PIONIR LITURGIJSKE OBNOVE

Kad čovjek razmatra nad životom dra Ivana Merza, kako nam ga opisuju njegovi životopisci, i ako čita njegova izvorna djela, upravo je iznenađen metodičkim stavom koji je Merz imao prema katoličkoj obnovi. To je isti stav kakav je zauzeo i II. vat. koncil. Obnova treba da započne s obnovom liturgijskog života. U tom svom stavu Merz je ustrajao do kraja svog plodnog života, premda kratkog života, i još danas skoro pedeset godina nakon njegove smrti njegove ideje o katoličkoj obnovi u stanju su rasvijetliti mnoge naše suvremene pokoncilske dileme.

Nemoguće je u jednom članku obuhvatiti sve što je Merz napisao o liturgiji ili učinio za liturgijsku obnovu. Zaustavit ćemo se samo na onim pojedinostima koje nam se čine naročito poučne za ovo naše vrijeme.

Prvi susret s liturgijom doživljava Merz u St. Gabrielu kraj Modlinga u Austriji prilikom tzv. liturgijskih duhovnih vježbi. O tome što je tada doživio bilježi u svome dnevniku:

»Beč, 5. IV 1920.

...Bio je to moj najljepši Uskrs: proživljavao sam umjetnički refleks velikih doživljaja — Kristovu muku i njegovo uskrsnuće — uživivši se u liturgijsku umjetnost. U početku smo postili, šutjeli, razmišljali. Kada se svjetska buka raspršila i duša ostala mirna, sama sa sobom, iz dubina se poput pjene, dizalo blato grijeha, koje se skoro nesvjesno nakupilo. Zatim sjajno pjevanje lamentacija, pa divna misa Vel. Četvrtka ... Otkrivanje križa i trpljenje križnoga puta potresli su (na Vel. petak) mojom dušom. U subotu opet ono silno veselje nad uskrslim Spasiteljem, koje je našlo tako divan izražaj u liturgiji. Kao što je teologija centralna znanost, tako je liturgija centralna umjetnost. Ona je sasvim objektivna i odgovara Wagnerovu idealu, koji je htio sve umjetnosti sjediniti u jednu. Liturgija je izražaj duše Crkve, na njenom bi temelju bilo lako izgraditi teoriju umjetnosti. U liturgiji se, kao u kakvu zrcalu ogledava život Kristov. Liturgija je dosegla vrhunac: ona je najveća umjetnička tvorevina, koja postoji u svijetu a uz to je centralna umjetnost, jer umjetnički prikazuje život Kristov, koji je centar povijesti. . . Samostan St. Gabriel ostat će mi nezaboravan cijelog života.«

Ivan - student u Beču

Navedeni Merzovi dojmovi na prvi pogled odišu estetskim liturgizmom koji zanosi katoličke umjetničke krugove u Francuskoj u 19. stoljeću. Međutim, nije to bilo samo prolazno estetsko oduševljenje. Liturgija postaje središnja os Merzova života. On će kasnije stalno liturgiju proučavati, za nju će oduševljavati pojedine utjecajne osobe. Nastojat će da ljepotu liturgije dozive skupine na koje on ima utjecaja. Od početka studija u Parizu i dalje do kraja života moli misu iz misala. Razmatra misne tekstove. Za doktorsku dizertaciju uzima temu »Utjecaj liturgije na francuske pisce od Chateaubrianda do danas.« Piše o liturgiji i liturgijskoj obnovi u brojnim novinama i časopisima. Oduševljen je prijevodom Rimskog misala koji je izišao 1921. god. na hrvatskom jeziku. O tome piše u Hrvatskoj Prosvjeti (1922. br. 3—4, str. 81—87) pod naslovom »Razmatranja o Rimskom misalu — povodom prvoga hrvatskog prijevoda«: »... Prijevod ovako fundamentalnog djela epohalna je pojava u našem književnom životu. Mogli bismo što više reći da je to najvrednija knjiga, što je mi uopće imamo na hrvatskom jeziku.«

Merz je za pjevanje mise, a ne za pjevanje kod mise raznih pjesama i parafraza misnih dijelova. U njegovo je vrijeme to bilo moguće jedino uz uvjet da se pjeva na latinskom jeziku. To je osnovni razlog njegova zalaganja za latinski jezik u liturgiji, budući da se prema tadašnjim liturgijsko-pravnim propisima središnji liturgijski čini kao misa i brevijar nisu smjeli obavljati na živom narodnom jeziku. Merzu je u prvom redu stalo do toga da vjernici kod tih čina stvarno i aktivno sudjeluju, tj. da mole i pjevaju one dijelove koji su u misalu i brevijaru označeni, a ne nešto drugo. Taj isti razlog na II. vat. saboru doveo je do napuštanja isključive upotrebe latinskog jezika i do uvođenja živog narodnog jezika u liturgiju.

Merz se za liturgijsku obnovu zalaže također u osobnom kontaktu s utjecajnim ljudima. Potpresjednicu Društva za sveudiljno klanjanje, gđu Mariju Springensfeld, potiče da s Društvom drži »liturgijska sijela«. Oci franjevci na Kaptolu u Zagrebu na poticaj Merza uvode u svojoj crkvi gregorijansko pjevanje na Božić 1924., a sestre milosrdnice u crkvi sv. Vinka isto pjevanje 1927. Oca Milana Pavelića, DI, potiče i ohrabruje da prevede crkvene himne.

Sve nastojanje Ivana Merza ide u smjeru doživljene liturgije. Osobito mu je stalo do toga da liturgijski duh prožme omladinu. Jednu skupinu kongreganista, učenika Klasične gimnazije u Zagrebu, poveo je u Reichenburg da u trapističkom samostanu dozive ljepotu svečane mise i oficija na blagdan sv. Ivana Evanđeliste. Svoje doživljaje toga dana opisuje u članku »U krilu svete liturgije (Hrv. Prosvjeta, 1924, br. 12, str. 510—518). U toj se skupini đaka-kongreganista nalazio i sadašnji prefekt Kongregacije za nauku vjere, kardinal dr Franjo Šeper. Koliko je dr Merz na njega utjecao svojim smislom za liturgiju, može se zaključiti po onome što je on kasnije kao svećenik i rektor bogoslovije činio za liturgijsku obnovu.

Uza sve svoje nesebično nastojanje Merz nije bio potpuno shvaćen. Teško je bilo shvatiti čovjeka, kojim ne gospodari vrijeme, nego on vlada vremenom. Bio je toga svjestan, ali s uvjerenjem da svaki veliki pothvat redovito nailazi na nerazumijevanje i otpor. Pionirima liturgijske obnove bilo je mnogo teže nego promicateljima te obnove danas. Oni su bili osamljeni pojedinci i postizavali rezultate isključivo na temelju osobnog autoriteta. Danas iza liturgijske obnove stoji sveukupni autoritet Crkve, ona je proklamirana i naređena brojnim dokumentima crkvenog učiteljstva. Time je zalaganje dra Merza za buđenje liturgijskog duha ne samo priznato od najvišeg foruma Katoličke Crkve, nego njegovo djelo na području liturgijskog apostolata postaje za nas uzor i poticaj da provedemo u djelo želju II. vat. koncila izraženu u čl. 14. Uredbe o svetom bogoslužju: »Liturgija je naime prvo i nenadoknadivo vrelo iz kojega neka vjernici crpe pravi kršćanski duh! Stoga je pastiri duša moraju dužnim proučavanjem marljivo promicati u čitavoj svojoj pastoralnoj djelatnosti.«

Marija Grgić