MERZ U SVJETLU II. Vatikanskog Koncila

Ivan Merz, jedinstvena osobnost i pojava hrvatskog laičkog apostolata, mnogim je svojim postupcima i mislima »predvidio« današnja koncilska gibanja. Istaknut ćemo ovdje samo neke njegove misli koje nam se čine pobudnima i potrebnima i za nas danas, ovdje u Katoličkoj Crkvi.

Piše o. Sagi: »20 dosadašnjih sabora bili su — općenito govoreći — obrambeni sabori«, dok je ovaj novi pastoralno usmjeren. To znači da svijetu pristupa pozitivnim načinom. »Koncil misli«, piše dalje o. Šagi, »da je današnjem svijetu potrebno otkriti kršćanstvo . .. Treba postići da ljudi više znadu o vjerskim stvarima.«

U »Luči« 1918. Ivan piše: »Moramo svu pažnju posvetiti odgoju samih sebe i studiju katolicizma, koji mi, na žalost, ne poznamo ni malo bolje od kakvog pučkoškolca.«

Zato se Ivan nakon završene stručne naobrazbe daje na studij kršćanske filozofije i teologije. Kroz dvije godine pohađa privatni tečaj iz filozofije kod o. Alfirevića, DI. Pored filozofije dao se na studij osnovnih teoloških disciplina. Usporedo proučava enciklike i sve važnije izjave posljednjih papa.

Koncil, nadalje, smatra potrebnim i živjeti ono što primimo, tj. naučimo o vjerskoj problematici. »Zato se na ovom koncilu počelo od liturgijske obnove. Liturgija je stvarnost u Crkvi: božanska i ljudska ujedno. Ona je aktuelni dodir Crkve s Bogom« (Šagi)Merz: »Svaki katolik postaje velik i univerzalan po liturgijskom razmatranju. On ostavlja po strani svoje osobne interese i počinje osjećati što osjeća sama Crkva. Liturgija je prisluškivanje razgovora između Krista i Crkve. Zar da taj idejni svijet ostane za nas bespredmetan, i kad još k tome pomislite... da vaša duša postaje ogledalom neizmjerne Riječi Božje.«

Ideja je Koncila da je liturgija »vrelo i vrhunac svega kršćanskog života«.

Evo što misli Merz: »Budite uvjereni da je sveta Misa bez sv. Pričesti donekle fragmentarna. Spasitelj se mogao utjeloviti, također, pod prilikama zlata ili kamena; on to nije učinio, već je primio prilike kruha i vina, i time nam je jasno rekao da želi da ga blagujemo kod svake svete Mise. Mi se u sv. Misi — mi, mistično tijelo, punina tijela Kristova — žrtvujemo s našom glavom ... svi naši čini tijekom dana moraju biti kristocentrični.. .«

Ivan se nije zaustavio samo na osobnom doživljavanju liturgijskog života. Bio je jedan od pionira liturgijskog apostolata. Kroz dvije godine vodi u časopisu »Posestrimstvo« liturgijski kutić.

Koncil je uveo narodni jezik u liturgiju. Kad se pojavio prvi hrvatski prijevod Rimskog misala (1922), Merz piše: ».. . prijevod ovako fundamentalnog djela epohalna je pojava u našem ... životu.«

Ivan ujedno piše svoju dizertaciju o utjecaju liturgije na francuske književnike. Isto tako naveliko dijeli suradnicima posebne misne obrasce i upućuje ih kako će zajedno s mladeži aktivno sudjelovati u sv. Misi recitirajući misne tekstove.

Potrebno je istaći i njegovo rijetko veliko povjerenje u hijerarhiju. S jedne strane smatra da je nužno da slušamo i poštujemo svoje vođe ne samo zato što su postavljeni da vode nego i zato što su oni prvi pozvani na svetost jer su izloženi pogledu mnogih. S druge strane taj stav Ivana ne smeta da izjavi da je njegov vjeroučitelj imao na njega negativan utjecaj.

Spomenimo usput da se on smatra u savjesti obveznim odazvati se Papinom glasu (uspostava Katoličke Akcije) i provesti u djelo ono što Papa traži. Kako su mnogi ondašnji intelektualci smatrali da ni političke ni društvene prilike u to vrijeme nisu zrele za takvo djelovanje, posta Ivan zbog toga »signum contradictionis«.

Koncil u dekretu o Apostolatu laika (br. 20) izričito govori o Katoličkoj Akciji kao o onoj vrsti apostolata koja je u prošlosti donijela obilne plodove Kristovu kraljevstvu, pa je zato i danas preporučuje.

Imajući sve ovo u vidu život i djelovanje Ivana Merza ima i danas svoju vrijednost što ga čini modernim u našem pokoncilskom vremenu.

Prof. S. T.