Novi čovjek u Kristu

MERZ I EUHARISTIJA

Od kada Ivan počinje voditi svoj dnevnik, opaža se kod njega neka posebna sklonost prema sakramentu sv. Euharistije združena s iskrenom vjerom u realnu Isusovu prisutnost. On sve više napreduje u razumijevanju toga sakramenta i očituje svoju sve veću čežnju za čestim sjedinjenjem s Kristom po Euharistiji. Lijepi su opisi koje nam je ostavio u dnevniku bilo da iznosi svoje misli o Euharistiji ili da opisuje svoje doživljaje kod sv. Pričesti. Iz njegovih se bilježaka zaključuje da mu je Krist i na iskustven način dao osjetiti milinu svoje prisutnosti u Euharistiji.

»U nedjelju je sv. Pričest. Ne mogu shvatiti da će Krist, Bog-Stvoritelj, Onaj, za kojim sve teži, koga čovjek u snu i na javi osjeća, Onaj jaki i svemoćni, koji je dao kretanje svemiru, Onaj koji nad svakom travkom i nad svakim crvićem bdije, da Krist kome su čavle kroz noge i ruke probijali, na koga su pljuvali, Onaj koji je mrtve oživljavao i djecu volio, te kod svoje vlastite smrti sunce zamračio i zemljom potresao, da će Taj biti moj, da će se razgovarati sa mnom čovjekom za koga samo ja pravo znadem. Po tome baš vidim da je to On, jer pokazuje u tome svoju neizmjernu ljubav.« (Dnevnik, Beč — 27. siječnja 1915.)

»Čovjek u svakom času vidi kako je malen, a kako je velik Onaj, koji je umro za nas, koji Kruh — Bože, samoga sebe, svu svoju veličinu, svu ljubav — nama daje. Ne može se izreći što se osjeća, kad se On s nama sjedini. Ne, želja za još više i više, za Kristom cijelim, za Svjetlom, za Bogom — Stvoriteljem za kojim srce naše eruptivno teži. I svakog časa čovjek podlegne jednom mišlju, jednim pogledom, jednim ništa. I opet teži i usuđuje se tražiti ono, što sluti da je kao iza nekog zastora u duši što katkad svoju zraku baci i rasvijetli stanovitu stranu nutrine vrhunaravskim sjajem. To bi htio čovjek u svojoj veličini. Htio bi biti netijelo i spojen s tim Sjajem.« (Dnevnik, Beč — 24. studenog 1915.)

»Kad bih se sastao s kakvim bezvjercem, ne bih mu znao reći što je Euharistija, ne bih mu znao dokazati što osjećam. Što više: kad sam gdjegod u vedroj, svjetloj, sunčanoj prirodi, pa pomislim na svoje osjećaje kod Pričesti, čudno mi je, kao da je to bio neki san, tajinstven, čudan i lijep san, neki osjećaj, neko ozračje, kojeg sada nemam, a kad sam u tom osjećaju, zaboravim sve, samo me nešto vuče, neodoljivo vuče . . . . « (Dnevnik, Banja Luka — 27. prosinca 1915.)

Dolaskom u Zagreb njegova se ljubav pram Euharistiji sve više rasplamsava. Svaki dan prima sv. Pričest. Mladež među kojom je djelovao nastoji što više potaknuti na euharistijski život. I svojim člancima želi oduševiti čitatelje na često primanje sv. Pričesti.

U članku »Duhovna obnova po liturgiji« opisuje Ivan kakvo treba biti naše prisustvovanje sv. misi: »Budite uvjereni da je sv. misa bez sv. Pričesti donekle fragmentarna. Spasitelj se mogao utjeloviti također pod prilikama zlata ili kamena; on to nije učinio, već je primio prilike kruha i vina i time nam je jasno rekao da želi da ga blagujemo kod svake sv. mise.... Budimo suvremeni katolici, postanimo po sv. Pričesti dionicima beskrajnog života Riječi Božje. U tom činu gdje se vaše tijelo i vaša duša sjedinjuje sa samim Božanstvom mora da je vrhunac vašega života; u tom je činu i vrhunac cjelokupne sv. liturgije. Sve veličanstvene molitve i pjesme, sva naša razmatranja, svi naši čini tijekom dana moraju biti kristocentrični; moraju biti usmjereni prema tom jedinom času našega dnevnoga života. Na taj se način već na zemlji ispunjava naša zadnja svrha i postajemo dionicima same biti Božje« (Luč,br. 1, str. 17, 1924).

