KRIŽARSKA DUHOVNA OBNOVA
Upadnost Dr. Ivana Mreza.
Takav kršćansk totalitarac, koji je svima upadao u oči svojom evanđeoskomu izgrađenošću, bio je i Dr. Ivan Merz.
P. Irenée Hausherr D. I., profesor orijentalne ascetike i mistike na papinskom Orijentalnom Institutu u Rimu, u jednom pismu, od siječnja 1929., iznosi glavna obilježja duhovnog života, i onda svršava: »Ova je svojstva ostvario Dr. Merz u svom životu možda više od ikoga, koga sam sreo u svom životu… Zapravo sam ocrtao Merza i njegov razgovor sa mnom u Rimu 1925.«4 Govori to profesor ascetike i mistike na papinskoj visokoj školi, u Rimu, dakle čovjek, koji vrijedi kao stručnjak u pitanjima nutarnje izgrađenosti. I njemu je Dr. Merz upadan, upadan »možda više od ikoga, koga je susreo u životu«.
Isti pisac pripovijeda, da je prvi susret s Ivanom Merzom (god. 1920., u Bosni) učinio na njega jaku impresiju, spojenu sa željom, da se na putu života opet s njim sastane. Ponovo se je s njim susreo u Parizu. Tu je osjetio duboki mir i tihu unutrašnju sreću Merzove duše, »koja je znak Boga u duši, što vodi tvrdi život« »Ivan je bio stvoren, da vodi, jer je bio tako ponizan u svojoj superiornosti i jer je živio u Bogu. Dok su druge ostavljali živci, Ivan Merz bio je sam mir.« I konačno veli: »… činjenica je, da me je u njegovoj blizini podilazio osjećaj sasvim osobite prisutnosti Božje.«5 Mnogo je ovdje rečeno o našoj temi; no nije potrebno izvlačiti zaključke, oni se nameću sami.
Tu upadnost evanđeoske izgrađenosti Dr. I. Merza krasno riše, dajući ujedno i odgovor, kako ju je stekao, Pero Crnkovački u članku: »Brat – vitez, Uspomena na Dr. Ivu Merza« (»Luč« 1928., IX., X. 276./7.): »Trajnim duhovnim vježbanjem, trapljenjem samoga sebe, on je postigao visok stepen duhovnosti. Trebalo je samo par puta doći s njim u doticaj, da se opazi, što može učiniti milost, molitva i odricanje… on je nosio sve one velike i lijepe odlike, koje rese Kristova viteza.«6
Isti se pisac, na istom mjestu, osvrće na jednu posebnu stranu te Merzove upadnosti, na njegovu sv. čistoću: »Kako mu je čisto oko! Kako je tih, ljubezan! Uvijek nasmijan, vedar i veseo. Zar ta duša ne zna: što je bestidnost gradskih dana i pakao gradske noći? Zar prolazi mimo ljudi s molitvom u duši, s ljubavlju u srcu? Zar dolazi među ljude kao mironosac i pionir novoga života? Kako je lijep čisti mladić! Otkud ja znam, da je on čist? Vidio sam – osjetio sam. Non potest abscondi civitas supra montem…«7
I glasoviti je pariški svećenik Mons. Beaupin, »koji ima dobrih veza po čitavu svijetu, rekao, da nikad u životu nije sreo čovjeka tako dubokoga religioznog uvjerenja, kao što je bio. Dr. Ivan Merz«8
O potrebi takove upadnosti, kojom je obilježena posve izgrađena duša, Dr. Merz govori počesto. Tako u članku o sticanju podmlatka (»Luč« 1923./4., str. 15.): »U svakoj zgodi, posve nehotice, mora iz nas da struji onaj nadnaravni mir, ono počivanje u Bogu, kojega smo i dionici.« 9
On govori često i o sredstvima, kako se do te upadnosti dolazi. Tako na pr. u članku: »Što hoćemo?«, otisnutu u »Zori-Luči« 15. X. 1920., na str. 4.: »Želimo li dakle postati nosiocima velike katoličke misli, tada moraju sve naše organizacije neprestano naglašavati, da je duboki i intenzivni religiozni život jedini preduvjet, da se odgoje veliki pojedinci, koji će svojim životom realizirati svoje velike ideje.«10 Temeljem svakog apostolskog rada i uspjeha smatrao je Dr. I. Merz »naš lični odnošaj k Isusu, koji u nama mora da živi«. Sredstvima vlastite vjerske izgradnje u tu svrhu smatrao je »dnevnu jutarnju meditaciju, često prisustvovanje sv. Misi i primanje sv. sakramenata, dnevno ispitivanje savjesti i dnevno duhovno štivo. Činimo li to, tada će Isus u nama sve više i jače živjeti…«11 A o potrebi pokore i trapnje u tu svrhu on je u punoj mjeri govorio vlastitim pokorničkim životom. Glasovito je u tom pogledu osobito njegovo t. zv. pravilo života«.12
Posve je jasno, da takvi duhovni velikani »stvaraju sebi prilike, a ne prilike njih. Oni daju smjer događajima, a ne vuku njih događaji za sobom«, kako to i za Dr. I. Merza tvrdi, u članku: »Naš i „dragi sveti Ivan“« (»Križ«, Zagreb 1930., V. 89.), Dr. M. K.13
Katolička je Akcija kao stvar stara, ali je po svojoj organizacijskoj formi, kako joj je dade Pijo XI., nešto novo. Ona je dakle kadra ljude i svojom upadnošću privući Crkvi i Bogu. No badava ta čisto vanjska upadnost bez one nutarnje upadnosti, o kojoj govori Dr. Merz, kad veli, da »u svakoj zgodi, posve nehotice, mora iz nas da struji onaj nadnaravni mir, ono počivanje u Bogu, kojega smo mi dionici«.
