Don Ante MILIČIĆ

Nedjelja br. 16, 11. VII. 1943., str. 4

SVEĆENIK U CIVILU!

Ljeti god. 1927. boravio je dr. Merz na Hvaru. Tada sam i ja imao sreću upoznati ga. Bio sam zapravo još dijete, ali je i na mene njegova pojava ostavila neizbrisiv dojam. Još i sad se sjećam njegovog vedrog i ljubaznog smiješka, i premda o njemu nisam znao ništa više nego da je Orao i član HOS-a, svaka njegova riječ urezala mi se je u dušu. A jednako su osjećali i svi drugi. I u njegovu se životopisu spominje kako se na Hvaru šaptalo o "nekom mladom svećeniku u civilu". Njegov intenzivni duhovni život koji se odražavao na svoj njegovoj vanjštini, njegovo liturgijsko proživljavanje sv. Mise, kao i njegovo čitavo držanje u crkvi i vani bili su za sve koji su ga vidjeli i upoznali jedno otkriće.

I sad mi se čini da taj "glas puka" koji je govorio o "svećeniku u civilu" nije bio baš ni tako pogrešan. Ta zar ne govori i sv. Petar u svojoj poslanici, vjernicima svjetovnjacima "vi ste sveti narod, kraljevsko svećenstvo... svećenstvo duhovno, da prinosite duhovne žrtve"... A zar naš Merz nije bio najuzorniji primjer baš toga laičkog svećeništva?

U Novom je Zavjetu samo jedan Veliki svećenik Isus Krist. Ali je i svaki vjernik kao dio njegova Tijela ujedno i dionik njegove svećeničke funkcije, funkcije posrednika između Boga i ljudi. Mi postajemo dionici njegova svećeništva kad prinosimo Bogu naše svakdanje žrtve sjedinjene s njegovom Žrtvom, žrtvom Križa i žrtvom sv. Mise. Dakako, samo svećenik vlašću podijeljenom mu po svetom redu može da obnavlja Kristovu žrtvu u sv. Misi, ali svaki vjernik ima pravo i dužnost da s tom žrtvom sjedini i svoje lične žrtve i da tako i njegove žrtve dobiju vrijednost po Kristovoj žrtvi.

Merz je to u svom životu potpuno ostvarivao. Još od njegovih zapisaka iz Beča, pa kasnije na fronti i u Parizu, svagdje struji kroz njegov život misao i ostvarivanje žrtve, žrtve sjedinjene s Euharistijskom žrtvom.

Karakteristično je njegovo pismo pok. ing. Dragi Maroševiću: "Znam da je teško trpjeti, ali neki ljudi imaju poziv trpljenja. Mi smo Tijelo Kristovo te nam On svima uloge podijeljuje. Jedni moraju trpjeti da uklone kaznu Božju, koja bi se morala stresti na okolicu. Huysmans bi te odabranike nazvao mističkim gromobranima. Jesi li ikada na to pomišljao da Ti trpiš za naš pokret? Jesi li svoje muke prikazao Kristu za pokret? Katolicizam se u nas neće širiti, ako ne bude radnika, molitelja i patnika. To je jedan zakon u širenju kraljevstva Božjega na zemlji. Naš pokret je stvorio dosad samo prvi tip, a mi smo stvorili u našim dušama ideal radnika za katolički pokret. Molili smo se manje, a trpjeli smo kad smo morali. Zadnji je tip svakako vrhunac – imitacija potpune žrtve Spasiteljeve na križu... Treba da spoznamo misterij Njegova života: trpjeti za druge...»

 Merz je taj život žrtve zaista ostvarivao čitav svoj život i zapravo čitav svoj život je žrtvovao. Ali ne samo to, on je tu misao žrtve, misao sjedinjenja naših žrtava s Kristovom žrtvom unio u duše naše mladeži. I sama lozinka koju je dao Orlovskoj, a kasnije Križarskoj organizaciji: Žrtva, Euharistija, Apostolat sadrži u sažetoj formi baš ove ideje koje su inače bile središte Merzova života. Jer apostolat naravno izvire iz žrtve i Euharistije, i samo iz njih dobija pravu snagu, to je pokazao također sam Merz svojim životom i djelovanjem.

Time je on zaista vršio jednu eminentnu svećeničku funkciju. Ali i svojim apostolatom, svojim djelovanjem među mladeži, on je donekle, po posebnoj odluci Providnosti, vršio i još jednu veliku zadaću: bio je duhovni vođa tolike mladeži, koja je njegovim putem, po njegovom uzoru i pod njegovim vodstvom uzlazila bliže Kristu.

Ali on je bio svjestan da čitavo djelovanje svjetovnjaka treba da bude u organskoj povezanosti s hijerarhijom, i on je bio jedan od prvoboraca za pravo shvaćanje svećeničkog dostojanstva i svećeničke misije. To pakazuje među ostalim i njegov predgovor "Zlatne knjige". Tu izričito stoji: "Ovo izdanje je išlo upravo za tim da svećeniku vrati ono dostojanstveno mjesto, koje zapada Kristova učenika..."

Zato je njegovo djelovanje, premda je bio svjetovnjak, imalo velikog utjecaja i na hrvatsko svećenstvo. U prvom redu indirektno, time što se je među vjernicima, naročito među mladeži proširio idealno shvaćanje svećeničkog poziva i svećeničke funkcije. A treba priznati da je njegovo djelovanje imalo i direktnog utjecaja na naše svećenstvo. U prvom redu treba spomenuti ona brojna svećenička zvanja koja su nikla iz poticaja koje je on ulio u organizacije katoličke mladeži kao i iz njegova primjera koji je neodoljivo privlačio mlade ljude i upućivao ih k višim ciljevima života, te ih tako doveo do svećeničkog zvanja. A zar nije i mnogi svećenik koji je upoznao dr. Merza, ili čitao njegov životopis, osjetio nov poticaj za što većim proživljavanjem svećeničkog ideala? A nije li također bio i mnogi svećenik koji je upoznat sa svetačkim heroizmom i zastiđen zbog tolikog nerazmjera između njegova i svoga života, pomislio: "Ah, ti bi trebao da misliš, a ja da ti ministriram...» rekao je jednom u sebi jedan svećenik, gledajući njegovo prisustvovanje sv. misi i njegovu Pričest.

Zaista je pojava dr. Merza značila za sve, svećenike i svjetovnjake otkrivanje novog velikog ideala, i zato njegovo djelovanje i njegov život ocrtavaju novi put u životu hrvatskih katolika. On je bio i ostaje veliki ideal katoličkog svjetovnjaka, a također i svećenicima njegova pojava i njegovo djelo znače izdizanje pravog shvaćanja svećeničkog poziva.