Propovijed biskupa Marka Culeja
u zagrebackoj katedrali
16. prosinca 1996. na proslavi stote obljetnice rodenja Ivana Merza
"Biser koji je zasjao sjajem ljubavi prema Bogu i dobrotom prema covjeku.
- Za njega je postojalo samo jedno središte, prema kojemu je težio njegov
život: Isus Krist. - Preporoditi Hrvatsku u duhu Kristove nauke i papinih
enciklika.
Znao je da treba Krista najprije ugraditi u vlastitu dušu da bi se moglo
djelovati na druge."
Na dan
krštenja u krsni list covjeka upisano je od koga je roden, kada je roden,
koje ime ima, ali nigdje ne piše što ce biti od tog covjeka kad odraste
biti, dali ce biti dobrocinitelj, svjetlo, uzor, svetac ili možda
zavodnik, unesrecitelj, propalica, razbojnik. Jedino za Isusa Krista vec
kod njegovog navještenja andeo rece: "Bit ce velik i zvat ce se Sin
Svevišnjega, on ce otkupiti narod svoj."
Zvijezda prethodnica za buduce naraštaje
Kada se prije sto godina 16. prosinca 1896. u Banja Luci rodio djecak Ivan
Merz, nitko nije slutio kakav ce biti njegov životni put, nitko se nije
nadao da ce kroz svoje trideset i dvije godine života zasjati poput
meteora, ali ne da se njegov sjaj ugasi kad padne u grobnu jamu, nego da
još jasnije sja buducim naraštajima poput zvijezde prethodnice pokazujuci
put prema Isusu Kristu, jedinom Spasitelju svijeta. Ivan se vec od
djetinjstva isticao medu svojim vršnjacima izvanrednom inteligencijom. Bog
mu je dao bistru pamet, ali uz pamet i marljivost. I prilike su mu išle na
ruku jer je imao mogucnost da se upozna s mudrošcu citajuci knjige ljudi
koji su ponirali duboko u ljudski um i u tajne prirode.
Životni put
Po želji
roditelja pohadao je vojnu akademiju u Beckom Novom Mjestu, ali se brzo
uvjerio da ta karijera nije za njega te je prešao na becko sveucilište
gdje je izgradivao svoju licnost. Za vrijeme prvog svjetskog rata bio je
na fronti gdje je promatrao duhovnu bijedu covjeka, strahotu umiranja i
besmisao mržnje i ubijanja. Nakon rata odlazi opet u Bec, pa zatim u Pariz
gdje je nastavio studij, doktorirao i radio na svojoj katolickoj
intelektualnoj izgradnji. Vrativši se u Zagreb imenovan je profesorom na
nadbiskupskoj klasicnoj gimnaziji gdje je radio sve do svoje smrti.
Aut cahtolicus, aut nihil
Njegovo
životno geslo glasilo je: Aut catholicus, aut nihil. Ili katolik ili
ništa. Tom geslu ostao je vjeran. Uvijek je bio otvoren poticajima Duha
Svetoga, njemu je otvorio svoju dušu, da Božji duh može u njoj djelovati i
izgraditi sklad izmedu poruke evandelja i ostvarenja te poruke u
svakodnevnom životu. Za njega je postojalo samo jedno središte, prema
kojemu je težio njegov život. Prema tom središtu, je vodio i njegov
životni put, a to je Isus Krist. Merz je smatrao duhovni život bitnim za
život kršcanina. Svaki dan je tricetvrt sata razmatrao prije nego je
prisustvovao svetoj misi sa svojim dragim misalom iz kojeg je pratio svetu
misu pa ga po tome možemo smatrati i pionirom liturgijskog pokreta u
Hrvatskoj. Liturgija je, veli on, živa umjetnost kao što je živ i Krist.
