Prof. Thomas Gueydier

PORUKA  IVANA MERZA
FRANCUZIMA DANAS

«Hvala vam, hrvatski katolici, što ste nam dali Ivana Merza!»

Predavanje održano u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu

u nedjelju, na Blagdan Krista Kralja, 20. studenog 2005.
 

Draga braćo i sestre,

Ima muževa i žena čiji životi i djela ne podliježu nedaćama vremena i čiji sjaj ne poznaje granice na kojima se mi svakodnevno spotičemo. To su ljudi čija se prisutnost manifestira i na druge načine; nadilazi ljudske granice, ovdje i svugdje, jučer, danas i sutra, za sve – bili oni siromašni ili bogati, sretni ili nesretni. Želim govoriti o svecima.

U velikoj obitelji svetaca i blaženika Crkve nalazi se jedna osoba koja nas je večeras ovdje okupila i koga vi dobro poznajete i volite, a kojega sam ja nedavno upoznao: Ivan Merz. Večeras bih vam volio reći kako se ovaj hrvatski Blaženik 20-ih godina 20. stoljeća, putem studije koju je napisao isključivo o francuskoj kulturi, obraća Francuzima na početku 21. stoljeća kojemu ja pripadam.

Kako bih vam mogao sve izložiti, predlažem prvo da vam opišem situaciju u Francuskoj danas. Zatim bih prikazao ono u čemu Ivan Merz ohrabruje francuske katolike i priopćava im jednu vječnu Nadu unatoč prostornoj i vremenskoj udaljenosti.

1. TRENUTNO STANJE ODNOSA DRUŠTVA I RELIGIJE U FRANCUSKOJ

Poznato vam je sigurno da Francuska ove godine obilježava stogodišnjicu zakona odvajanja Crkve i države. Izgleda također da je ova obljetnica probudila i stare demone. Slavljenje laiciteta, što po sebi nije loša stvar, bila je prigoda za pripadnike borbenog laicizma da se vrate na scenu i da određene ideje za koje se smatralo da pripadaju prošlosti, postave kao temu dana. Tako se neviđenim nasiljem javljaju sve brojniji glasovi, a preuzimaju ih sve više mediji u nepromišljenoj osudi monoteizma općenito, a posebno kršćanstva.

Laicitet (laičnost) nije u Francuskoj samo jedno načelo među ostalima, koje bi trebalo biti, u ovom posebnom slučaju i barem u načinima svoje primjene objekt kontradiktorne rasprave u krilu francuske političke klase, tako malo željne uobičajene opozicije. Laicitet (laičnost) je postalo središnje načelo, ono koje briše sve podjele, uostalom tako brojne među strankama. Načelo prema čijoj mjeri bi se trebale revidirati uzvišene vrijednosti Republike tj. sloboda, jednakost i bratstvo, a koje bi u posljednje vrijeme bile kao ugrožene. Dakle mi dobro znademo da laičnost, iako važna i za državu i za Crkvu, ne zaslužuje takvo mjesto. Ona ni u kojem slučaju ne može biti promatrana kao nešto apsolutno.

1.1 «Ateologija» koja nas okružuje

Naslov jednog od nedavnih bestselera u Francuskoj glasi: «Rasprava o ateologiji». Radi se o jednoj množini lažnih tvrdnji i proizvoljnih optužbi usmjerenih, među ostalim, protiv katolika koji su optuženi za sva zla. Autor tog djela koji daje «tečaj ateizma» u velikoj dvorani Sveučilišta u Caenu, gradu iz kojega i ja dolazim, voditelj je također jedne emisije na radiju France Culture (jedan veliki radio posvećen kulturnim zbivanjima).

Nažalost, napadi na kršćanstvo se ne ograničavaju na nedjela određenih ličnosti. Francuska država se također nedavno izjasnila zauzimanjem veoma čvrstih stavova  interpretirajući laicitet na svoj način.

1.2 Negiranje «kršćanskog naslijeđa»

Na prvom mjestu bih htio govoriti o nepopustljivom odbijanju što ga je francuska vlada pokazala prema izričitom spominjanju «kršćanskog naslijeđa» u Uvodu Europskog Ustava. Naravno, sve je ovo sada prošlost jer Europski ustav s onako zamišljenim Uvodom nije prihvaćen. Međutim ne smijemo sada zakopati glavu u pijesak kao noj i pretvarati se kao da se ništa nije dogodilo.

