Na današnji dan 8. listopada, spominjemo se Službenice Božje Marice Stanković, velike suradnice bl. Ivana Merza.
Marica Stanković (1900.–1957.) bila je hrvatska katolička laikinja, profesorica i apostolka posvećenog života u svijetu. Rođena je u Zagrebu, gdje je diplomirala filozofiju i hrvatski jezik.
Već kao mlada uključila se u Katoličku akciju i postala jedna od njezinih najistaknutijih voditeljica među mladima, posebno među ženama i studenticama. Njezina je duhovnost bila duboko ukorijenjena u euharistiji, molitvi i vjernosti Crkvi.
Na poticaj Ivana Merza, Marica je pokrenula i osnovala svjetovni institut „ Suradnice Krista Kralja”, prvog takvog laičkog instituta u Hrvatskoj, koji okuplja žene posvećene Bogu, ali žive u svijetu.
Nakon Drugog svjetskog rata, 1947., komunističke vlasti su je uhitile zbog njezina javnog vjerskog djelovanja. Provela je 5 godina u zatvoru, gdje je strpljivo svjedočila svoju vjeru.
Umrla je 1957. u Zagrebu, na glasu svetosti.
Ovako je Marica govorila o bl. Ivanu Merzu:
“Nikada on nije nikoga napadao, iako je doživio mnogo nepravda. Nikada nikoga ogovarao, iako smo mu mi namještali stupice, samo da vidimo, hoće li se sveti Merz prevariti i dometnuti koju na račun bližnjega. Nikad nikoga nije osuđivao, iako je načelna njegova borba za čistoću Katoličke Akcije bila neobično teška. U svakoj duši gledao je Krista, prisutnost svetog Trojstva, i zato se prema svakoj vladao sa neobičnim štovanjem.
U Merčevoj se blizini nije moglo misliti nešto grješno, nisko, pa ni manje vrijedno. Sve je to u njegovoj blizini nestalo. On je svojom pojavom, svojim govorom, svojim mirom dizao dušu u visine. Kad je razgovarao o najobičnijim dnevnim stvarima, poslovima, brigama, kad su mu ljudi pričali o najobičnijim svojim doživljajima, potrebama, pa čak i sitnim svađama, ni onda se Merz nije izgubio i onda je ostao na visini, uvijek spreman da diže duše k Bogu. Na njemu se osjećala blizina Božja. On ju je nosio, kudgod je prolazio. Kad smo uz njega bili, mi smo je gotovo osjetno osjećali. I zato je trebao samo jedan Merčev pogled, samo jedan susret s njim, i najnemirnija duša smirivala se, utješila se.”