MERZ GOVORI

Izvatci iz dnevnika Ivana Merza

Molim Svevišnjega, koji je odredio put suncu i zvijedama, smjer svakoj stabljici i zadaću svakom mravu, da i meni odsele pokaže put k Čistoći, velikoj umjetnosti, svemu Najvišemu i Vječnomu.

Bečko Novo Mjesto, 22. XII 1914.

Nekako sam u duši smiren, no ipak uviđam da sam silno daleko od ikoje savršenosti... Jako me to boli. Tu sebi umišljam da dajem dobar primjer i vidim da sam kršćanin samo na jeziku ali na djelu ne. Kršćanstvo mi nije još zašlo u krv. Nema ništa težega nego biti dobar kršćanin . . . Slabost, slabost i vječno slabost! Trebao bih se dulje moliti Bogu da ne izgubim onu mističnu vezu s Njim. A ovako se pomolim jutrom i večerom, zapravo misli mehanički izgovaraju svete riječi. Trebao bih dnevno, makar samo pola sata čitati Evanđelje, razmišljati o tome, pa onda u podne iza Anđeo Gospodnji sebi predočiti neke transcendentalne stvari i tako cijeli dan, cijeli život provoditi u tom mističnom svjetlu, stvarajući od svoje duše remek-djelo i tražeći Istinu — Svrhu.

Banja Luka, 28. I 1916.

Gledao sam s Monte Cuca na Roanu. U dolini se vidi grad s crkvom. Crkva, Bože moj, vrhunac i središte kulture i cijelog čovječanstva. Kako se divim čovječanstvu koje gradi gradove i ujedinjuje to ljudsko djelo s Božjom idejom poput slike Kristove. Srce me vuče onamo dolje. Zaželio sam se ljudi i rada, kolorita raznih jezika i umijeća, boja šarenila raznolikosti. Zaželio sam se kulturnih ustanova, raznih društava, raznih redova koji djeluju u čovječanstvu. Središte svega neka bude naš Gospodin Isus, koji je u Crkvi, svome živom tijelu, posvetio cijelu prirodu i djelovanje čovječanstva. A grad stoji dolje prazan. Crkva je simbol religije, neki memento pokoljenjima. A odozgo siplju geleri i vojnici, koji prolaze, tužno gledaju onamo. Svi su protiv rata, a nitko nema snage da se opre i da stvori normalno stanje u prirodi: slogu. Zingarella, 4. VI 1917.

Gledao sam oko dvadeset mrtvaca, koji su poginuli za ovih zadnjih bojeva. Leže pokriveni »celtovima«. Dobro se raspoznaje da su trupla nekoja bez noge, nekoja bez glave . . . Eto to je život. Neću sentimentalizirati, jer je to slabost, ali je najkruća zbilja, koja dovikuje: Ne daj se! Pobijedi smrt! Nad ovim lebdi Krist: »Tko bude u me vjerovao, neće znati što je smrt!« Askeza, promatranje života i rad jedino u tom smjeru bez ikakvih koncesija »ovoj« zemlji, to je jedini pravi životni postupak. A tko danas tako živi? Sve se to odigrava, a ljudi i ovdje instinktivno žive kao i u pozadini. . .

Htio bih blagovati Gospodina, koji me voli više nego itko i koji mi je draži od svega na svijetu. Samo ga nisam dostojan, odviše sam slab da bih se bez i najmanje pomisli žrtvovao za Presvetu Hostiju. Zingarella, 22. VI 1917.

Kao što je teologija centralna znanost, tako je liturgija centralna umjetnost. U liturgiji se kao u kakvu zrcalu ogledava život Kristov. Ona je najveća umjetnička tvorevina koja postoji na svijetu a uz to je i centralna umjetnost, jer umjetnički prikazuje život Kristov, koji je centar povijesti. Sve ostale umjetnosti moraju se služiti istom metodom kao Duh Sveti u liturgiji.

Beč, 5. travnja 1920.

Duševno sam najproduktivniji kada svladavam otpore ili kada trpim. Dosada sam trpio i svladavao otpore (rat, glad) jer me je Providnost postavila u taj položaj. Tada sam rado trpio. No nisam se još dovinuo do te visine da svojevoljno izaberem savršeniji put: put trpljenja. Ako svoj život pravo analiziram, to ne trošim mnogo više energije na svladavanje samoga sebe negoli, recimo, obični liberalci. Popeo sam se na stanovitu visinu i sada me sila ustrajnosti na ovoj drži. Ali u meni je plamen za beskrajnim visinama, žar za nepomućenim grljenjem Sina i Oca i Duha, a do toga se dolazi samo discipliniranim, taktičkim svladavanjem samoga sebe.

Beč, 12. V 1920.

Tata je 12. I, za srebrni pir, nakon 20 godina primio sv. Pričest. Moje su molitve Srcu Isusovu uslišane. U pismu što mi ga je pisao, vidim tipičan primjer konverzije. Obratio ga je nadnaravni elemenat: Milost. Još ostaje mama na brizi. Srce Isusovo, pomozi!

Paris, 20. I 1921.

Ivanove pariške odluke

U Parizu sastavio si je Ivan svoje »pravilo života« kojega se nastojao vjerno pridržavati. Kasnije ga je usavršavao dodajući druge odluke. Iz te pariške redakcije njegova životnog pravila donosimo neke važnije odluke:

Na sasvim tvrdom ležati.