Na primjer Papa Ivan Pavao II. na to je podsjetio 15. siječnja 2004. godine u svom godišnjem obraćanju diplomatskom zboru. «Zajednice vjernika prisutne su u svim društvima te su izraz vjerske dimenzije ljudske osobe. Vjernici stoga čekaju legitimno uključenje u javni dijalog. Nažalost, mora se primijetiti da to nije uvijek tako. Svjedoci smo u ovo posljednje vrijeme, da je u nekim zemljama Europe prisutan stav koji bi mogao ugroziti stvarno poštivanje vjerske slobode. (...) Spominje se često, samo po sebi legitimno, načelo laiciteta, ako se ono shvaća kao odijeljenost političke od vjerskih zajednica (usp. Gaudium et spes, br.76). Međutim ova odijeljenost ne podrazumijeva ignoriranje. Laičnost nije laicizam!»

Papa Ivan Pavao II. u istom govoru inzistira te kaže: «Teškoća u prihvaćanju činjeničnosti religije u javnom prostoru potvrđena je na znakovit način prilikom nedavne rasprave o kršćanskim korjenima Europe. Neki su protumačili Povijest kroz prizmu ograničavajućih ideologija, zaboravljajući sve što je kršćanstvo donijelo kulturi i ustanovama na kontinentu. Ne podcijenjujući ostale religijske tradicije, ostaje činjenica da je Europa oformljena u isto vrijeme kada je i evangelizirana. I s punim pravom moramo se sjetiti da su još nedavno, kršćani, promičući slobodu i prava čovjeka, pridonijeli mirnoj transformaciji autoritarnih režima te uspostavi demokracije u srednjoj i istočnoj Europi.»

Nije niti potrebno isticati da Papa Benedikt XVI. snažno nastavlja promicati ovaj stav od početka svog pontifikata.[1] 

1.3 Zabrana vjerskih znakova

Od nedavno se laicizam očitovao na jedan drugi način prisutan na vrlo visokim razinama u francuskoj državi. Od ožujka 2004. godine mladi francuski katolici nemaju više pravo vidljivo nositi vjerske znakove u školi. To isto vrijedi i za muslimansku i židovsku djecu. Vlada je također izglasala zakon u tom smjeru. Zakon koji je naravno vrlo brzo privukao pažnju branitelja vjerskih sloboda diljem svijeta. Ujedinjeni narodi su prvi oglasili zvono za uzbunu objavivši izvještaj 27. listopada 2004. godine u kojemu su iznesena ozbiljna zabrinutost prema francuskoj vladi.[2]

Pod isprikom borbe protiv muslimanskog fanatizma koji je navodno bio izražen u francuskim školskim ustanovama u obliku islamskih šalova, francuska vlada si je prisvojila pravo da spriječi i katolike u javnom izražavanju svoje vjere u jednom tako simboličnom mjestu kao što je to Francuska Škola. Nepotrebno je naglasiti da nas ta zabrana podsjeća na najmračnije trenutke nedavne europske povijesti.

Francuska biskupska konferencija odmah je reagirala i izrazila svoju zabrinutost za ove teške postupke. [3] 

2.     IVAN MERZ : DAH  SVJEŽEGA ZRAKA

U ovakvoj dakle konfliktualnoj situaciji, obilježenoj u Francuskoj krutim negiranjem pravog kršćanskog naslijeđa Europe i zabranom vjerskih znakova u školama, objavljena je doktorska dizertacija Ivana Merza posvećena utjecaju liturgije na francuske pisce koja pruža francuskim katolicima, kao što naslućujete, veliko ohrabrenje.

Želimo li iz zajedničkog života isključiti stvarnost religioznosti u ime takozvanih francuskih vrijednosti? Ivan Merz dokazuje, slušajući najpažljivije promatrače Čovječanstva, da je oduvijek postojala ta jedna od najvažnijih karakteristika francuskog društva čak i nakon Revolucije. Želimo li iz kolektivnog sjećanja Europe izbrisati bogatstva isključivo kršćanskih korijena? Ivan Merz pokazuje da čak i moderni pisci, vjernici ili agnostici, nisu mogli a da ne opisuju, ne komentiraju, ne pričaju ili se ne dive Liturgiji Crkve.

