Suvremenici o Merzu

LJUBAV PREMA CRKVI GOVORILA JE IZ SVAKE NJEGOVE RIJEČI

U životu sam susreo samo dvije osobe koje su samom svojom pojavom djelovale na poseban način i stvarale oko sebe kao neku nadnaravnu atmosferu. Jedan od te dvojice bio je dr Ivan Merz.

Bio sam negdje u 7. razr. gimnazije (1922—23) kad sam došao s njim u kontakt. Došao je nekoliko puta k nama u đačku Marijinu kongregaciju i držao predavanje o liturgiji. Tu se moglo osjećati kako je on sav uronjen u liturgiju i kako je liturgija davala hranu njegovom duhovnom životu. Još se danas sjećam kako smo se jednom nakon predavanja u Kongregaciji vraćali Palmotićevom ulicom. Nekako je došao govor na Mali oficij bl. Djevice Marije koji sam povremeno znao moliti. Nisam do danas zaboravio kako mi je protumačio smisao antifona u Vesperama Malog oficija:

1. »Dum esset Rex . . . . « Marija u vječnoj zamisli Božjoj.

2. »Laeva eius .... « Marija u Betlehemu.

3. »Nigra sum, sed formosa .... « Marija pod križem.

4. »Tam hiems transiit.... « Marija na dan Uskrsnuća Isusova.

5. »Speciosa facta es . . . . « Marija u nebeskoj slavi.

Nisam nigdje čitao takva tumačenja; čini se da je to bio plod njegove meditacije.

U prosincu 1923. pribavio mi je, na moju veliku radost, latinsko-francuski »Missel quotidien et Vesperal« od Lefebvre-a, koji mi je omogućio svaki dan pratiti sv. misu po liturgijskim tekstovima (na hrvatskom je tada postojao samo Kniewaldov Misal u I. izdanju).

Zajedno s o. Alfirevićem DI odveo je 27. XII. 1923. grupu kongreganista na »liturgijski izlet« u trapistički samostan u Rajhenburg. Iz Zagreba smo otputovali rano ujutro, a on nam je u vlaku tumačio liturgiju toga dana (blagdan sv. Ivana Apostola). U Rajhenburgu smo prisustvovali pjevanoj konventualnoj misi i nekim dijelovima oficija. Kad smo naveče odlazili iz samostana, još smo čuli kako monasi pjevaju »Salve Regina« na kraju Kompletorija.

U đačkoj Kongregaciji je tada vladao interes za liturgiju i gregorijanski koral. Izdali smo u tom raspoloženju nekoliko koralnih napjeva kojima smo se služili kod naših pobožnosti. Sveščić je bio umnožen ciklostilom pod naslovom: »Selecta texta liturgica«.

Mene je znao koji puta i zaposliti. Kad je priređivao hrvatski prijevod obreda oblačenja kod benediktinki, tražio je od mene da mu prevedem neki liturgijski tekst. Isto tako me je zadužio s prijevodom jedne enciklike Leona XIII. Merz je u svakom slučaju bio »čovjek enciklika«. Za njega je Papina riječ bila svetinja. Insistirao je da se proučavaju Papine enciklike. U tom pogledu može posebno danas, kad se osporava značenje redovitog Magisterija Crkve, biti uzor katoličkim laicima a i svećenicima. »Sentire cum Ecclesia«, to je bilo utjelovljeno u njemu. Kod njega to nije bila samo neka vojnička poslušnost i pokornost, nego ljubav prema Crkvi. Ta je ljubav govorila iz svake njegove riječi.

Posjetnici bazilike Srca Isusova u Zagrebu iz onog vremena sjećaju se s kakvom je pobožnosti pristupao sv. Pričesti i kako se je, sav uronjen u misterij, vraćao od pričesnog stola.

Jednom sam bio kod njega nakon moje mature, u srpnju 1924. g. Razgovarali smo o nekom planu nekolicine studenata da se obnovi duh jedne katoličke organizacije. Njegovi se savjeti nisu kretali oko vanjske aktivnosti niti oko kakve reorganizacije društva. On je tražio u prvom redu intenzivniji duhovni život kod onih koji žele raditi na obnovi duha. Čuvam danas još bilješke koje sam tada napravio. Evo kakav je plan izradio:

Ujutro: pola sata razmatranja po Filoteji ili iz života Spasitelja ili sv. Obitelji (naročito s obzirom na pasivne kreposti); Dođi Duše Presveti, Primi Gospodine, Dušo Kristova, Zdravo Kraljice, Sv. Pričest. O podne: 5 minuta ispit savjesti, kratko duhovno čitanje.

Naveče: Ispit savjesti, Pod obranu se tvoju, psalam Iz dubine za pokojnike.

Tokom dana: misliti češće na duhovnu misao, krunica, mortifikacija.

To je bio Merčev savjet katoličkom studentu, laiku. On je to sam sigurno još u potpunijoj mjeri prakticirao. I tu je, po mom mišljenju, bila tajna privlačnosti njegove duhovne ličnosti.

Nakon mature poslan sam u Rim na studije. U Rimu sam vidio dra Merza prvih dana lipnja 1925. g. Stanovao je tada nekoliko dana u Germanicumu (bilo je to nakon velikog nacionalnog hodočašća u Svetoj godini). Tada sam imao prilike s njim razgovarati o liturgiji u Kolegiju. Kad se vratio u Zagreb, pisao mi je da mu nabavim neke dijapozitive koji su mu bili potrebni za njegov rad među mladima.

Zadnji put sam bio s drom Merzom u mjesecu rujnu 1926. g. Zbog bolesti bio sam poslan kući na oporavak. Jedne večeri bili smo na dugoj šetnji i usput se navratili u crkvu sestara milosrdnica gdje je čitavu noć bila adoracija za svećenike (kvatreni petak). Razgovarali smo dugo. Teme razgovora bile su dvije: liturgija i spor koji je tada bio u toku unutar katoličkih redova.

Kad sam bio rektor Bogoslovskog sjemeništa u Zagrebu, naišao sam u knjižnici Bogoslovskog fakulteta na »Liber usualis« koji je bio Merčevo vlasništvo i u kojem ima mnogo zanimljivih bilježaka zapisanih njegovom rukom. Bilo bi zanimljivo temeljitije proučiti te bilješke koje su sigurno plod njegova studija i njegovih meditacija.

Franjo Kardinal Šeper