Ivan Merz - čudo milosti  Božje

Govor  zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića  na proslavi   dana  Ivana   Merza  u Bazilici Srca  Isusova  10.  svibnja 1982.  za vrijeme  koncelebrirane svete mise.  

Draga Braćo i Sestre! Imamo pred sobom  Božju riječ,  imamo pred sobom jedan život. Božju Riječ čuli smo u Evanđelju:”Tko ima moje zapovjedi i čuva ih,  taj me ljubi; a tko mene ljubi  njega će ljubiti moj Otac,  i ja ću ljubiti  njega i njemu se očitovati.”(Iv.  14,21).Imamo pred sobom jedan život;  to je život  sluge  Božjega Ivana  Merza. Možemo reći  da ovo današnje Evanđelje  tumači taj mladi život.

Obraćenje - uvjet da Bog prebiva u čovjeku

Srž  današnje  evanđeoske poruke jest  ova:”Ako  me tko ljubi,  čuvat će moju riječ,  pa će i Otac moj ljubiti njega,  i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.”To je misterij kršćanina, čovjeka u kojem  prebiva  Bog,  u kojem živi  Bog svojim  beskonačnim  neizrecivim,  trojstvenim životom - Otac i Sin i  Duh  Sveti. Nalaze svoje prebivalište u duši kršćanina. Da bi se dogodio dolazak Božji  u biće čovjeka,  potrebno je da se u čovjeku dogodi ljubav,  ljubav Božje Riječi. Potrebno je da čovjek uskladi svoju volju s voljom Božjom,  da shvati istinu Božju  i istinu o čovjeku,  da shvati kako svoj smisao ima samo u Bogu;  a da bi došao do te spoznaje mora se u njemu dogoditi obraćenje. U prvom čitanju iz Djela Apostolskih čuli smo izvještaj koji se dogodio u Listri: ”Sjedio neki čovjek uzetih nogu, hrom od majčine utrobe,  nikad nije hodao. Čuo je Pavla gdje  govori. Pavao ga pronikne pogledom,  vidje da ima vjeru u spasenje pa mu iza glasa reče: ”Uspravi se na noge!” On skoči i prohoda. Zahvat Božji u bolesno tijelo, ozdravljenje hromog,  djelo je  Božje. U  tom se čovjeku dogodila promjena. No još je dublji i čudesniji Božji zahvat u duhovnu dimenziju čovjeka, kada Bog osvijetli dušu i kada u njoj pokrene svoje božanske energije ljubavi; to se zove obraćenje.

Primjer obraćenja svetoga Pavla

Takvo je obraćenje iskusio Savao - progonitelj,  Savao - mrzitelj;  imao je hromu dušu da pođe u susret Isusu Kristu  Spasitelju. U  Pavlu se dogodilo čudo Božje, dogodilo se obraćenje  i Pavao je progledao,  uzvjerovao. Pavao se je povjerio Isusu Kristu  neograničeno svim srcem,  svim bićem kroz cijeli život da bi za nj svedočio, da bi objavio milost Božju  koja je njemu bila darovana, da bi otkrio što se može zbiti u čovjeku kad se u njemu dogodi   kraljevstvo Božje,  kad se u njemu uprisutni Bog i kad se u njemu probudi  Božji svijet.

Shvatio što znači živjeti Kraljevstvo Božje

          Možemo reći - Ivan Merz je čudo milosti  Božje. I njegova je duša bila zahvaćena posebnim Božjim zahvatom, bilo mu je darovano izuzetno svjetlo i poticaj, te je razumio i shvatio što  znači živjeti kraljevstvo Božje i svjedočiti za nj  i otkrivati ga drugima. To znači u sebi živjeti prisutnost samoga Boga. Znači u sebi nositi Boga  koji je svetost, Boga koji je ljubav, Boga koji je apsolutna vječna istina. I kad se prisutnost Božja dogodi u čovjekovu biću, tada se događa istinski čovjek  u punom smislu te riječi, jer  tada se događa slika Božja  u čovjeku. Čovjek pun Boga  obrazuje Boga, zrači Boga svojim djelima,  svojom riječju,  svojim životom  svojim mislima  pa tako kažemo: “To je Božji čovjek!”

