MARICA STANKOVIĆ

uz 20. obljetnicu smrti
1957 — 8. X — 1977

Marica Stanković rođena je u Zagrebu 31. prosinca 1900. Osnovnu školu, građansku i učiteljsku polazi kod sestara Milosrdnica. Također u Zagrebu završava Višu pedagošku i kao nastavnica službuje u Podravskoj Slatini, Čakovcu, Kutini, Gračacu. 1935. god. dobiva stalno namještenje u Zagrebu u tadašnjoj građanskoj školi (Draškovićeva ul.). Potaknuta primjerom i osobnim poticajima dra Ivana Merza prihvaća ideju orlovstva (pokret katoličke omladine) i sudjeluje u pripremama za osnivanje Sveze hrvatskih orlića. Po osnutku Sveze ulazi u odbor kao prosvjetna referentica a 1927. postaje prvom predsjednicom i ostaje na tom položaju do 1929. god. kad je Orlovstvo dokinuto od tadašnje beogradske vlade. Iduće godine 1930. osniva se križarska organizacija i Marica Stanković postaje predsjednicom ženske grane križarstva (Velikog križarskog sestrinstva) i na tom položaju ostaje do 1945. god. U toj funkciji obilazi sve hrvatske biskupije gdje su postojali ogranci organizacije, drži brojne sastanke, predavanja, organizira tečajeve i podržava osobne kontakte. Još od 1926. god. postaje urednik i glavni suradnik časopisa »Za Vjeru i Dom«, glasila katoličke ženske mladeži i to ostaje dok časopis bude izlazio. 1944. god. izdaje knjigu »Mladost vedrine« u kojoj iznosi povijest organizacija katoličke ženske mladeži kao i svoje poglede na odgojni rad s katoličkim djevojkama. 1942. god. prigodom 15. godišnjice njezinog javnog katoličkog rada Papa Pio XII. dodijelio joj je visoko crkveno odlikovanje »Pro Ecclesia et Pontifice« (Za Crkvu i Papu) za njezine zasluge na polju katoličkog odgoja i apostolata među hrvatskom mladeži. Još 1938. god. o 10. obljetnici smrti dra Ivana Merza postavlja prve temelje za ostvarenje Merčeve ideje — osnivanje svjetovnog instituta. Tek nakon rata Institut je osnovan pod nazivom »Zajednica suradnica Krista Kralja« koji je 1953. god. od Crkve formalno odobren.

Marica Stanković umrla je 8. listopada 1957. u Zagrebu i sahranjena je na Mirogoju. Na njezinom pogrebu kojega je vodio sam tadašnji zagrebački nadbiskup Franjo Šeper a prisustvovalo mu ogromno mnoštvo vjernika, govornik o. Ivan Kozelj DI. slijedećim riječima sažeo je njezin život: »Sestra Marica je uz dra Merza bila najsnažniji nosilac i pokretač katoličkog gibanja u Hrvatskoj.

Dobrotom i ljubavlju osvajala je srca naše mladeži za Božanskog Učitelja i Kralja. Nikakvi zemaljski ni lični motivi nisu je pokretali već živa i duboka vjera u Krista. Od sestre Marice njezin Učitelj je zatražio na vrlo osjetljiv način da za Njega i Njegovo Kraljevstvo trpi. Ona Mu je i u trpljenju i nošenju križa ostala do kraja junački vjerna!«

»Jedna nezapažena godišnjica«

Bio je to naslov jednog članka, kojeg je pred trideset i pet godina pisala s. Marica Stanković o utjecaju dra Ivana Merza na razvitak i duh ženske katoličke organizacije Sveze Hrvatskih Orlića. Piše Marica: » ... Odgojiti potpunog katoličkog čovjeka, potpunu katoličnost u smislu najelitnijeg katolicizma, to je bio naš odgojni zadatak onda kao i sada. A nije ni čudo kad se sav taj rad razvijao pod neposrednim utjecajem Božjeg Orla dra Ivana Merza. Sve odgojne metode organizacije i sva vanjska dinamika njezina, apostolat u najdubljim dubinama duša kao i na širokim područjima neuzoranih hrvatskih njiva, sve se to stvaralo, realiziralo, odvijalo u neposrednoj blizini Merzove velike duše. Ta Merz je bio jedan od glavnih sudionika u osnivanju Sveze.. . Merz je dao svoju dušu, jer je stvorio ideološki program organizacije...«.