Svoje bice ugradio u Isusa Krista
Ljubio je
Isusa u euharistiji iznad svega, i svaki dan se pricešcivao s najvecom
sabranošcu. Govorio je: "Razmatrati i sjediniti se s Bogom mora biti posao
citavog života. Iz Božje perspektive on je promatrao život i životna
zbivanja, probleme, patnje i križeve. Božji život zapocet po krštenju
ojacao je darovima Duha Svetoga na potvrdi, i umnožio ga po sakramentu
pomirenja i cudesnom hranom euharistije. On je cijelo svoje bice ugradio u
Isusa Krista. "Što kažu ljudi tko sam ja? Ti si Krist Sin Boga živoga." Ta
Petrova ispovijest vjere bila je duboko utkana u srce i u dušu Ivana
Merza.
Božanski život razvio u sebi do vrhunca
Taj
idealan mladic u 19 godini zavjetuje cistocu sve do ženidbe. "Možda ce to
trajati sve do smrti" zapisao je u svome dnevniku. Tako je i bilo. cistoca
uz cvrstu vjeru, daje mu bistar duhovni pogled da vidi i upozna i ono što
je drugima bilo teško upoznati. Sve radi, sve poduzima da se usavrši u
vjernog Kristovog borca. Božanski život želio je u sebi razviti do
vrhunca. Znao je da treba Krista najprije ugraditi u vlastitu dušu da bi
se moglo djelovati na druge. Sve blago sakramenata Ivan je Merz
upotrijebio da bi njegov duhovni život porastao u svetosti. Umjesto
sakramenta ženidbe, predao se službi u Katolickoj Akciji, a Božju dobrotu
i ljubav unosio je i tamo kamo je ne može prenijeti ni svecenicka ruka, ni
roditeljski poziv, vec samo covjek u službi Katolicke Akcije, zaljubljen u
Krista koji je uvijek žedan duša. Merz je svojim duhovnim životom isklesao
u sebi lik koji ne može i koji nece oboriti ni zub vremena, ni koprena
zaborava, ni sakriti grobna ploca. On kaže da naše kršcanstvo mora biti
radikalno i borbeno, a uz to i suvremeno. Kršcanin se poznaje po dubokoj
povezanosti s Isusom Kristom i po ljubavi prema bližnjem, a ne samo po
katolickom imenu ili po krštenju primljenom prema dnevnoj potrebi.
Vjernost Mariji, Papi, Crkvi
Štovao je
presvetu Djevicu Mariju i svaki dan je pobožno molio krunicu. Gospa i
sveci su bili njegov svijet, a istodobno nije izgubio smisao za
svakodnevne potrebe covjeka. Merz je na osobit nacin poštivao namjesnika
Kristova na zemlji, Svetog Oca papu. Velikim oduševljenjem je citao i
promicao papine enciklike koje su imale istaknuto mjesto na njegovom
radnom stolu. Bio je jedan od prvih promicatelja Katolicke akcije u
hrvatskoj, apostol mladeži. On se svom dušom i zanosom svoje mladosti
predaje odgoju mladih pokoljenja katolicke mladeži i to pod vodstvom crkve
to jest pape i biskupa. Njega vode dva nacela: nacelo povezanosti svake
katolicke djelatnosti s Crkvom i nacelo potpune nepoliticnosti katolickih
organizacija, to jest biti i ostati izvan dnevne politike. Merz je duša
križarstva.
Poziv za reevangelizaciju još prije 70 godina
On je
shvatio u duhu socijalnog nauka Crkve i na temelju papinskih dokumenata da
treba pristupati bijednima i izrabljivanima. Cilj katolicke akcije prema
njegovim rijecima jest: rekristijanizacija hrvatskog društva i života.
Preporoditi Hrvatsku u duhu Kristove nauke i papinih enciklika. Naš
najveci ideal, kaže Merz, jest: "Darovati domovini izgradene ljude, a
Crkvi svece." Zar nije ta poruka izrecena prije 70 godina kao jeka poziva
današnjeg svetog Oca Ivana Pavla II. na reevangelizaciju Europe i svakog
pojedinca, zar nisu u tom pravcu upravljene i papine pobudnice zadnjih
godina o obnovi obitelji, poziv na obranu dostojanstva žene, o zaštiti
nerodenih, o posvecenom životu. Merz je pokazao da se može u svako vrijeme
biti praktican kršcanin. Dao je i primjer da katolik biti znaci biti
potpun covjek.
