POVRATAK U BAZILIKU

Bijeli kombi

U petak, 16. prosinca 1977. godine jedan bijeli kombi silazio je s Mirogoja i probijao se kroz mnoštvo automobila prometnim ulicama grada Zagreba koji se toga prijepodneva pripremao za jedan od svojih redovitih vikenda. Ni prolaznici ni vozači nisu slutili tko se vozi u tom bijelom kombiju.

Nakon pedeset godina jedan mladi čovjek, koji još uvijek živi u srcima mnogih svojih prijatelja, znanaca i štovatelja, silazio je opet u svoj Zagreb, hrvatsku metropolu, među žive ljude koji užurbano jure po ulicama svatko za svojim poslom. Dolazio je tiho, skromno, bez vanjske pompe, kao što je tiho i skromno hodao ulicama Zagreba kroz šest godina.

OTVARANJE IVANOVOG LIJESA NA MIROGOJU

Pozdravna zvona Bazilike

I kad je šofer, isusovački brat Antun Sakač, uvezao bijeli kombi u dvorište Bazilike Srca Isusova u Palmotićevoj ulici, pa kad je novi bijeli lijes bio unosen u crkvu, sva tri zvona Bazilike radosno su zazvonila pozdravljajući svoga nekadašnjeg dragog posjetioca. Sjetili su se prisutni tom zgodom da je slično prije pedeset godina zvono zagrebačke Katedrale, istina drugim tonom, navijestilo Zagrebu i Hrvatskoj da je taj isti mladi čovjek prešao u Život Vječni 10. svibnja 1928.

Dr. Ivan Merz, apostol hrvatske mladeži, vratio se ponovno u svoju najdražu crkvu, koju je gotovo svakodnevno posjećivao i u njoj se pričešćivao kroz zadnjih šest godina svoga života, koliko je boravio u Zagrebu. Došao je u svoju dragu Baziliku da iz nje više ne ode, da njegovi zemni ostaci otpočinu pod okriljem Srca Isusova. Sigurno nije slutio da će mu njegovu želju i očekivanje koje je u duhovnom smislu izrazio u svome testamentu neposredno prije smrti: »Očekujem vječno, trajno, nepodijeljeno posjedovanje Presv. Srca Isusova« Gospodin i u vidljivom smislu ispuniti.

Ekshumacija i prijenos

Toga dana, u petak, 16. prosinca 1977. g. prije podne izvršena je ekshumacija i prijenos posmrtnih ostataka dra Ivana Merza s Mirogoja u Baziliku Srca Isusova, u Zagrebu. Osim onih koji su po službenoj dužnosti bili zaduženi prisustvovati kod ekshumacije, okupilo se oko Ivanova groba još dvadesetak osoba, Ivanovih najbližih prijatelja i štovatelja. Tijelo je dra Merza bilo sahranjeno u dvostrukom limenom lijesu u obiteljskoj grobnici. Nakon što je lijes otvoren, izvršena je identifikacija posmrtnih ostataka, koji su se po mišljenju prisutnog sanitarnog inspektora grada Zagreba dra Joze Tadića veoma dobro sačuvali nakon toliko vremena.

BRAT A. SAKAC, DI, DOVEZAO JE U BAZILIKU LIJES S IVANOVIM POSMRTNIM OSTACIMA

Osim identificiranih posmrtnih ostataka u lijesu su nađeni križ, krunica, dijelovi orlovske odore, u kojoj je Ivan bio sahranjen, i dobro uščuvani ostaci jednog omanjeg buketa cvijeća. Neki od prisutnih, koji su bili na pogrebu dra Merza prije pedeset godina, sjetili su se toga buketa: stavila ga je bila u lijes Marica Stanković kao znak zahvalnosti Božjem čovjeku kojemu je dugovala svoju duhovnu i idejnu formaciju, kako je to često izjavljivala.

Posmrtni ostaci su premješteni u novi dvostruki lijes, limeni i drveni, i potom prevezeni u Baziliku, gdje su sahranjeni kod oltara sv. Alojzija u grobnici, posebno pripremljenoj. To je ujedno prva i jedina grobnica u Bazilici. Nalazi se u blizini mjesta gdje je dr. Merz običavao moliti i pratiti svakodnevno sv. Misu.