2.1 Socijalna dimenzija Vjere

Jedno od važnijih učenja koje možemo izvući iz studije Ivana Merza je sljedeće: kršćansko naslijeđe Francuske, o kojemu svjedoči književnost, nije samo duhovno naslijeđe, već liturgijska baština. To znači da baštinici nisu samo izolirane osobe koje se njome mogu koristiti, već čitav narod, zajednica pojedinaca koji su u ovom slučaju okupljeni na molitvu. Ovo je vrlo bitno jer danas lako priznajemo da je Biblija mogla imati utjecaj na ljude. Isto tako lako se dopušta da je duhovnost mogla navesti pojedine osobe, u prvom redu pisce, na stvaranje određene vizije svijeta i Boga. Međutim potpuno je druga stvar pomisliti da Francuska ne bi bila ono što jest, ne bi bila tako lijepa i dobra bez Liturgije; jer Liturgija je Crkva. Stoga Crkva, za laički duh, nije mogla (pozitivno) utjecati na francusku kulturu. Jer uvijek, prema laičkom duhu, Francuska jedino postoji kroz svoju odvojenost od Crkve.

2.2 Svjedočanstvo modernih pisaca

Stoga, bilo da su oni katolici kao Claudel ili agnostici kao Zola, pisci svjedoče kako liturgija kao takva obasjava francuski narod, a ne govore samo o  individualnim blagodatima čitanja Biblije ili kršćanske duhovnosti. Ivan Merz nam u stvari pokazuje kako pisci prikazuju ljepotu koja se očituje u bogoštovlju, veličanstvenost katoličkih obreda, neusporedivu snagu kršćanskih okupljanja. Pisci također opisuju veličinu filozofskog značenja liturgije, intelektualnu moć njezinih tekstova koji mogu razjasniti sve situacije u čovjekove egzistencije.

U okrilju istoga društva, liturgija tako dopušta da se, na primjer, okupljaju svi društveni slojevi. Ivan Merz je veoma osjetljiv na taj učinak katoličkog bogoštovlja i to na način kako to opisuje pisac Francois Coppee da samo citiramo njega. Piše Ivan Merz: «Francois Coppee divi se veličanstvenom slavlju obreda te Crkve koja se ne brine da znade je li to siromah ili bogataš koji joj prisustvuje. Liturgija je stoga za Coppeea, stvarna škola jednakosti, dok je demokratizam demagoga često samo maskirano licemjerje».

Dodajmo još da je studija Ivana Merza interesantna u tome što nam pokazuje da ova liturgijska baština nije baština od koje je Francuska davno profitirala, npr. u Srednjem vijeku. Proučavajući književnost XIX. i početka XX. stoljeća, Ivan Merz dokazuje da se ovdje radi o živoj baštini od koje ima korist moderna Francuska, unatoč XVIII. stoljeću i prohtjevima Prosvjetitelja koji su željeli, upotrijebimo ovdje Voltaireov izraz,  «uništiti besramnicu».

2.3 Euharistijsko stajalište

Kao što možete konstatirati, dizertacija Ivana Merza dakle veoma ohrabruje francuske katolike. Međutim, još je bitnije reći ako im ova studija pruža neočekivanu nadu, to je stoga što je prožeta veličanstvenom vizijom Euharistije. Ne zasjenivši objektivnost svojeg pristupa, Ivan Merz dopušta ustvari da se ustvari nazire duboka duhovnost ispunjena «izvorom i vrhuncem kršćanskog života».

Mogli bismo navesti brojne primjere kojima bismo to potvrdili. Pogledajmo barem ovaj dio poglavlja posvećenog Paulu Claudelu čiju pedesetu obljetnicu smrti obilježavamo ove godine:

«Misa mu (Claudelu) pruža čitav program života, pokazujući mu što mora činiti ako želi dati pravi i duboki smisao svemu što radi i ako želi ponovo uspostaviti moralni red stoljećima izopačen. Liturgija je stoga za Claudela jedna od životvornih izvora koji su u stanju obnoviti posrnulo čovječanstvo.»

Ivan Merz zaključuje riječima: «On (Claudel) je pokazao, zahvaljujući liturgiji, da fatum nije jedini čimbenik koji vodi naše živote te da stvarnost koju obično opisujemo riječima «misteriozne sile», u nedostatku točnijeg izraza nisu tako neprobojne. Privlačeći liturgiju u područje svoje umjetnosti, Claudel je pokazao da “misteriozne sile” sadrže jedan univerzum raznolikosti i bogatstva dosada gotovo neistraženih; jedan univerzum veličanstvenih i divnih zakona, svijet čija uzročnost često izgleda kao da plovi pod jedva prozirnim jedrom, a koje nije ništa manje pravo i stvarno.»

S tim riječima završavam želeći vam reći jednu stvar na kraju: hvala! Hvala vama, hrvatskim katolicima što ste nam “dali” Ivana Merza. Nikada ne oklijevajte, čvrsti u svojoj vjeri, ponovno nam postaviti pitanje koje nam je uputio Papa Ivan Pavao II. prilikom svojeg posjeta Parizu 1980. godine: «Francusko, što si učinila od svog krštenja?»