I na ovu »nezapaženu« 20. godišnjicu smrti s. Marice Stanković možda je zgodno progovoriti i o utjecaju dr Merza na duhovni razvitak i rad ove zaslužne žene na polju katoličkog odgoja.

Nije baš svakidašnja pojava, da jedva koju godinu stariji mladić djeluje na svoje vršnjakinje odgojno u smislu produbljivanja religioznog života i aktiviteta u ostvarivanju duhovne obnove. A dr Merz je baš bio za veliku grupu djevojaka kao neki duhovni vođa, savjetnik u svim životnim problemima, animator i pokretač skrivenih snaga do tada neangažiranih u obnoviteljskom radu Crkve. Činio je to posebnom finoćom, taktom i strpljenjem. Piše o tome s. Marica u pismu o. Vrbaneku, 7. XI. 1942:

»Merz se prema nama držao kao mnogo stariji brat, koji ima pravo da savjetuje pa i nadzire i ukori ako je trebalo. Nama je to bilo drago, jer smo imali apsolutno povjerenje u njega zbog njegove svetosti... U svakoj zamršenoj stvari njemu smo se obraćali, njega pitali i njegovo mišljenje je bilo mjerodavno«.

Poznanstvo i prvi susreti s. Marice i dra Merza zbili su se nakon njegova povratka sa studija iz Pariza. Vratio se kao već izgrađena i zrela ličnost, pun novih ideja i svjestan svoje uloge u pokretu katoličke obnove onoga vremena. Uključuje se u rad ondašnjih katoličkih organizacija, pa i ako nije zauzimao predsjedničke položaje (osim u početku kad je bio izabran za predsjednika Hrv. kat. omladinskog Saveza na godinu dana), zapravo je on davao idejne smjernice za čitav odgojni rad, za produbljivanje duhovnog života, obnovi liturgijskog i sakramentalnog života hrvatske mladeži. Piše o tome s. Marica:

»Tek dolaskom dra Ivana Merza iz Pariza taj naš i moj manje više tradicionalni, frazerski i retorički kršćanski život postajao je polagano pod utjecajem bogatstva njegove katoličke kulture, a još više pod intimnim osjećajem da je Merz duša u kojoj se Bog na naročiti način manifestira — dublji, intenzivniji, suživniji, prodorniji, radikalniji.«

U druženju sa članicama vodstva katoličke organizacije, Merz je zapazio pozitivne kvalitete s. Marice i predvidio je za nju ulogu ne samo u samom vrhu i vodstvu organizacije, nego i u osnivanju jednog »civilnog reda«, kako je zvao današnje sekularne institute.

U zajedničkim šetnjama do Remeta, u radu i posjetima upozorava je na katoličku literaturu, nabavlja joj je i posuđuje, govori zanosno o dubljem euharistijskom životu a posebno o potrebi i ljepoti zavjeta čistoće za one koji rade za druge. Njegov je odgojni utjecaj na s. Maricu bio smišljen, planski, svjestan ali još više je djelovao na nju njegov život, njegovo »življenje Evanđelja«. Tvrdi s. Marica: »Činilo mi se da sam pod utjecajem Merzovim polagano ulazila u život koji mi je svaki dan bio sve bliži i ljepši, ali kome nema kraja, jer svršava u nebu«.

Pod direktnim utjecajem dra Merza s. Marica je učinila zavjet vječne čistoće kojim se je potpuno posvetila Bogu i stavila se na raspolaganje u njegovu službu. Bio je to prvi ozbiljan korak u njegovoj namjeri da osnuje »civilni red«. Uzor mu je u tom smislu bila »Družba sv. Pavla« u Italiji, s kojom je upoznao i s. Maricu prilikom hodočašća u Rim pokazujući joj mogućnost osnivanja slične ustanove kod nas.

