MERZ GOVORI

Među mnogim Ivanovim prijateljima i znancima s kojima je podržavao prisne prijateljske veze bio je i mladi inžinjer agronomije Dragan Marošević, s čijom obitelji se Ivan poznavao još od studentskih dana. Kako se ove godine navršilo 50 godina od prerane smrti inž. Dragana Maroševića, koji je kao mladi katolički intelektualac mnogo obećavao na polju apostolata, to donosimo iz Ivanova pera kratki nekrolog što ga je napisao nakon njegove smrti u Vjesniku Marijinih Kongregacija travanj 1927., br. 5, str. 70—71.

Ing. Dragan Marošević

Član zagrebačke kongregacije »Academica Maior« preminuo je u Gospodu u Zagrebu 5. veljače o. g. Bio je veoma oduševljeni i revan zbornik Marijin. Uza svu svoju tešku bolest nije do posljednjih dana propustio ni jedan sastanak, ako je ikako bilo moguće doći... Uzgojen je od uzornih katoličkih roditelja, a za gimnazijskih nauka bio je članom katoličkih organizacija. Pohađao je više škole u Beču i uvijek je boravio u društvu svojih katoličkih drugova i bio tamo članom Hrv. katol. akademskog društva »Hrvatska«. Zbog sušice morao je prekinuti svoje nauke i njegovoj je ustrajnosti uspjelo da, unatoč bolesti, položi sve ispite i dobije diplomu inžinjera agronomije. Veoma je budno pratio razvoj našega narodnog političkog života i o svemu je bio veoma točno informiran. Osobito se radovao razvoju Katoličke Akcije kod nas i svom je dušom prionuo uz nju. Od mladog se Orlovskog pokreta nadao katoličkom preporodu Hrvatske i još je na smrtnoj postelji izjavio da bi Orlovskom Savezu stavio na raspolaganje svoje sile, kada bi ozdravio.

Njegova je smrt bila pravo čudo Božje — smrt pravoga kongreganista. Nije se bojao. Vidio je da je izgubljen i radosno je iščekivao. Želio je umrijeti na Svijećnicu — da se probudi u nebu prigodom tako lijepe svečanosti. Kada toj njegovj želji nije bilo udovoljeno, sve je svoje trpljenje prikazao Gospodu. Još tri dana pred smrt, na Svijećnicu, molio je da mu se čita na latinskom jeziku, koga je osobito volio, sav obred blagoslova svijeća i cijela misa toga dana.

Ing. Dragan Marošević na bolesničkom krevetu.

Kako je ljubio sv. rimsku liturgiju, uživao je u njoj sve do zadnjih časova. Tako su mu iz liturgije čitali latinski himnu Svih Svetih i opise neba od sv. Ivana Ev., kako ih donosi svesvetska liturgija. Kada bi mu ovi opisi postali preteški, čitali su mu nježne latinske himne Presv. Imena Isusova.

To kao da nije bilo umiranje već priprava na vječne zaruke. To je bila radosna smrt, kakvu pisac ovih redaka, koji je boravio dvije godine na ratištu, nigda nije vidio. Ta smrt, puna ufanja i radosti, bila je dokaz da je vjera Draganova, koju je tako zanosno ljubio i posvuda javno branio, zaista prava vjera Božja. To je smrt pravog zbornika Marijina. R. I P.

Dr I. M.

Iz korespondencije I. Merza s D. Maroševićem

Sa svojim prijateljem Draganom Ivan je podržavao i pismene veze još u studentskim danima kad ih je studij bio razdvojio. Ovdje donosimo najzanimljivije pismo koje je Ivan pisao Draganu iz Pariza 1921. nakon svoga posjeta Lurdu. Osim prijateljskih osjećaja tu se jasno vidi Ivanovo shvaćanje vjere i života napose trpljenja. Dragan je već tada pobolijevao od tbc pa ga Ivan poučava kako da prihvati svoju bolest. Pokret o kojem Ivan govori jest Katolički pokret započet od biskupa Mahnića koji je okupljao veliki broj katoličkih laika koji su htjeli nešto učiniti za proširenje Kristova Kraljevstva u svome narodu. Nakon završenih studija Ivan mu se i formalno priključio.

Hvaljen Isus i Marija!

Dragi Dragane!

Obradovao si me Tvojim brzim odgovorom i samo žalim što se je naše dopisivanje prekinulo. Osobito mi je žao što Ti ne pisah iz Lurda, tako da će biti sada prilično teško reproducirati sve svoje dojmove.

Jamačno se sjećaš onih scena iz Evanđelja, gdje je naš Spasitelj utjerao vraga u krmke, koji su poletili u jezero i utopili se. Ljudi se prepadoše i zamoliše Isusa da ode iz njihova kraja. Iste je ljude obuzeo strah kada je naš Gospodin izliječio jedinca. Taj fenomen, kao da se uvijek pokazuje kada Nadnaravna Sila stupa u djelovanje (Na fronti se to često događa!).

Isto u Lurdu; samo te tamo ponajprije obuzme osjećaj da je tamo »Ona«, Majka Božja koja je veća i moćnija i ljepša i mirisavija i jača, nego li svi oni Pirineski gorostasi, koji Lurd okružuju. Ona tamo na zaseban način stoluje i ja mislim da svi koji su tamo, pa makar i ne vjerovali, moraju imati taj osjećaj da ona tamo jest. (U Luči će izaći prikaz romana Monsieur le Cure d'Ozeron i tamo sam preveo onaj stavak, koji se odnosi na taj fenomen!). Ti se onda nalaziš u Lurdu pokraj Nje: Ona tamo izdiže glavu iznad Pirineja, drži u naručju Boga — zamisli si Boga, koji može sve zvijezde, koje se gore blistaju, da razmrska jednu o drugu. Dakle pred Tobom je Ona — to je jedan realan osjećaj koga se ne možeš otresti — a tisuće vjernika, po noći (svaki s upaljenom svijećom u ruci) ide u serpentini uz brežuljak i pjeva bez prestanka Ave, Ave, Ave Maria. Svaka svijeća, koja trepti, to je jedna duša, koja će danas sutra ili za koju godinu k Njoj (Oh, hoće li što prije doći taj čas, čovjek tamo pomisli, jer zaista tamo ima neki »predokus« Neba). — To je poetski dio.

