MOLITELJ I APOSTOL MOLITVE

Cijeli život Ivana Merza bila je u stvari jedna molitva. Sve je bilo posvećeno Bogu u tom kratkom mladom životu. I njegove svakodnevne staleške dužnosti profesora ispunjavao je Bog i prožimala molitva.

Ona je bila njegov DA Bogu, njegov odziv Božjoj milosti koja ga je poticala na posvemašnje predanje Kristu i interesima Njegova Kraljevstva. Kroz molitvu Ivan je neprestano kontaktirao s nadnaravnim svijetom. U njoj je crpio snagu ne samo za osobno posvećenje nego i za apostolsku djelatnost.

Što i kako moli Ivan? Mnoge činjenice za koje znademo pokazuju kako je organizirao molitvu u svakidašnjem životu, kako je uskladio molitveni život i njime prožeo svoj rad i djelovanje.

Centar njegova molitvenog života bila je svakodnevna sv. misa i sv. pričest. Pratio je sv. misu iz svog velikog francusko-latinskog misala. Želio je tako što bolje razumjeti i ujediniti se s onim što svećenik u ime Crkve moli na oltaru kako bi obogatio svoju dušu duhovnim blagom koje nam stoji na dohvatu u liturgijskim tekstovima. Odatle je i razumljiv njegov interes i ljubav za sve što se tiče liturgije. Razumijemo zašto je, premda laik, molio svećenički časoslov. Želja mu je bila kroz liturgiju što dublje zaroniti u Kristov život kako ga proživljava liturgija.

Osim sv. mise i svećeničkog časoslova Ivan je svakodnevno obavljao razmatranje — misleni oblik molitve u trajanju od tri četvrt sata. U razmatranje uputio ga je još za vrijeme rata jedan svećenik franjevac u Bolzanu, kojega je Ivan češće posjećivao. Nakon tih susreta vraćao bi se neobično radostan — pripovijeda njegov kolega s ratišta — napose onda kad ga je taj, franjevac uputio u »tajne sistematske meditacije«.

Svaki dan je Ivan molio i Gospinu krunicu. Nekoliko puta tjedno dolazio je na galerije bazilike Srca Isusova i tu je u poislijepodnevnim satima nesmetan i neopažen obavljao pobožnost Križnoga puta na edifikaciju redovnika koji su za to znali. Rado i često je adorirao pred Presv. Oltarskim Sakramentom. Njegovi učenici i kolege profesori ne rijetko bi ga viđali za vrijeme odmora kako u sabranosti kleči pred svetohraništem.

Ivan nije bio samo molitelj. Bio je apostol molitve. Mnogi njegovi članci objavljeni po raznim časopisima potiču čitatelje na molitvu. I u njegovu dnevniku nailazimo na lijepa mjesta gdje spominje vrijednost molitve. Mnoge svoje drugove, prijatelje i suradnike poticao je na duhovni, molitveni život. U svom stanu organizirao je kružok duhovnog života i tu su se okupljali mladići a on bi ih upućivao kako treba voditi duhovni život, obavljati molitvu. Jedan od njih i danas se sjeća kako im je Ivan na primjeru Salamonova hrama tumačio kako treba obavljati razmatranje: »Njprije se treba sjetiti povijesnog događaja a onda primijeniti na sebe. I moja je duša jedan hram, kud i kamo ljepši od Salamonova. Ukras toga hrama jesu kršćanske vrline i milost posvetna, koja mora u nama sve više rasti. Što nagrđuje hram Duha Svetoga u meni? .. .«

Još u Lurdu Ivan je upoznao vrijednost krunice. Piše jednom prijatelju iz Pariza: »U Lurdu sam naučio što je krunica i ona mi je odsada dragi i najbolji prijatelj.« A jednoj djevojci, kad je već došao u Zagreb, preporučio je: »Kada vam bude u životu teško i kada vas snađu nevolje, uzmite Gospinu krunicu i ona će vas utješiti i dati vam snage da sve mirno snosite s potpunim predanjem u Volju Božju.« Koliko je cijenio krunicu, pokazuje i ona zgodica s hodočašća iz Rima. Do dva sata u noći Ivan se izmučio tražeći smještaj za pedeset djevojaka i kad je sve uredio, smogao je snage i klečeći pred svojom posteljom izmolio krunicu — pripovijedaju očevici.

Mogli bismo nizati i dalje bilo Ivanove izjave o molitvi bilo sjećanja njegovih znanaca koji su ga često zadivljeni promatrali u raznim zgodama kako je uronio u sabranost i molitvu. No i ovo što smo naveli, jasno pokazuje koliko je Ivan cijenio molitvu i što je ona za njega značila. Nije to bilo za nj trgovanje s Bogom kao kod mnogih kršćana koji se obraćaju Bogu samo onda kad ga trebaju. Molitva je za nj bila razgovor s Ocem, uživanje u Njegovoj blizini. U njoj je nalazio radost, odmor, okrepu, snagu za svoj apostolski rad.

Ono što treba posebno istaknuti jest njegova spontanost u molitvi. Nije bio član nikakvog reda niti instituta koji bi mu propisivao pravilima vrijeme, način ili oblik molitve. Sve ono što je i kako je molio činio je to slobodno, spontano, neusiljeno, od srca. I to je ono tako simpatično što nas privlači, oduševljava i potiče na nasljedovanje.

Jedan takav život trajnog sjedinjenja s Bogom po molitvi i neprestanog kontakta s nadnaravnim svijetom nije mogao ostati skriven. Već narodna poslovica kaže »s kim si takav si« a da i ne spominjemo Isusovih riječi »Ne može se sakriti grad na gori niti se užiže svjetiljka da se stavi pod sud, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući.« Neprestani saobraćaj s Bogom izvorom svakoga dobra očitavao se na njegovoj vanjštini, u držanju, ponašanju i govoru. I ne čudi nas zato što su mnogi u njegovoj blizini doživljavali osjećaj osobite Božje prisutnosti o čemu izričito svjedoče o. I. Hausherr, DI, kardinal F. Šeper, dr Čedomil Čekada kao i onaj mladić iz Šibenika koji je pratio Ivana na stanicu a potom vraćajući se reče Don Anti Radiću: »Ne znam što je to, ali iz gospodina Merza struji neka neobjašnjiva dobrota, neka sila. U njegovoj prisutnosti nužno sam osjećao da moram biti bolji; samom svojom osobom me jednostavno potiče na dobro.«

o. Božidar Nagy