No ipak još će mnogo vremena i molitava trebati, dok se konačno ostvari barem djelomično Ivanova zamisao »civilnog reda«. Merz do smrti potiče na molitvu i pripravu, sam pravi nacrte pravila i priprema pojedine mladiće a s. Marici sedam mjeseci prije svoje smrti piše:

»Veoma se radujem da ste se molitvom dali na pripravu za 'Operu' (civilni red). To je najnaravniji početak ... Svakako pišite u 'Za Vjeru i Dom' u tom duhu, kako uz veliki poziv što ga žena imade kao majka i supruga, danas trebamo djevica, koje u svijetu poput redovnica sudjeluju u osvajalačkoj, spasavajućoj i posvećujućoj misiji Crkve. Ovim načinom će se u dušama za to zvanih orlića početi buditi želja za ovom vrsti apostolata u svijetu, komu je uz ljubav također podloga i vječna čistoća.«

Merz je umro a da nije vidio ostvarenje svoje ideje koja je međutim kao bačeno zrno polako klijala.

O desetoj obljetnici smrti dra Merza 1938. u Banjoj Luci postavljeni su prvi temelji »civilnom redu« — njegovoj ženskoj grani. S. Marica je iz bogate duhovne baštine dra Merza kao iz nepresušnog vrela crpla snagu i poticaj za vođenje duša, za pisanje pouka, kao i za sastavljanje pravila »civilnog reda« — »Zajednice Suradnica Krista Kralja«, kojemu je do kraja života ostala voditeljicom.

Toj zajednici koja nije bila ništa drugo nego ostvarenje Merčeve zamisli, s. Marica ostavila je sve bogatstvo njegovih i svojih misli. Njega je postavila kao uzor svim mlađim generacijama koje će doći potičući ih da studiraju njegov život i njegovo djelo, da ga nasljeduju u svom dnevnom životu, da čuvaju njegov kult i prenose ga na slijedeće generacije u Ustanovi i da mole za njegovu beatifikaciju. S. Marica slijedećim riječimazavršava treće poglavlje Komentara pravila Suradnica Krista Kralja koje je cijelo posvetila dru Merzu i njegovoj ulozi u osnivanju Ustanove:

»U temelje naše Ustanove ukopan je mladić sveta života ... apostol hrvatske mladeži i korektor katoličke misli u Hrvatskoj. On koji je čeznuo za 'vječnim grljenjem Oca, Sina i Duha Svetoga' počiva na Mirogoju pod sivim granitnim kamenom kao čuvar, zaštitnik i molitelj za djelo, kojeg je zasnovao.

Kolika garancija za uspjeh! Koliki poticaj za ozbiljan rad!

Kako jaki poziv na duboki nutarnji život! Na svetost! Na rad za duše!

U temelje naše Ustanove ukopan je mladić sveta života. Apostol katoličke misli!

Naš dragi brat Dr Ivan Merz!«.

M. Č.

Marica Stanković o Ivanu Merzu

Zapravo ono najdublje, što nas kod Ivana Merza zadivljuje, nije ni njegova katolička intelektualna snaga, ni požrtvovnost, ni nesebičnost u radu, ni jačina pera i govora, ni istančani »sentire cum Ecclesia«, po kome može i mora biti uzor svake suradnice, već njegova vjernost milosti. Otkako ga je milost takla, da ga izvuče iz banalne pomalo skeptične, a pomalo liberalne sredine, u kojoj su se kretali mladi ljudi nakon prvog svjetskog rata, pa kroz život na fronti, kroz studij u Beču i Parizu, kroz rad među katoličkom omladinom, on se milosti nije opirao već ju je slijedio vjerno i potpuno do smrti. Ako ga je milost poticala na molitveni život, on je spremno zašao u njegove dubine. Ako ga je Stvoritelj poticao na djela samozataje, on im se spremno predao. Ako ga je Gospodin posjetio većim ili manjim križem, on je svakoga spremno zagrlio. Čitav njegov nutarnji život od Beča i Pariza do Zagreba i posljednjih njegovih dana bio je neprestani uspon, milosna crta, koja se je dnevno dizala i rasla. Nikakvih zastajkivanja, okretanja natrag, većih ili manjih zastoja, već uvijek naprijed, uvijek vjerno naprijed k Srcu Božjem. Na Njemu je i otpočinuo 10. V. 1928. godine. (Komentar Pravila, s. 39—40).