Po danu stotine (više) bolesnika leži na nosilima, svijet raskriljenih ruku glasno moli krunicu, a Isus u Presv. Sakramentu ide od bolesnika do bolesnika, naginje se svakome posebice i blagosivlje ga. — Međutim, jedan svećenik glasno viče: Seigneur, nous vous aimons, Seigneur nous vous adorons, Faites que je voie . . . itd. (Katkada netko povikne »Ozdravio sam« ... ja sam stigao dva dana nakon čuda i otputovao isto nekoliko dana prije novih čudesa. Ove godine je vrlo mnogo ljudi ozdravilo). TJ toj atmosferi te strah često obuzme, kao one ljude iz Evanđelja.

Da, u Lurdu sam naučio što je Krunica i to mi je odsele drugi najbolji prijatelj. Prije Lurda, iskreno priznajem, bila je u dnu duše neka sumnja, neki osjećaj da li se ja ne molim kakvome fantomu moje mašte?! Molio sam dakako, jer da sam prestao, znači ne vjerovati u Bl. Djevicu Mariju. A kuda onda? Okreni se od katolicizma, sve je oko tebe mračno i ružno.

Dakle, Lurd je mojoj razumnoj vjeri pridodao osjećajni momenat...

Sebe spominjem, jer držim da je cijeli naš pokret — a ja sam čedo toga pokreta u vjerskom pogledu vrlo racijonalističan. Za svaku najsitniju stvar, treba im apologija, da ih uvjeriš. Ne opstoji onaj kontakt od srca k srcu s Bl. Djevicom Marijom, ona slijepa djetinja ljubav, koja vjeruje, a ne traži hiljadu argumenata za tu vjeru. Što ti pišem, to je samo nabačeno, ali znam, da rado meditiraš. Držim da ćeš ono što sam izostavio sam nadopuniti.

Nijesi li i ti malo racijonalističan? Čedo našega pokreta!? Znam da je teško trpjeti, ali neki ljudi imaju poziv (vocatio) trpljenja. Mi smo tijelo Kristovo, to su na njemu uloge podijeljene. Jedni moraju da trpe, da uklone kaznu Božju, koja bi se morala stresti na okolicu. Huysmans bi nazvao te odabranike Mističkim gromobranima. Jesi li ikada na to pomišljao da ti trpiš za naš pokret? Jesi li svoje muke prikazao G. Kristu za pokret? Katolicizam se neće širiti u nas ako ne bude bilo Radnika, Molitelja i Patnika. To je jedan zakon u širenju Kraljevstva Božjega na zemlji. Naš pokret je stvorio do sada samo prvi tip (radnika) i mi smo si stvorili u našim dušama ideal Radnika za katol. pokret. Molili smo se manje, a trpili smo kada smo morali. Zadnji tip je svakako vrhunac — imitacija potpune Žrtve Spasiteljeve na Križu. I vidim u našem pokretu već priličan broj patnika. Pošto slučaja nema, to držim da je plan Providnosti upravo u tome da spoznamo ovaj misterij iz Njegova života: trpjeti za druge.

Istina je da je lako govoriti o Križu, a teško ga nositi. Svakako se moraš svim silama i nadalje moliti Bl. Djevici Mariji (po mogućnosti promeditiraj dnevno cijelu krunicu — kod žalosne meditacije: »koji je za nas teški križ nosio« možeš da promotriš cijeli križni put) i moraš joj nešto obećati (npr. da ćeš kroz cijeli život jednom dnevno izmoliti krunicu ili što drugo). U obećanju je glavno da ono bude jedna faktična obveza, da ćeš do konca života ostati u Njenoj službi. Možda Ona to upravo od Tebe traži, jer misli da bi Ti mogao postati kroz kraće vrijeme nehajan, a ovakova obveza, poput kakve regule disciplinira čovjeka u vjerskome životu.

To je moje mišljenje. Ne znam jesam li pravo pogodio Tvoje duševno stanje, ali držim da je redovita konsekventna meditacija jedino sredstvo da čovjek na zemlji ne izgubi nikada ravnotežu i da se radosno iz dana u dan (budućnost to nije ništa prema vječnosti!) s Kristom se raduje ili s Njime trpi.

Mate je još uvijek u Hastingru. Već misi i čita brevir pa stoga rjeđe piše. P. Vrbanek je u Paray-le-Monialu, a Avelin se ni meni ne javlja.

Tebe voli i za Te se Bogu moli Tvoj
Ivica
Dr. med. sv. Luka, 1921.

Tvojim se molitvama preporuča i sdračno pozdravlja Tvoje roditelje te gđice Mariju i Anču.

Iz još jednog Ivanova pisma: »Dragi Dragoše! Prvo pišem Ti na Orlovskom papiru, jer znam da si pravi Orao i da pratiš i osjećaš s Orlovstvom, njegovim radostima a još više njegovom Kalvarijom. Svoje trpljenje sjedini s trpljenjem Spasiteljevim, da Orlovski naraštaj zaista postane naraštaj vitezova Božjih, koji će jurnuti Hrvatskom i sve osvojiti za Crkvu Vječnu.«