Suvremenici o Ivanu

SUSREO SAM SVECA

Sjećanja dra Ladislava Vlašića

Kad bih o Merzu morao reći samo jednu rečenicu, ona bi glasila: Susreo sam sveca! Ne samo susreo, živio sam s njime, drugovao, prijateljevao. Iako sam rastom bio viši i krupniji od njega, kad sam uz njega bio, osjećao sam se sitan, skoro neznatan. Toliko je on odskakao od mene svojom produhovljenošću, nekim posebnim ozračjem, djetinjom bezazlenošću, finom uglađenošću, uljudnim manirima, prijatnošću, da sam se uvijek pitao: Sto ga to toliko uzdiže nad ostale? Tokom godine došao sam na odgovor. Reći ću ga na koncu.

Sjećam ga se još iz Banja Luke gdje sam i ja rođen i odrastao. Kao sin oficira-šefa željezničke stanice imao je djetinjstvo i mladost da si nije mogao bolje poželjeti. Odgojen u gospodskoj familiji, uvijek elegantno obučen, već je rano vozio bicikl, učio klizanje, kuglanje, igrao šah. Privatno je učio engleski, glasovir, violinu. Sjećam se s kakovim sam ga divljenjem gledao na teniskom igralištu u boriku blizu kasarne kako još kao dečkić igra tenis s austrijskim generalima a lopte im kupe vojnici. U kratkim bijelim hlačicama, bijelim cipelicama s reketom u ruci bio je zaista gospodsko dijete. Za nas male Bosančice, koji smo ga iz prikrajka promatrali kako spretno rukuje reketom, bilo je to nešto nedostiživo. Sve sam ovo nabrojio da se vidi iz kakove je obitelji potjecao Ivan i kako su sve okolnosti trebale usmjeriti tok njegova života drugim pravcem, putem uživanja, luksuza, bezbrige, laganog života. Ali Božja ruka povela ga je u sasvim drugom smjeru.

Odsudan po njegov kasniji život bio je susret s prof. Ljubomirom Marakovićem koji mu je kao naobražen, mlad, načitan, inteligentan katolički intelektualac usadio u dušu čvrsta katolička načela i priveo ga katoličkom pokretu.

Kad je Ivan otišao u rat, dopisivao se s talijanske fronte s mojom pokojnom sestrom Viktorijom, nešto mlađom od njega, inače veoma pobožnom i čestitom osobom, koje su tri sina kasnije bila vjerni privrženici Merčevih načela. Skoro sam svako pismo ili tzv. feldpostkartu s dopuštenjem sestre i ja pročitao, iako sam bio tri godine mlađi od njih. Ta pisma osim »draga Vikto« nisu odisala ničim ovozemaljskim. Sjećam se dobro sadržaja jedne karte. Navest ću ga po sjećanju: »Evo sjedim u celtu (šatoru). Već je pola deset na veče. Vani pada gusti snijeg a vjetar fijuče i trese šatorom kao bijesan. Čuju se daleki praskovi granata. U Alpama smo. U celtu nije baš tako ni hladno. Sjedim za poljskim stolićem i pri petrolejki čitam i razmišljam. Otvorio sam zlatnu knjigu Nasljeđuj Krista. Preporučam i tebi da tu knjigu čitaš i ostaneš uvijek dobra i pobožna.« Evo tako je jednoj djevojci pisao jedan mladić, k tome oficir, lijep, pristao.

Već onda se vježbao u odricanju i svladavanju. Kao natporučnik imao je svoga vojnika-posilnog, »burša«. Na ratištu spavali su pod istim šatorom, naravno obučeni zbog neprestane opasnosti. Kao oficir imao je poljski krevet a posilni je spavao na zemlji. No, Merz je pod raznim izlikama nagovorio služnika da on spava u krevetu, a on će na zemlji. I tako je bilo, iako se posilni dosta nećkao. Tu je zgodicu pričao taj isti vojnik, koji je bio musliman iz Bosne, Merčevu školskom kolegi Plachu a ovaj meni. A vojnik je svoje pričanje popratio riječima: »Bože, da dobra li čovjeka, da nemere biti bolji, ali malo je tuaf (zavrnut po njegovu), ma kako da ja spavam u oficirskom krevetu a on gospodin pa na zemlji«. Nije mogao razumjeti što to znači žrtva, odricanje, svladavanje u kršćanskom smislu.

S pok. Merzom sam se naročito zbližio na studijama u Beču. On me je i doveo u Beč, našao mi stan i mnogo se brinuo o meni. Bilo je to 1919. god. po završetku I. svjetskog rata. Još je nosio uniformu austrijskog časnika, samo bez oznaka, zaogrnut crnim oficirskim plastom; kad je išao sam, uvijek bi molio krunicu. U to vrijeme vladala je u Beču velika neimaština i nestašica. No, on kadgod bi susreo kakvog prosjaka, mirno bi izvadio svoj novčanik i neupadljivo ga nadario. Kad smo unišli u koju crkvu, on bi odmah kleknuo na oba koljena i poklonio se Isusu u svetohraništu i onda nastavio tiho moliti.

Imao je neku posebno veliku nadmoć nad ljudima i ljudi su ga, ne znajući tko je i kakav je, odmah zapazili. Onda je studiralo u Beču kojih 1.700 studenata iz svih krajeva Jugoslavije, svih mogućih narodnosti, nazora i vjera. Pa studenti kao mlađarija znali su voditi i nedolične razgovore, ali ni izdaleka ne ovako nepristojne kao danas. Čim bi se Merz slučajno pojavio u takvom društvu, kao po komandi odmah bi razgovor instiktivno skrenuli na neku bezazlenu temu.

Nakon večernjih sastanaka u katoličkom akademskom društvu »Hrvatska« u Beču znao bi me često pratiti kući a ja opet njega natrag pa on mene ponovno i ta pratnja znala je potrajati i po koji sat. Volio je večernje šetnje i noćno nebo. Mislim da mu je to ostalo još iz mladosti, koju je proveo u Banjoj Luci, jer su ljetne noći bile ondje nešto posebno.

Dobro, a što je to bilo što ga je izdizalo nad tolike blistave umove hrvatskog katoličkog života. Da spomenem samo one najpoznatije: dr Velimir Deželić, dr Rudolf Eckert, dr Pero Rogulja, dr Avelin Čepulić, dr Juraj Sčetinac, dr. Lj. Maraković uz ostalu plejadu drugih doktora, inžinjera, profesora i drugih hrvatskih katoličkih intelektualaca. I oni su blistavi umovi, govorili su i više jezika, napisali više knjiga, nekoji su bili čuveni i poznati u. svoje vrijeme da su poslije njihove smrti i zagrebačke ulice nazivane po njima. Sto je to bilo tako uočljivo na Ivanu Merzu? Rekao sam da ću to na koncu kazati. Ta njegova izuzetnost bila je sveta čistoća koja je sjala i izbijala iz njegove osobe. Prošao je čist kroz život, kroz sve pokvarene gradove, kroz sav zamamni svijet, i to mu se vidjelo na licu. Još 1916. god. u ratu polaže zavjet čistoće do braka, a onda 1923. god. zavjetuje vječnu čistoću.

Ivan Merz je naš hrvatski Stanislav Košta, naš sv. Alojzije Gonzaga. Već je Sluga Božji i mi čvrsto vjerujemo da će postati naš hrvatski svetac i zaštitnik naše mladeži a slika mu s ljiljanom u ruci biti uzdignuta na oltar.

Mladi, ugledajte se u njega i neka vam on bude putokaz u vašem životu!

Osijek, 30. VI 1973.
prim. dr Ladislav Vlašić