ZNANSTVENI  SIMPOZIJ  O  IVANU MERZU
Zagreb, 14. prosinca 1996.

Dr. Lav ZNIDARČIĆ
Ivan Merz uzor mladima u katoličkim organizacijama

Sažetak

Još za vrijeme svoga života Merz je bio veliki uzor mladima u Orlovskoj organizaciji kojoj je 1923. god. bio suutemeljitelj i čije je djelovanje postavio na temelje Katoličke Akcije.Beogradska diktatura dokinula je Hrvatsko orlovstvo 1929.g. Sljedeće, 1930. godine osniva se Križarska organizacija koja je započela kao dio općecrkvenog pokreta Apostolata Molitve. Preuzeli su geslo što ga je Ivan Merz dao još Orlovstvu a sadržan je u riječima: Žrtva Euharistija Apostolat. Ovo je geslo Merz donio iz Francuske od Euharistijskih križara koji su na izričit zahtjev Pape Ivana XXIII. promijenili ime i danas djeluje pod imenom koje im je sam Papa dao: Euharistijski pokret mladih.

Kada je 1929. godine odlukom diktature zabranjen rad Hrvatskog orlovskog saveza i svih orlovskih i orličkih organizacija, nastala je praznina. Odgovorni članovi vodstva orlovske i orličke organizacije osjetili su o čemu je riječ: na udaru je hrvatska katolička mladež, koju treba spašavati. Za mjesec dana, tj. u siječnju 1930. učinjeni su prvi koraci i osnovana je križarska organizacija i poput orlovske organizacije imala je dvije grane: Veliko križarsko bratstvo i Veliko križarsko sestrinstvo.

Dok su orlovi i orlice od 1923. do kraja 1929. godine imali samo nekoliko tisuća članova, križarska je organizacija u naponu svoga razvitka, 1937. godine, imala više od četrdeset tisuća članova i članica s Malim križarima i Malim križaricama. Očiti nerazmjer, iako se radilo o najtežem vremenu za Aleksandrove diktature u Hrvatskoj. Bila je prigoda da se dio gesla žrtva i te kako dokaže u svagdašnjoj životnoj praksi.

Ivan Merz, u Hrvatsku doseljeni sin nehrvata i nehrvatice (majka mu je bila židovskog podrijetla) već se kao srednjoškolac uključuje u redove organiziranoga katoličkoga đaštva. Pod utjecajem prof. Ljube Marakovića , postaje aktivnim članom organizacije, što sve prekida Prvi svjetski rat. »U krvi i plamenu« ne samo da sazrijeva Merzov katolicizam, nego: »molitva, post, svladavanje tijela, jačanje volje i Sv. pričest postaju njegovom jedinom težnjom« (Kniewald ). Nakon Prvoga svjetskog rata boravak u Beču i Parizu, te studij najnovijih papinskih enciklika i smjernica o djelovanju svjetovnjaka–
–katolika u svijetu, oblikuju Ivana Merza u izrazitog katoličkog intelektualca koji se ne zadovoljava samo studijem i kontemplacijom. Svim žarom srca i duše djeluje u akademskom društvu HrvatskaOmladinskom savezu i napokon Hrvatskom orlovskom savezu, koji je osnovan na njegov rođendan, 16. prosinca 1923.

Ivan Merz  postaje »dušom« orlovske organizacije, a kao najistaknutija osoba četvrte etape katoličkog pokreta u Hrvatskoj, unosi u orlovsku organizaciju misao Katoličke akcije, depolitizacije i hijerarhijske podređenosti orlovstva.

Ivan Merz umire vrlo mlad, nepune 32 godine je živio i neumorno radio, da bi doista izgorio u apostolskom djelovanju kao ideal orlova i orlica. Svoj je život žrtvovao za hrvatsko orlovstvo, kako je to na smrtnoj postelji izričito potvrdio svom ispovjedniku o. Josipu Vrbaneku , D.I. i prisutnim suradnicima.

Umro je ostavivši iza sebe solidno izgrađenu zgradu orlovske i orličke organizacije. Bili su to redovi oduševljenih mladića i djevojaka, okupljenih iz sela i grada za uzvišene ideale. Spremni na žrtvu, odricanje i u težnji da u sebi izgrade »potpune ljude«, da budu sljedbenici značajnog gesla Žrtva – Euharistija – Apostolat,[1] koje im je dao njihov brat Ivan. Intelektualac visokih kvaliteta, ali u svakodnevnom kontaktu neposredan, jednostavan, gledajući u svojim suradnicima braću koju želi povesti kao »Božji Orao zlatnih krila« u duhovne visine.

