznate su dvije njegove rasprave: »Pred zoru« i »Sunce na smiranju«, u Luči g. 1917., a predstavljale su program HKP (usp. Đuro Kuntarić, Sjećanje na dra Petra Rogulju, Katolički godišnjak 1971., Zagreb 1971., str. 127.–129.).
[40] I. Radić, nav. dj., str. 182.