Postupak za beatifikaciju treba dokazati da je Merz  usvojio i  živio Evanđelje čitavim svojim bićem

Za slugu Božjega Ivana Merza, pokrenut je dijecezanski postupak koji ima pripremiti građu za njegovu beatifikaciju. To je dugi postupak. Tu se istražuje život do dna. Tu se traže sva moguća svjedočanstva i za i protiv. Želi se dokazati  ljudskim mogućnostima opažanja i istraživanja,  da se u tom čovjeu dogodilo kraljevstvo  Božje u izvanrednoj punini. Kad se već pristupa takvom procesu, mora postojati uvjerenje da se zaista radi o čovjeku koji iza sebe ostavlja taj svijetli trag i koji može biti kandidat da mu Crkva  dade svjedočanstvo i da ga postavi na oltar  kao zagovornika i kao uzor. Dakako,  taj  proces nije dovršen,  ali ono što stoji u pamćenju ljudi, u sjećanju njegovih suvremenika  koji su s njime  živjeli,  djelovali,  poznavali   ga,  utvrđeno je kao istinito da je taj mladi čovjek  zaista pripadao Bogu,  da je živio svoje krštenje,  da je Evanđelje usvojio čitavim svojim bićem  kao pravilo života;  da mu je Isus Krist uistinu bio put, istina i život, i da je tu svoju povezanost s Bogom trojedinim,  svoju prijateljsku ljubav s utjelovljenim sinom Božjim  živio i proživljavao i svjedočio u otajstvu Crkve. Ne kao neki samotnik,  sam za sebe i sam u sebi nego uključen u Crkvu, u otajstvo  Crkve,  u otajstvo tijela Kristova.

Vjera Ivana Merza u dimenzijama  Crkve

Vjera Ivana Merza bila je proživljavana  u dimenzijama Crkve u cjelini njezinog  vjerovanja,  a njegova je ljubav bila proživljavana u dimenzijama  svijeta kako bi se spasenje Božje objavilo  svakom čovjeku,  a svjetlo Božje otkrilo  svakoj duši,  te da svaki čovjek uzmogne postati dionikom Kristova otkupljenja,  križa i uskrsnuća. Iz te sveopće  ljubavi, proširene u širinu srca Isusova,  rasla je njegova revnost za apostolsko djelovanje. Živjeti Boga u sebi,  ali ne samo za sebe,  nego živjeti ga i nositi za druge! Apostol. Svjedok. Objavitelj. Zato je blagopokojni kardinal Franjo Šeper godine 1973.  mogao reći ovo o Ivanu Merzu: ”Merz je bio čovjek enciklika,  za njega je Papina riječ bila svetinja. Sentire  cum  Ecclesia - osjećati s Crkvom, to je bilo utjelovljeno u njemu. Nije to bila samo neka vojnička poslušnost i pokornost  nego ljubav prema Crkvi  koja je govorila  iz svake njegove riječi.” 

Merz živio Euharistiju u Bazilici Srca Isusova

          Merz je živio četrdesetak godina prije Koncila i na njegovom primjeru vidimo kakav bi otprilike trebao biti kršćanin,  koji  se svim silama  zalaže za koncilsku obnovu. Baš zato je Ivan Merz bio duboko,  do dna srži i do dna svoga bića prožet sviješću da je Isus Krist uistinu jedini Spasitelj  i da se njegovo spasenje  događa iz pokoljenja u pokoljenje u otajstvu Crkve. Upravo stoga on je tu Crkvu ljubio,  ljubio jednakom ljubavlju kao što je ljubio Krista. Tu je, u ovoj Bazilici Srca Isusova  on sudjelovao na euharistiji,  tu vam mogu pokazati  klupu u kojoj je klečao pred svetohraništem. Tu je doživljavao svoje dnevne, žive i životne susrete s Prisutnim,  sa Živim u otajstvu euharistije, blizim Bogom i čovjekom Isusom Kristom. Tu se je on pričešćivao;  ali kad je primio u srce svoga Spasitelja,  pričešćivao se i s Crkvom,  prihvaćao je u svoje srce cijelu Crkvu: i Papu i biskupe i svećenike i sve vjernike,  dobre i svete,  pravedne i griješne,  sve je primao u svoje srce. Nije mogao zamisliti da bi mogao biti čovjek Kristov a da ne bude čovjek Crkve,  jer bi bez Crkve Krist u povijesti bio davno zaboravljen.