KRIŽARSKOM UZORU
J. DULČIĆ, «Križarskom uzoru – Dr. Ivanu Merzu», Nedjelja, Zagreb, 12. siječnja 1941., br. 2, str. 2
(Dr. Ivanu Merzu)
Preko dugih deset ljeta
Prolijevamo suze,
Iz sredine što te naše
Isus k sebi uze.
Što nam vjera sveta šapće
Ko da ne pitamo
I ko da nam nije znano,
Zašto nijesi amo.
Kratkoćom si dana mnoga
Ispunio ljeta
I uzorom sjala nam je
Pojava ti sveta;
Pa sad, kad si nad međašem
Zemaljskih nizina,
Kad opsjevom vječnim blista
Tvoja veličina,
Sada, kada većim sjajem
Kreposti ti sjaju,
Kad ti molbe veće mogu
U nebeskom raju,
Uzorom nam sada jačim
Lik tvoj sjajni sije
I zagovornikom sad si
Većim nego prije.
D. J. D.
SVIJETLO S NEBA
D. J. D., «Svijetlo s neba», Nedjelja, Zagreb, 12. siječnja 1941., br. 2, str. 2
(Križari Dr Ivanu Merzu)
U omračju sunčanih vedrina,
Što ga tvori dim od eksploziva
Sa vapama močvarnih dubina,
Dubok suton kada sve pokriva,
Tko li naprijed poć’ će
Tko će, Bože, tko će?….
U orljavi ubojnih grozota,
Gdje se ljudske hekatombe pale,
Gdje miljuni nariču sirota,
Kad s’ u rasap tekovine pale,
Sve se sile koče.
Tko će dalje, tko će?….
Kada kao za potopnih dana
Svaka put je zastranila s puta,
Kada svaka vrijednost razrovana
I nad svetost zloća uzdignuta,
Kad svi strmo kroče,
Tko će na kraj, tko će ?…
Tek nebeske ovdje mogu moći:
Može svijetlo iz većih visina,
Ozgor uzor ima svijetu doći
Ko i vodić put viših vedrina.
Tko inače hoće
Tko će pomoć’, tko će?…
O Ivane, po Božjoj dobroti
– Kad pakao ovaj izmeđ ljudi –
Ti vodićem nama biti hoti,
Nad razbojem zloće.
Tko će drugi, tko će?…
D. J. D.
NA PRAGU NOVE GODINE
Slavko BROĐANAC, «Na pragu nove godine», Nedjelja, Zagreb, 12. siječnja 1941., br. 2, str. ?
Ne znam kako, ali sam se našao u jednoj velikoj dvorani (mogla je to biti Svetojeronimska ili ona na sv. Duhu) s mnoštvom mladića, a tamo lijevo sa strane, vidjelo se mnogo djevojaka. Gotovo svi – i mladići i djevojke – imali su na prsima neki mali znak s bijelim križićem u sredini, a odozgo su bila neka slova, koja se – iako je u dvorani bilo mnogo svijetla! – nijesu mogla dobro raspoznali.
