Mladi današnjice o Ivanu Merzu

NEŠTO OD NAJDUBLJEG MOJEG JA SE PROBUDILO

Za vrijeme Zagrebačkog velesajma ove jeseni posjetio je naše uredništvo jedan mladić, Hrvat, koji živi sa svojom obitelji već odavno u Italiji. Ime mu je Damir Murković. Nedavno se preko knjiga upoznao s Ivanom Merzom i taj ga je susret oduševio. Došao je pohoditi njegov muzej a potom smo ga otpratili i na njegov grob. Želio je što više čuti i doznati o Ivanu Merzu. Aktivan je kršćanin. U sredini gdje živi posebno se angažirao sa svojim drugovima u brizi oko napuštene djece. Zamolili smo ga da za naše Glasilo napiše nekoliko redaka što ga se to kod Merza tako dojmilo, što ga je oduševilo. Rado se odazvao našoj molbi pa ovdje donosimo njegove riječi:

Dvadeset mi je godina. Radim u jednom poduzeću koje se bavi izvozom tehničke robe. Pripadam brojnoj obitelji.

Slobodno vrijeme provodim s napuštenom djecom. Počeo sam s tim radom prije par godina davajući instrukcije jednom dječaku. Malo pomalo skupili smo se mi prijatelji, nas preko dvadeset, i angažirali se u tome poslu; danas smo prisutni kao »grupa« jer, na žalost, takove djece ima i previše. Unatoč tome što smo protiv zavoda kao takvog, mislimo da je danas s našim stvarnim mogućnostima jedini mogući izlaz biti skupa s djecom i svjedočiti nepravdu njihova stanja. Preko tjedna posjećujemo ih nekoliko puta. Pomažemo im u školskim zadaćama, pripremamo razne igre, izdajemo male novine itd. Koji puta, uglavnom preko nedjelje, vodimo ih u kino, u kazalište, na šetnju ili na igru. Znamo da je sve to skupa premalo da nekako »podmirimo« dug današnjeg društva u njihovu korist, a to je veliko pomanjkanje roditeljske ljubavi.

Što se mene tiče poslije prilično dosta intenzivnog takvog rada osjetio sam u sebi neko nezadovoljstvo koje bih mogao točnije nazvati »duševna praznina«. Baš u to vrijeme dobio sam na poklon knjigu »Borac s bijelih planina — Ivan Merz«. Neočekivano me iznenadila jer o Ivanu Merzu do tada nisam ništa čuo. Čitajući knjigu, koju sam »gutao« — ali malo po malo, nešto od najdubljeg mojeg JA se probudilo. Otkrio sam da je prije više od četrdeset godina postojao čovjek koji se nije ustručavao propovijedati i svjedočiti Riječ Božju iako je živio u liberalnoj sredini. Za mene je to veliki poticaj: ne padati stalno u kompromise, nego nastojati biti dosljedan s načinom života prožetim kršćanskim duhom za koji sam se odlučio živjeti. Otkrio sam čovjeka s čistim duševnim i tjelesnim životom bez ikakve dvoličnosti. A to me upozorava na moju nestrpljivost i naglost. Otkrio sam čovjeka koji zna poštivati sve, bez socijalnih razlika: roditelje, Papu, svećenike, siromahe itd. To je za mene divan primjer. Pronašao sam čovjeka koji je znao duboko uroniti u liturgiju. To je za mene opomena mojoj površnosti i nemarnosti.

Mogao bih tako nizati dalje. Ali zaustavljam se pred Ivanom kao Apostolom Mladih. Tu mi je on najdraži. Tu se najbolje razumijemo i takav mi je najbliži.

Ivan-Damir Murković