Gimnasticirati svaki dan.

O sebi nikada ne govoriti.

Suvišak svojih dobara siromahu pokloniti.

U petak glad osjećati.

O svojoj boli nikada ne govoriti.

Svaki se dan bar jednom posvema Bogu pomoliti.

Poniženje pred ljudima s veseljem primiti.

Ne odati se nikada odviše jednostrano znanosti.

Biti sa životom u najužem kontaktu.

Iz Ivanovih pisama

Rado bih znao kako se razvija duševni život Tvoj i majčin. Treba da budete uvijek uvjereni da je život kratak a vječnost vječna i da je ljudska duša, kako je nedavno rekao jedan francuski političar (Marc Sagnier) više vrijedna nego cijeli svijet, jer će svijet propasti a duša će uvijek ostati na životu. Ne zaboravite na uskrsnu sv. Pričest, jer je to najmanje što od nas traži naš Stvoritelj.

Ocu iz Pariza 16. III 1921.

Sv. Pavao stavlja nam se za uzor govoreći: Braćo hoću da se hvalim samo u Križu Gospodina Isusa Krista, radi koga mi je razapet svijet i ja svijetu. (Gal. 6,14— 18). Dobro meditirajte o značenju potcrtanih riječi. U tome leži filozofija sreće: valja postaviti težište svih naših želja u onaj svijet, sebe posve zaboraviti, radeći za Našeg Gospodina Isusa Krista, koji je jedini vječan.

Ocu iz Pariza, 5. X 1921.

Znadeš da me je život na sveučilištu u Beču, onda rat, studij i napokon Lurd potpuno uvjerio o istinitost katoličke vjere i da se zato moj cijeli život kreće oko Krista Gospodina. Ti me ne smiješ krivo razumjeti i sebi predstaviti da znači jedno te isto vjerovati i žalostan biti. Upravo je protivno istina. Gospodinu se mora s veseljem služiti i veseliti se neobičnoj ljepoti prirode, sreći obiteljskog života i svim ostalim darovima.

Majci iz Pariza, 20. X 1921.

Katolička je vjera moje životno zvanje i mora to biti svakom pojedinom čovjeku bez iznimke. Budući da je ovaj život samo kratka priprava za vječnost, to je naravno da sav naš rad ide za tim. Jedan se ženi da dobiva nove stanovnike neba, drugi je osim toga novinar i širi istinu, jedan je željezničar i pridonaša brzom širenju kraljevstva Božjega itd. To se čini neobično, jer živimo u stoljeću gdje je jadno duhovno stanje. Zaboravilo se natprirodno misliti i živi se i umire, a da se ne zna zašto. Moguće je da će to jadno stanje doći napokon kraju, ali mi se ne smijemo dati zgnječiti od ove blatne atmosfere u kojoj živimo.

Majci iz Pariza, 6. XI 1921.

U Lurdu Te najprije obuzme osjećaj da je tamo »Ona« Majka Božja, koja je veća, moćnija i ljepša od svih onih Pirinejskih gorostasa, koji Lurd okružuju. Ona tamo na zaseban način stoluje i držim da svi, koji su tamo, ma i ne vjerovali, moraju imati isti osjećaj da ona tamo jest. Ti se onda u Lurdu nalaziš pokraj Nje: ona tamo izdiže glavu iznad Pirineja i drži u naručju Boga. To je realan osjećaj, kojega se ne možeš otresti, a tisuće vjernika (noću svaki s upaljenom svijećom u ruci) ide serpentinom uz brežuljak i pjeva bez prestanka: Ave, Ave, Ave Maria! Svaka svijeća, koja trepti, to je jedna duša, koja će danas-sutra k Njoj. Oh hoće li što prije doći taj čas, tako čovjek u Lurdu osjeća, jer zaista, tamo ima neki »predokus« neba ... Da, u Lurdu sam naučio što je krunica i ona mi je odsada dragi i najbolji prijatelj. Molio sam je i prije dakako u duhu vjere ali Lurd je mojoj razumnoj vjeri pridodao i osjećajni momenat.

ing. Dragi Maroševiću iz Pariza1921

Neki Ivanovi odgovori na pitanja jedne ankete iz 1923. god.

Što molim ujutro i uvečer?

— Ujutro: razmatram 3/4 sata.
Naveče: krunica, ispitivanje sa vjesti, pripravim materijal za razmatranje slijedećega dana.

Koliko puta na godinu primam sv. Pričest?

— Dnevno.

Sto je duhovni život?

— Razmatranje o božanskim stvarima: sudjelovanje u unutrašnjem Božjem životu; postati u neku ruku Bog.

Je li duhovni život meni potreban i zašto?

— Jest. Jer bih bez njega prestao bivstvovati. Bez toga je pakao.

Koje je po mojem mnijenju ili iskustvu najsigurnije sredstvo za očuvanje čistog života?

— Oduševljenje za sv. Crkvu, koje se temelji na poznavanju vjere. Dnevna sv. Pričest, sistematsko dnevno svladavanje tijela (u jelu, naglom ustajanju iz kreveta, redovita tjelovježba barem 10 minuta dnevno ...)

Zašto ljubim Katoličku Crkvu i Sv. Oca Papu?

— Jer u njoj vidim jasnu sliku preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa sa svim njegovim savršenostima, a u sv. Ocu Papi pod prilikama čovjeka vidim Boga svoga i Gospoda svoga.