ŠTO NAM JE IVAN MERZ

Navršava se četrdeset i pet godina koje nas dijele od časa kad je Kralj vjekova pozvao k sebi u vječna prostranstva svjetlosti i mira svoga dobrog i vjernog slugu Ivana Merza. To skoro pola stoljeća proteklog vremena nije izbrisalo uspomenu na njega u srcima onih koji su ga osobno poznavali ili su nadahnuti njegovim riječima i primjerom života nastojali ići njegovim stopama u osmišljavanju i vrednovanju svoga životnog puta. I samo se od sebe nameće pitanje što li je u tom mladom čovjeku, kršćaninu katoliku, profesoru intelektualcu bilo tako snažno oblikovano da još i danas privlači i oduševljava i potiče na nasljedovanje. Smatramo da se ne varamo ako kažemo da se časni sluga Božji Ivan Merz velikodušno i požrtvovno, spremno i vjerno predao Gospodinu, bio poslušan bez pridržaja poticajima i nadahnućima Duha Svetoga, svjedočio do kraja svoga života za Krista — bio doista čovjek Božji u najplemenitijem smislu te riječi.

Prošavši kroz mnoge moralne i vjerske krize, očišćen trpljenjem, tjeskobama i traženjem skinuo je starog čovjeka i obukao novog tako da je s pravom mogao na kraju svoga zemaljskog života na sebe primijeniti Pavlovu riječ: »Život mi je bio Krist, a smrt dobitak«, koje uklesane na njegovom nadgrobnom spomeniku naviještaju novim naraštajima prebogati sadržaj njegova nutarnjeg života.

Želio bih napose istaknuti iz njegova života dvoje što smatram i te kako aktuelnim i za naše vrijeme.

Prvo: Ljubio je Crkvu. I to konkretnu Katoličku Crkvu svoga vremena, koju je tako dobro poznavao sa svim njezinim i dobrim i manje dobrim, ili čak tamnim stranama. U njoj je vidio »jasnu sliku preljubljenog Spasitelja i Boga Isusa sa svim njegovim savršenostima«. I tu je ljubav usađivao u srca mladog naraštaja koji se svrstavao pod zastave organizacije nadahnute njegovim duhom.

I drugo: Poštovanje, poslušnost i ljubav prema sv. Ocu papi. Zalagao se za studije papinskih enciklika. »Merz je bio čovjek enciklika«, rečeno je za njega. U hrvatsku katoličku javnost uveo je slavljenje papinog dana. Nije se ustručavao napisati u odgovoru na pitanje jedne ankete zašto ljubi Sv. Oca: »U svetom Ocu, Papi pod prilikama čovjeka vidim Boga svoga i Gospoda svog«. Mnogima će danas te riječi zvučiti neobično, a njegov stav i odnos prema Papi možda preživljen. No, ne bi li baš taj stav poštovanja, poslušnosti i ljubavi prema sv. Ocu bio siguran izlaz iz današnje nemirne i krizne situacije u kojoj se Crkva nalazi?

Nakon njegove smrti njegovo je ime značilo program života i rada cijeloj jednoj katoličkoj generaciji. A to isto, željeli bismo, može postati i sadašnjoj Crkvi!

† Josip Salač
biskup