Našoj Crkvi potrebni sveci više nego ikada
U
vjernosti Kristu, Crkvi i papi želio je i druge odgajati. Da bi se to
ostvarilo sjedinjuje u sebi rad, žrtvu i molitvu. Shvatio je da je za
apostolat potrebno davati primjer, izgraditi najprije sebe a onda i sve
oko sebe. U duši združen s Bogom i u Božjoj blizini, nije mu smetalo da
ima sposobnost da bude i bliz svim ljudima, svima bez razlike, pa i onima
koji su poput izgubljenog sina, napustili ocev dom. Žrtva, Euharistija
Apostolat, primjeran rad na obnovi društva i suradnja s Crkvom to je ono
što nam je Merz ostavio. Tražio je u radu s mladeži i pomoc svecenika te
rece: "Da se kršcanstvo digne, mora biti u prvom redu kler svet." Mercev
život ukopan je u orlovski pokret koji dalje nastavilo križarstvo.
Obnovljeno križarstvo treba umnožiti broj Mercevih sljedbenika. Našoj
crkvi danas da bi bila uvjerljiva, privlacna, poželjna treba svetaca više
nego ikada. Samo potpuni vjernici, samo sveci, spasit ce svijet od krize u
kojoj se grci. Merz naglašava kako je potreban tihi ustrajan rad oko
odgoja orlovske mladeži, oko spremanja mladeži i predanih pregalaca za
Kristovo kraljevstvo.
"Nakon rata moram zapoceti novi preporodeni život"
Za vrijeme
ovog krvavog rata kojeg smo bili svjedoci, bili smo Croatia orans, bili
smo Hrvatska koja moli, koja moli u crkvama, u obiteljima, u skloništima,
u rovovima. Zar ne bi trebalo da budemo sada Croatia Sacra, sveta
Hrvatska. To znaci mlade naraštaje odgajati u vjeri, u poštenju i
nesebicnosti gdje nece osobna ugodnost i korist biti na prvome mjestu u
životu nego da bude uvijek na prvome mjestu osjecaj dužnosti prema Bogu i
Hrvatskoj.
Ratni dnevnik Ivana Merza od 5. ožujka 1918. godine otkriva nam veliku,
lijepu i plemenitu njegovu dušu. Poruka iz njegovog ratnog dnevnika, jest
poruka i nama za ovo naše vrijeme. On kaže: "Nova generacija mora biti
zdrava, vesela i lijepa, ono što je ružno posljedica je grijeha; zato se
treba covjek svladavati i volju jacati, Boga ne zaboraviti nikada. Težiti
neprestano za sjedinjenjem s Bogom. Svaki dan, najbolje zoru upotrijebiti
jedino za razmišljanje, molitvu i to po mogucnosti u blizini euharistije
ili kod svete mise. Taj sat mora da biti izvor dana, u tome satu mora
covjek zaboraviti na cijeli svijet, na stranu staviti sve brige svijeta
svu nervozu života, da bude miran kao u kolijevci. U tom satu molitve i
razmišljanja se stvaraju planovi za novi dan koji nam Bog poklanja. Tu se
razmišlja o svojim pogreškama i moli milost da se svlada vlastita slabost.
Bilo bi grozno piše Merz, kad ovaj rat ne bi imao nikakve duševne koristi
za mene. Moram zapoceti novi, preporodeni život. Gospodin neka mi pomogne,
jer covjek sam iz sebe ne može ništa."
Dragocjeni biser
Kad covjek
opazi dragocjeni biser, zaustavi se promatra ga, divi mu se i poželi ga
imati. Mi smo se danas, sestre i braco, zaustavili uz jedan biser, uz
jedan život koji je kratko trajao, ali je zasjao sjajem ljubavi prema Bogu
i dobrotom prema covjeku. Poželimo i mi imati taj biser, ucimo se od
njega, postanimo biser, svijetlimo drugima svojom ljubavlju prema Isusu i
svojom dobrotom prema bratu covjeku. Amen!