Dnevnik, talijansko bojište, Fonzaso, 5. veljače 1918.
Prvi dokument u kojem Ivan Merz donosi svoje ozbiljne odluke za ostvarivanje kršćanske savršenosti i svetosti zapisao je u svome Dnevniku 5. veljače 1918. Bilo je to posljednje godine njegova boravka na talijanskom bojištu u Prvom svjetskom ratu. Iskustvo susreta s patnjom i smrću što je proživljavao za vrijeme rata dovelo ga je do sasvim konkretnih spoznaja i odluka kako živjeti pravim kršćanskim životom. Ovo je jedna od najljepših stranica Dnevnika Ivana Merza, a navršio je bio tek 21 godinu kad je zapisao ove misli. Svojim odlukama u obliku ovoga programa Ivan je ne samo ostao dosljedno vjeran, nego ga je s godinama usavršavao. Donosimo u nastavku u cijelosti ovaj dnevnički zapis u kojem se jasno nazire djelovanje Božje milosti koja ga je započelo postupno voditi prema svetosti:
»Izišao je proglas po kojemu bih mogao dobiti tromjesečni dopust za nastavak studija. Strah me je toga. Bojim se gladi i držim da se neću moći posvema posvetiti studiju. Gledat ću ponizno vršiti Božju Volju da ne budem odviše pohlepan za znanjem i da radim toliko koliko mogu. Nauka ne smije biti sama sebi svrhom, ona mora uza svu ljepotu koju sama u sebi krije, pridonositi nešto Kraljevstvu Božjem na zemlji.
Mislim zato da uza svu ljubav k svojoj struci, svaki čovjek mora socijalno živjeti, potpomagati one koji trpe. Jer nauka je produkt trpljenja; tehnika olakšava čovjeku materijalne nezgode, a umjetnost promatra mukotrpni život ljudi i povlači idejne konsekvencije. Mislim kao đak raditi u društvu Sv. Vinka — internacionalna religiozna pozadina — i u studentskom katoličkom društvu “Hrvatska’’ (Beč), nacionalna religiozna pozadina.
Nastojati valja da samo dva puta dnevno jedem, tako sam materijalno slobodan. Iz principa ne jesti u ostalo vrijeme, pa makar netko i ponudio. Na svladavanje tijela ne smijem zaboraviti. Tvrd ležaj, rano ustajati, katkad strogo postiti, tako da u svakom momentu mogu raditi sa svojim tijelom što je meni volja.
Njega zdravlja i tjelesne ljepote isto je važna. Nova generacija mora biti zdrava, vesela, lijepa. Ono što je ružno posljedica je grijeha. Zato se treba čovjek svladavati i njegovanje zdravlja i ljepote smatrati kao sredstvo da sebe svlada i da ojača volju.
Boga nikada zaboraviti! Težiti neprestano za ujedinjenjem s njime. Svaki dan — ponajbolje zoru — upotrijebiti jedino za razmišljanje, molitvu i to po mogućnosti u blizini Euharistije ili kod sv. mise. Taj sat mora biti izvor dana, u tome satu valja čovjek zaboraviti na cijeli svijet, izgubiti sve brige svijeta, svu nervozu života, biti miran kao u kolijevci. U tome satu se moraju stvarati planovi za budući dan, tu se svladava sva slabost. Bilo bi grozno kada ovaj rat ne bi imao nikakve duševne koristi za me! Ne smijem onako živjeti kao što sam prije rata živio, moram započeti novi preporođeni život u duhu novo spoznatog katolicizma. Jedini Gospodin neka mi pomogne jer čovjek sam iz sebe ne može ništa!«