Svojom neposrednom pojavom kolerika, s nešto melankolične primjese, razborit, pravedan i ustrajan u svojim načelima, postao je uzorom svakom orlu i svakoj orlici. Nije nikada za sebe ništa tražio, smatrao se samo oruđem u Božjim rukama i gdje god je trebalo nastupiti, nije sebe štedio – odlazio je na put usprkos svojoj bolesti, jer nitko drugi nije mogao. Smatrao je to sasvim normalnim, jer je i to bio način da u praksi pokaže kako ostvaruje dio orlovskog gesla Žrtva.

»Uronjen u Bogu«, kako je to napisao njegov bliži suradnik, njegov najbolji životopisac dr. Kniewald, postao je uzorom braći i sestrama koje su ga posebno cijenile kao »viteza ženske časti«.

Bio je ne samo dosljedan u svom osobnom, privatnom životu, nego je svoju odlučnost, svoju energiju i svoju dosljednost osobito pokazao u času kada je došlo do spora unutar katoličkih redova. Znao je da zastupa rimsku orijentaciju, da je na pravom putu, i kada je došao u sukob s jednim dijelom Katoličkog pokreta, isticao je da su trzavice »znak života« i da one omogućuju »da se podignu na površinu prava crkvena načela« (Kniewald , str. 146.). Uvijek je isticao da se katolici u obrani načela, za koja drže da su ispravna, ne bi smjeli toliko zaboraviti, da se ogriješe o zapovijedi ljubavi prema bližnjemu, zato je i isticao misao: »Samo da nikad ne bi bila povrijeđena kršćanska ljubav!« To je i sâm dosljedno provodio u svom životu.

Merz  je dao hrvatskom orlovstvu Zlatnu knjigu, i utisnuo mu poseban značaj koji nisu imali ni slovenski, ni češki, ni slovački orlovi.

Za Merza tjelovježba nije bila bitna oznaka hrvatskog Orlovstva, bitno je bilo: vjerski, ćudoredni, prosvjetni i socijalni odgoj. Isticao je načelni i prak­tični radikalizam orlova i sâm ga dosljedno provodio.

Ivan Merz nije bio nikakav »katolički ideolog«, nije iznosio nikakve svoje ideje, nije propagirao neki svoj nauk ili novu teoriju na području katoličkog javnog djelovanja. Merz nije iznosio neka »svoja« načela u rješavanju problema čovjeka ili primjene Kristova Evanđelja u životu svojih suvremenika. Bio je samo dosljedan sin Crkve, unoseći u naš javni, a posebno privatni život, načela duhovne obnove prema Evanđelju i u nastojanju da se slijedi Krista Raspetoga. Potpuno i dosljedno.

Ivan Merz je sasvim opravdano nazvan »providencijalnim čovjekom Hrvatske«! Njegovi su sljedbenici pokazali, desetljeća nakon njegove smrti, da je ostavio duboke tragove u životu Crkve u Hrvatskoj.

Nazvali su ga i pretečom Drugoga vatikanskoga sabora, što je on jamačno i bio! Drukčije i nije moglo biti, jer je Merz sâm, odgajajući svoje orlove, isticao samo trajna načela Evanđelja i važnost da se ta načela dosljedno primjenjuju u životu. Merz je neobično cijenio Kempenčevu knjigu Nasljeduj Krista, pa nije čudno da je s tom knjižicom u ruci, prije 50 godina, na stratište pošao drugi značajni Banjalučanin, treći predsjednik Velikog križarskog bratstva, brat Felix Niedzielski . Ta je mala knjiga brata Felixa do danas očuvana, kao mali, ali značajni dio njegove »ostavštine«. Doista, samo Krista treba slijediti!

Takav je bio Ivan Merz: potpune rimske orijentacije, uzor svojim životom, neumoran i nesebičan u apostolskom radu. Homo catholicus.

U času zaprepaštenja, brige i straha, što će se dogoditi nakon što je diktatura (kao i svaka diktatura) odlučno nastupila, vođe su orlovske organizacije pristupile osnivanju križarske organizacija koja je posvema preuzela načela i praksu koju je zastupao Ivan Merz, izuzevši samo tjelovježbe, ali i to ne trajno.

Pod privremenim okriljem Apostolata molitve organizacija djeluje do časa kada je ponovo za vrijeme nadbiskupa–koadjutora Alojzija Stepinca  postala dio Katoličke akcije.

Prvi su koraci nove organizacije bili teški i bolni. Bilo je poteškoća sa svih strana. Najprije nerazumijevanje, nebriga, čemu se nismo smjeli nadati, a zatim progoni vlasti na svakom koraku. Nije manjkalo ni tjelesnog maltretiranja. O tim okolnostima najbolje govori tajni arhiv zagrebačkih nadbiskupa Bauera  i Stepinca. Mnogo su puta morali intervenirati kod vlasti zbog očitih nezakonitosti i kažnjavanja križara bez temelja, na selu i u gradovima. Lik Ivana Merza, njegove upute, a posebno njegov trajni primjer, davali su križarima i križaricama snage da se uza sve poteškoće djeluju.