[1] Navedimo jednostavno među mnogim izjavama u tom smislu, jedan isječak intervjua kojeg je Benedikt XVI. dao Radio Vatikanu 14. kolovoza 2005., prigodom Svjetskog dana mladih u Kölnu: «Danas je cijeli svijet nadahnut oblikom civilizacije koja se razvila u Europi, a to ne bi bilo moguće kada ta civilizacija ne bi imala vrlo duboke korijene. Danas ih mi možemo samo ponuditi drugima. Ali ono što se događa je to da mi toj civilizaciji želimo pronaći druge korijene i tako postajemo kontradiktorni.....Ja vjerujem da ovu civilizaciju, sa svim opasnostima i nadama, nitko neće moći «svladati» i voditi u čitavoj njezinoj veličini, osim ako ne nauči prepoznati izvore svoje snage; ako ne uspijemo ponovno vidjeti njezinu veličinu, kako bi ona ponovo mogla usmjeravati i davati veličinu samoj činjenici biti čovjek što je danas ozbiljno ugroženo (...)»

[2]  Ovaj izvještaj navodi i komentira slučajeve u 28 zemalja. Izvještaj posebno ističe zakon o laicitetu nedavno usvojen u Francuskoj prema kojemu se «u osnovnim i srednjim školama zabranjuje nošenje znakova ili odjeće po kojima učenici namjerno izražavaju vjersku pripadnost». Što se tiče tog zakona, primjećuje se da: «osim brojnih kritika koje sumnjaju u usklađenost ovog postupka s međunarodnim pravom, UN su zaprimili brojne žalbe koje posebno spominju diskriminirajući karakter toga zakona prema osobama koje traže poštivanje kulturnih i vjerskih različitosti općenito i posebno onih islamske vjeroispovijesti». Slijedom toga UN su odlučili privući pozornost francuske Vlade na «rizike diskriminacije koje bi mogao aktivirati novi zakon», a također postoji i mogućnost «pojave nemira i čak neke vrste islamofobije», te «mogućnost da zakon ugrožava načelo same kulturne i vjerske različitosti». Asma Jahangir drži da «vlade trebaju odigrati delikatnu ulogu kako bi zajamčili poštivanje vjerskih ili drugih uvjerenja pojedinaca i grupa, a da ne kompromitiraju druge aspekte temeljnih prava svojih sugrađana». Imajući na umu «porast, u određenim zemljama, nemira u vjerskim zajednicama i između njih, što bi moglo dovesti do različitih sukoba, a pogotovo nasilja», posebna izvjestiteljica naglašava da «u tim teškim uvjetima vlade moraju odustati od intervencija pravnim putem ili mjerama koje bi naposlijetku mogle ograničiti vjersku slobodu ili slobodu uvjerenja, što bi moglo još i pogoršati situaciju».  Prema njoj treba razlikovati gore rečeno od prihvaćanja «administrativnih i legitimnih zakonodavnih mjera koje ne sputavaju vjersku slobodu, već naprotiv jamče širenje te slobode u svim dijelovima društva, uključujući i djecu».

[3] Mons. Ricard, predsjednik Konferencije, izjavio je u studenom 2004. na plenarnoj skupštini biskupa Francuske koja se tradicionalno održava u Lourdesu: «U Francuskoj danas, ovo javno pozivanje na vjeru stvara poteškoće određenim strujama javnog mišljenja. Mi susrećemo promicatelje potpune sekularizacije društva. Prema njima vjera bi se trebala odnositi samo na individualne savjesti. Vjerske aktivnosti bi se morale ograničiti na mjesta bogoštovlja, a izjave njihovih članova morale bi biti namijenjene samo za internu uporabu. Za pristalice ovakvog načina gledanja, ne postoji ni legitimiteta, ni mjesta za izražavanje vjeroispovijesti na javnom mjestu (...)»

«Zakon koji zabranjuje djeci u javnim školama namjerno nošenje vjerskih znakova, objašnjava mons. Ricard, ima čitav niz direktnih posljedica za naš društveni život. Strah od militantnog islamizma često se pojavljivao zajedno sa željom ograničavanja izražavanja vjerske slobode za sve vjeroispovijesti. Izraz «javna Škola, svetište Republike» čije religije ostaju ispred vrata, imao je za posljedicu (na primjer) otežavanje kod nekih razumijevanja razloga prisutnosti službe kapelana u javnom Obrazovanju»