O Ivanovoj ljubavi i štovanju presv. Euharistije uvjerljivo nam svjedoče njegovi prijatelji i znanci. Idući Zrinjevcem s njim u društvu primijetili su kako nekome skida šešir. Upitan koga to pozdravlja odgovorio bi: »Zar ne znaš da se nalazimo vis-a-vis crkve u Palmotićevoj ulici?!«

Učenici i profesori na gimnaziji, gdje je Ivan službovao, često su ga vidjeli kako pod odmorom zalazi u zavodsku kapelicu na kratak pohod presv. Oltarskom Sakramentu.

»Kad sam došao na studij u Zagreb« — pripovijeda dr. S. Š., »išao sam s drugim kolegama jutrom na sv. misu i Pričest u crkvi Srca Isusova. Tu smo redovito nalazili dra Merza kako sabrano prisustvuje sv. misi i svaki dan se pričešćuje. Kao studenti već smo se bili počeli kolebati da li bismo išli svaki dan na sv. misu, ali nas je Merčev primjer tako učvrstio u dotadašnjoj praksi te nismo više pomišljali da odustanemo od svakodnevnog polaska u crkvu. Kad ovaj profesor, naš stariji kolega iz organizacije, može svaki dan na misu i pričest, zašto ne bismo mogli i mi mlađi!«

Bartul Blašković, rodom sa Hvara, pripovijedao nam je slijedeće: »Bili smo još mladići kad je Merz dolazio k nama na Hvar. Prikupljao nas je i često nam znao govoriti o vjeri, crkvi, papi... Još sada mi je živo pred očima kako sabrano kleči pred oltarom presv. Euharistije u hvarskoj katedrali i adorira sav uronjen u molitvu. Kroz cijeli život njegov me je primjer poticao da se po dolasku u crkvu najprije poklonim Isusu u presv. Oltarskom Sakramentu.«

Ing. Ljudevit Zechner iz Bjelovara, Ivanov prijatelj još iz Banja Luke piše u svome listu od 7. X. 1970. piscu Merčeve biografije: »U ljetu 1916. opet sam se našao zajedno s Ivanom u školi za rezervne oficire austrougarske vojske u Mürzzuschlagu (Štajerska). On je tada bio gotovo već izgrađen čovjek. Dnevno smo bili zajedno, vodili smo razgovore o svim mogućim temama — o umjetnosti, muzici, o književnosti, o religiji, itd. Za kratko vrijeme stvorila se oko njega cijela grupa istomišljenika iz našeg vojničkog kruga. Bilo nas je npr. koji nisu redovito išli u crkvu na sv. misu, međutim on nas je potaknuo te je naša grupa počela ići na nedjeljnu sv. misu.... Koncem 1916. g. završili smo oficirsku školu i očekivali odlazak na bojište. Svi smo bili puni straha, neizvjesnosti i nemira, dok je Ivanov mirni i staloženi duh djelovao na nas kao tješitelj, pa smo se njegovim nagovorom svi mi koji smo činili njegov krug, pred polazak ispovjedili i pričestili.«

»Smatrao sam ga ne samo svojim prijateljem, nego i duhovnim vođom« — izjavio je sada već pokojni svećenik sa Hvara don Mate Blašković u prvoj Merčevoj biografiji. »Jednom mi je posluživao kod sv. mise. Kad sam mu pružio sv. Pričest, pričinilo mi se da mu s lica izlaze neke zrake, tako je ono bilo anđeoski svijetlo, gotovo preobraženo, kakvo se tek vidi na slikama sv. Alojzija .... Nikada neću zaboraviti te minute otkrivenja! Oh ti bi zaslužio da misiš, a ja da ti ministriram, govorio sam u sebi vraćajući se sav uzbuđen s njime u sakristiju, gdje je on opet dugo, dugo molio . . . « Tri dana prije nego je pošao na operaciju, pisao je Ivan don Mati opširno pismo o književnosti io knjigama koje mu je preporučivao za njegovo daljnje književno usavršavanje. Pri koncu pisma dodao je:

»Međutim, skoro mi je i žao da sam se toliko raspripovijedao o literaturi, jer je važnije od umjetnosti uzgajati i voditi ljude k Isusu, a u tom poslu umjetnost, kao i sve što je stvoreno, ima samo pomagati čovjeku da dođe do Isusa. Stoga znam da ćete se baviti knjigom i umjetnošću samo toliko koliko Vam to ustreba za Vaše stado, da mu budete dobar pastir i da sebe i njega jednom dovedete do vječne Ljepote « (22. IV 1928.)