Početkom 1932. godine izlazi prvi, bez sumnje najobuhvatniji, životopis Ivana Merza iz pera prof. Kniewalda u kojem je prikazan život, formacija i apostolsko djelovanje tog »Božjeg čovjeka Hrvatske«, kako je nosila naslov nova knjiga izdana o 10–godišnjici Ivanove smrti.

Kniewaldov  je životopis Ivana Merza postao duhovnim priručnikom za mladež učlanjenu u katoličku organizaciju. Mnogi su u prikazu Ivanova života našli sebe.

Na sastancima, tečajevima, javnim nastupima članovi organizacije su ne samo isticali značaj Ivana Merza za hrvatski katolicizam nego uvijek dosljedno isticali da ostaju uz ona načela koja je u Hrvatsku donio i za njih se borio prvoborac Katoličke akcije, zastupnik nestranačkog djelovanja katolika i hijerarhijske podređenosti organiziranih svjetovnjaka, koji se odgajaju da budu najprije sami dosljedni radikalni katolici, da takvi budu u čitavom svojem djelovanju, jer je bitni preduvjet za apostolat borba protiv grijeha.

Članovi orlovske i kasnije križarske organizacije bili su mladići i djevojke  koji su odabrali duhovno zvanje od kojih su kasnije postala dva hrvatska kardinala, dva nadbiskupa, četiri biskupa i značajan broj svećenika, redovnika i redovnica. Oni su dokazom pravog duhovnog djelovanja organizacije.

Merz, u svojem nastupu izrazito skroman i ponizan, postao je uzorom tisuća i tisuća mladića i djevojaka. Trebalo bi mnogo više vremena kada bi se htjelo prikazati što su i kako djelovali križari i križarice tijekom svog 15–godišnjeg javnog rada i 45 godina djelovanja u uvjetima komunističke strahovlade. To nije predmetom ovog referata. Bio bi povelik popis onih članova i članica križarske organizacije, koji su – svaki na svoj način – djelujući osobnim primjerom i javnim nastupima, ostvarivali načelo žrtve, euharistije i apostolata.

Zasigurno je da su među prvim i najtežim žrtvama bila dva predsjednika velikog križarskog bratstva: dr. Ivan Protulipac , ubijen u atentatu u Trstu 31. siječnja 1946. i dr. Felix Niedzielski, strijeljan u veljači 1947. godine u rodnoj Banja Luci, kao žrtva komunističke osvete.

Kao i orlovi i križari su u svom radu doživljavali nerazumijevanje i poteškoće. Brat Ivan ih je i na to pripremao. Ivan je učio svoje orlove: »Progoni katoličke mladeži, poteškoće sa svih strana, koje je susreću, dokaz su, da smo vojska Raspetoga Kralja. Kada bi sve to glatko teklo, ne bi smo bili vojska Isusova.« Pisao je to 1926. godine u jeku spora oko ostvarivanja načela Katoličke akcije.

Sam je bio anima candida (čista duša), koji je svojim primjerom bio najbolji učitelj. Toga su pak učitelja slijedili su mladi, a i danas ga slijede.

Oni koji ga nisu razumjeli, koji su ga znali i ražalostiti, približili su mu se u stihovima Milana Pavelića:

Prosti, što Te ražalismo,
što Te češće ne shva­tismo!
Po Tvom putu svi sad znamo,
penjat nam se valja tamo, Bistar vidioče!

Premda ne bi naše krvi,
naš si sav i od svih prvi,
Hrvatska Ti kosti krije,
k’o svoj program Tebe vije,
Umni pravedniče!

Ivan Merz example to the youth in catholic organisations

Lav ZNIDARČIĆ

Summary

After the Belgrade political regime banned the Croatian Orlovstvo (or Eagles) organisation in 1929. was formed The Križari (or Crusaders) organisation.  The Križari continued on in full to establish the spiritual programme created by Ivan Merz in the Orlovstvo organisation. This programme was enacted into the Orlovi–Križari motto of: Sacrifice–
–The Eucharist–Apostolate, which in turn was inspired by Merz’s observation of the french catholic organisation called the Eucharistic Crusaders.

The Križari organisation quickly developed and became the largest and premier Catholic organisation for young people Croatia. Many spiritual callings came as a result of the Orlovstvo–Križari organisations.


[1] Ovo je geslo Ivan Merz donio iz Francuske od Euharistijskih križara koji su 1962. g. na izričit zahtjev Pape Ivana XXIII. promijenili ime i danas djeluje pod imenom koje im je sam Papa dao: Euharistijski pokret mladih.