Vjera  Ivana Merza  u  učiteljstvo  Crkve

I zato je Krist usadio u povijest i u tijelo,  u biće svakog naroda  i cijelog čovječanstva svoju Crkvu, svoje otajstveno tijelo, kroz koju neprestano struji  krv otkupljenja:  u Riječi,  u sakramentima,  u svjedočanstvu svetaca,  u onima koje je Duh Sveti  postavio da povezuju taj veliki organizam,  da povezuju u zajedništvu jedne vjere  utemeljene na jednoj istini;  u zajedništvu jedne nade koje je izvor uskrsnuli Gospodin;  u jedinstvu jedne ljubavi koju Duh Sveti izljeva u duše,  koja se iz Trojstva izljeva u naše biće. Odatle to povjerenje,  ta vjera Ivana Merza u učiteljstvo Crkve. Zato kaže naš blagopokojni Kardinal  da je Merz bio čovjek enciklika.

Prvotna vizija koncilske  obnove  Crkve - obraćenje

Ovo pokoncilsko vrijeme,  poznato vam je braćo i sestre,  nije prošlo i nije prolazilo bez potresa, nije bilo bez dubokih kriza u samoj Crkvi. Mi koji smo bili na Drugom vatikanskom saboru i koji smo pripremili tekstove koncilskih dokumenata,  imali smo sasvim drugačiju viziju obnove Crkve, nego što se je tu i tamo počelo tumačiti poslije Sabora. Mi smo imali viziju obraćenja,  to znači da se svi zaista moramo obratiti Bogu,  da svi uistinu možemo živjeti Božju Riječ,  čuvati,  kako Isus kaže,  zapovjedi Božje živeći tako u ljubavi prema Bogu i ljudima. Stoga smo smatrali da su svi koncilski dokumenti usmjereni savjesti, srcu, razumu tako da naš unutarnji svijet  bude rasvijetljen Božjom riječju i Božjom istinom. Ako je Isus Krist došao u svijet i u povijest kao Bog koji je postao čovjekom, onda je došao zato da u čovjeku izvrši  božansku promjenu;  da ponovno u čovjeku palome,  u čovjeku grješniku, u čovjeku otuđenome uspostavi sliku Božju,  da uspostavi Kraljevstvo Božje i da tako u čovjeku započne gradnju boljeg svijeta, Božjeg svijeta. Kraljevstvo Božje ostvaruje Isus u nama i zato se u nama mora dogoditi obraćenje; a to znači prihvatiti Boga u svoj njegovoj istinitosti i zahtjevnosti,  mijenjati  se prema njegovoj slici a ne njega  svoditi u okvire svojih prohtijeva.