Kako sam već rekao, u dvorani je bilo mnogo svijetla. Tamo na pozornici, koja je bila ukrašena crvenim draperijama i jednom velikom, krasno nakićenom jelom (građani obično kažu bor, ali bor ima mnogo duže iglice) visio je jedan ogromni sat. Manjkalo je još pet minuta do ponoći. Mala je kazaljka već stajala na dvanaest. Očito je sve bilo udešeno za doček Nove Godine…
Kad je velika kazaljka bila već posve blizu dvanaest ugasiše se sva svijetla u dvorani, samo je jarka svjetlost iz nevidljiva izvora punom snagom obasjavala onaj sat na pozornici. U isti čas iza kulisa stupi na pozornicu neko žensko stvorenje, posve lako odjeveno, te nasmiješivši se stane točno pred sat, raširivši ruke kao na zagrljaj. Njene raširene ruke jedva su odgovarale promjeru ogromnoga sata. (Takvu sam sliku često vidio o Novoj Godini u različitim časopisima, a i ove su je godine donijeli neki zagrebački dnevnici). Svi mi muškarci udarismo u pljesak, većina se djevojaka smijala, dok ih je mali broj začudo ostao ozbiljan. Ali nešto nije tu bilo u redu. Ona se imala pojaviti tek kad sat stane izbijati ponoć! Ona se očito požurila i ja sam bio spreman, da ju smatrani nametljivom. No to je trajalo samo čas. Ne znam zašto, ali ja prvi poletih prema njoj htijući joj valjda stisnuti ruku i čestitati Novu Godinu. Da mi je tog trenutka, netko rekao, da mi je bilo više stalo, do stiska ruke, nego do čestitke, ja mislim, da mu to ne bili mogao poreći.
U taj čas, a da nitko nije znao kako ni odakle, nađe se kraj krasotice neki suhi muškarac u posve crnu odijelu. Po odijelu bi se moglo pomisliti, da je i on došao na doček Nove Godine, ali cijelo držanje i figura ovog čovjeka odavali su, da on nije zabavan tip. I baš zbog toga bili smo skloni pomisliti, da ima početi neki šaljivi program. Dok je tako stajao jedan tren, okrenuvši nam leđa i gledajući onu krasoticu, ona se najednom uozbilji i stane jedva primjetno uzmicati. Korak po korak, vrlo polagano, kao da se nečemu opire. Ipak konačno nestane, odakle je bila došla. Tad se onaj čovjek okrene prema nama. Imao je naočale, a u licu je bio blijed i ozbiljan. Kako sam stajao posve naprijed, do same pozornice, dobro sam ga mogao promatrati. – Najednom se lecnem.
– »Ne, nije moguće!« – pomislim.
Pa ipak sam ovog čovjeka morao negdje vidjeti. Htjedoh se pitajući, okrenuti mnoštvu, kad se začuje iz dna dvorane glasan i ponešto ljutit povik:
– »Tko ste vi?«
Povikao je to jedan mladac, koga sam iz viđenja poznavao. Bio je uvijek bogato odijeven, s jako zalizanom kosom. Upravo tako, kako sam na nekom imanju vidio zalizano tele, koje je krava netom bila otelila.
Na te riječi čovjek u crnom ni ne trepnu okom. Časak je tako stajao, a onda uprvši oči u sred dvorane, jedva otvori usnice i prozbori tiho, ali tako, da ga se ipak čulo u dno dvorane:
– »Ja sam – Merz!«
Jedan tren je vladala nijema tišina, jedan tren se mnoštvo uzbibalo, a onda opet nijema tišina.
Situacija je bila – kako bi se reklo – nemoguća. Svi su osjećali da je nešto trebalo reći. I ja – valjda jer sam bio najbliže pozornici – skupih svu snagu i povikah:
– »Ivane, oprosti! Znam, da nijesmo smjeli ovamo doći«.
On me samo okrznu pogledom i reče:
– »Dobro je što ste došli«.
Nešto me je nukalo, da dalje govorim i ja nastavih:
– »Ivane… nijesmo bili kakovi Ti hoćeš, da budemo. Ni u radu, ni u postu… ni u molitvi… ni u pogledu (tu sam mislio samo na sebe) – djevojaka…
On je samo stajao i netremice nas gledao.
Bammm! – udari u taj tren sat.
Osjetih, da on ne može još dugo biti tu.
Bammm!…
Zato povikah brzo, i uvjerljivim glasom:
– »Ali bit ćemo drugačiji!«
Bammm!….
– »Radit ćemo!«
Bammm!….
– »Postiti«
Bammm!….
– »Moliti!«
Bammm!
– »Boriti se!«
On me čudno pogleda.
– »Sa svima!« – dodadoh ja brzo.
On nije skidao pogleda s mene…
– »I svaki sa samim sobom!« – viknuh povišenim glasom.
On kimnu glavom, a sat ubrzano udari:
Bammm!… Bammm!… Bammm!… Bammm!…
An on zaokruži dvoranu pogledom i reče istim glasom kao i do sad:
– »Sretna vam NOVA GODINA!«
Bammm!… – udari zadnji kucaj, ali njega nije više bilo.
Okrenuh se mnoštvu. U dvorani je još uvijek vladala potpuna tišina. Samo je nekoliko mjesta bilo ispražnjeno. Ni onog mladića zalizane kose nije više bilo. Onima što su ostali blistali su na prsima bijeli križići, a iznad njih slova Ž. E. A.
Bila je jedna minuta poslije pola noći…
Probudivši se, dugo sam razmišljao o tom ponešto čudnom snu…
Slavko Brođanac