Merz u papinstvu gleda  jamstvo i sigurnost  istine

          Braćo i Sestre! To je dobro osjetio Ivan Merz; Crkva mora očitovati svijetu Božje lice,  a to znači u svakome od nas lice Krista Raspetoga. Da su apostoli tako rezonirali,  kako su rezonirali neki mislioci u ovom našem vremenu razmišljajući o obnovi Crkve,  onda su odmah na početku trebali zašutjeti  jer i oni su došli u jedan svijet  koji nije očekivao Kraljevstvo Božje,  koji im nije bio raspoložen da povjeruje u Krista Raspetoga i da ga slijedi. Bio je to grčko - rimski svijet pun materijalizma, pun sebičnosti, pun raspuštenosti; a apostoli dolaze u susret tom svijetu naviještajući otajstvo križa. Jer tko hoće biti Božji mora ući u misterij u samome sebi,  te umrijeti starome čovjeku, da bi živio novi čovjek,  Božji čovjek. To je isto i danas i u svakom pokoljenju i zato je Ivan Merz znao da mora biti jamstvo istine,  da mora biti sigurnost istine i da Bog nije mogao svoju objavu prepustiti hirovima svijeta,  ni vrtlozima ljudskih misli,  ni subjektivizmu ljudskih strasti. Bog je morao u svojoj mudrosti svoju spasiteljsku i osloboditeljsku riječ zaštititi od rasula  i sačuvati je za pokoljenja do konca svijeta,  kako bi se moglo čuti što je rekao,  što hoće, kako si zamišlja čovjeka otkupljena i spašena na zemlji i potom  budućeg nebesnika. I tu sada dolazimo do Merčeve vjere u Papinstvo. Sasvim dosljedno je Ivan Merz razumio Isusovu riječ  upravljenu Petru: ”Ti si stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.” I sasvim dobro je Ivan Merz razumio da je Petru bilo rečeno: ”Pasi ovce moje, pasi jaganjce moje.” I da mu je bilo još rečeno da učvrsti braću svoju u svim mogućim strujanjima,  razmimoilaženjima,  sukobljavanjima ideja, misli, teorija. Stoga Merz gleda prema Stijeni, i zato mu je Papina riječ, riječ koja dolazi sa Stijene, riječ Istine, jer vjeruje da Bog ne iznevjeruje svoja obećanja.

Bez poslušnosti papi nema pravog kršćanina

U današnjem Evanđelju smo čuli:”Branitelj Duh Sveti,  kojega će Otac poslati u moje ime poučavat će vas u svemu i dozivati vam u pamet sve što vam rekoh.” To znači, Duh Sveti se daje svakom u Crkvi ali prema njegovoj funkciji,  njegovoj odgovornosti, njegovu poslanju. I ako Isus obećaje Duha Svetoga kao trajnog branitelja i učitelja svete Istine svojoj Crkvi, onda ga sigurno obećaje u prvom redu onome kojega je postavio  kao stijenu,  Petru i s njim povezanim biskupima  da budu učiteljstvo Crkve i da prenose riječ Božju  koju su primili,  ne kao gospodari,  nego kao sluge,  sluge istine. Zato razumijemo kako je taj Božji čovjek, Ivan Merz,  poštivao Papu. Nema bez te poslušnosti Papi  pravog kršćanina,  a pogotovo svetog čovjeka. Drugi vatikanski sabor i te kako naglašava funkciju Petra u Crkvi,  funkciju biskupa u Crkvi. Treba čitati veliku  konstituciju o Crkvi - Lumen Gentium(Svijetlo naroda). Na žalost imali smo priliku čuti i vidjeti u pokoncilskom vremenu  kako se je stavljala u pitanje riječ koja je dolazila sa Stijene i kako se napadao papin autoritet.

Merz ima poruku  i  za naše   dane - slijedimo ga u vjeri  i  ljubavi  prema  Kristu  i  Crkvi

Stoga Ivan Merz ima poruku i za naše dane. Ako ga štujemo kao mladoga čovjeka  koji je sazrio u dubokoj vjeri kroz zajedništvo Crkve, onda neka nam bude primjer. Slijedimo ga u vjeri kakvu je nosio u svom srcu, slijedimo ga u ljubavi kojom je ljubio Isusa Krista,  Crkvu, i čovjeka. Slijedimo ga u poslušnosti vjere i u odanosti koju  je nosio u srcu prema onome komu Isus reče: ”Ti si stijena i vrata paklena neće je nadvladati.” I zato danas molimo da takvu obnovu prihvatimo,  provodimo, živimo u svom osobnom životu. To je poziv svakom članu Crkve. U meni se osobno milošću  i dobrotom Božjom mora dogoditi Božji svijet,  u meni i u svakom  osobno mora se dogoditi tajna spasenja. ”Ako me tko ljubi čuvat će moju riječ pa će i otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.” Onda će Kraljevstvo Božje biti pepoznatljivo  i privlačno i u ovakvom svijetu. Amen.

(Glasilo Postulature IVAN MERZ br. 1-3, 1985.g. str. 18-21)