Čovjek je ono što jede

Obred blagoslova groba i sahrane Ivanovih posmrtnih ostataka vodio je o. Pero Bulat, upravitelj Bazilike. U svome pozdravnom govoru između ostalog je rekao:

»Čovjek je ono što jede; ako jede samo zemaljski kruh, završava u zemlji. Ako jede nebeski, postaje dionikom božanske gozbe u Vječnosti. Ivan Merz se u ovoj Bazilici svakodnevno hranio nebeskim kruhom — Euharistijom. I zato smo uvjereni da sada prisustvuje nebeskoj gozbi koju označuje i anticipira Euharistija. Ovaj prijenos njegovih zemnih ostataka u našu Baziliku Srca Isusova želi izraziti naše uvjerenje da je našao počinak na Srcu Isusovu, kako je to sam očekivao blagujući često euharistijskog Gospodina.«

PONOVNO U BAZILICI NAKON 50 GODINA

Samom obredu sahrane prisustvovali su vjernici Bazilike koji su također mogli i dotaknuti se lijesa prije nego što je spušten u grob.

Život mi je bio Krist

Nad novim počivalištem dra Merza postavljena je velika mramorna ploča. U sredini je ostavljeno mjesto za njegov brončani reljefni lik, na koje je privremeno postavljena brončana plaketa s njegovim likom. S lijeve strane stoji natpis:

Ovdje počiva u Kristu Bogu svom

DR IVAN MERZ
16. XII. 1896. — 10. V. 1928.
APOSTOL HRVATSKE MLADEŽI

VJERNICI BAZILIKE DOČEKALI SU IVANA

Na desnoj strani uklesane su riječi Ivanovog »testamenta«, nadgrobnog natpisa što ga je sam sastavio neposredno prije svoje smrti. Ivan ga je sastavio u latinskom jeziku a na ploču je uklesan hrvatski prijevod koji glasi:

»Umro u miru katoličke vjere. Život mi je bio Krist a smrt dobitak. Očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno, potpuno, vječno posjedovanje Presvetog Srca Isusova. Sretan u miru i radosti. Moja je duša postigla cilj za koji je stvorena.«

U sredini ispod mjesta gdje je predviđen Ivanov reljefni lik uklesan je znak XP, Kristov monogram. To su prva dva početna slova X P Kristovog imena na grčkom jeziku: HRISTOS. Ivan je taj znak sam stavio u svome testamentu.

Papinski pronuncij na novom Ivanovu grobu

Već sutradan nakon prijenosa, u subotu 17. prosinca, novi grob Ivana Merza posjetio je papinski pronuncij u SFRJ, nadbiskup Michele Cecchini u pratnji zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharica. Papinski pronuncij došao je u Zagreb na poziv upravitelja Svetišta Srca Isusova da sutradan, u nedjelju 18. prosinca, predsijeda svečanoj proslavi 75. obljetnice postojanja i djelovanja ovog svetišta u Hrvatskom narodu.

Program života i rada

Naveče u subotu 17. prosinca održana je u Bazilici mala svečanost prilikom povratka Ivana Merza u svoju crkvu. Osim redovitih posjetilaca Bazilike prisustvovali su mnogi Ivanovi prijatelji, znanci i štovatelji. Nakon sv. Mise i prigodne propovijedi, koju je izrekao postulator Ivanovog procesa, svi prisutni okupili su se oko groba gdje su Ivana pozdravili dvoje mladih u ime današnje generacije mladeži. Mladić Miro, iz završnog razreda srednje škole, ovim je riječima pozdravio Ivana:

»Dragi Ivane!

Radosna srca pozdravljamo Te o Tvome dolasku među nas u ovu našu i Tvoju crkvu, u ovo svetište Srca Isusova, u koje si svakodnevno dolazio, gdje si se molio, pričešćivao, posvećivao.

Pozdravljamo Te u ime naše generacije mladeži, Tebe, apostola hrvatske mladeži, kojoj si posvetio sav svoj život i na koncu si svjesno prinio Bogu žrtvu svoga života za tu istu mladež.

Iako Te već 50 godina nema među nama, Tvoj primjer, Tvoja ideja jesu tako jasni, tako snažni da i danas osjećamo Tvoju prisutnost, njihovu veličinu i vrijednost.

Zahvaljujemo Ti, Ivane, za Tvoje svjedočanstvo uzornog kršćanskog života, kojim si postao program života i rada tolikim mladima prije nas, a to isto jesi i za nas.

Sada kad si nam tako blizu, a vjerujemo da si blizu i Kristovu Srcu, na kojem si otpočinuo, kako si se sam nadao, molimo Te za jedno: pokazuj nam put prema pravim vrijednostima života. Pokazuj nam put Kristu, koga si već tolikima pokazao. Zagovaraj nas kod Oca Nebeskoga da i mi možemo provoditi u život što Krist Gospodin od nas traži, kao što si Ti to na uzoran način učinio, i da postanemo poput Tebe vjerni sinovi Katoličke Crkve.

Ivane moli za hrvatsku mladež i hrvatski narod!«

Nakon pozdravnog govora mladića Mire, djevojka Aldis pročitala je poznati spjev u prozi »Veliki naš učitelju hvala Ti« od Đurđice Vitković.

Pjesmom »Do nebesa« završena je ova svečanost dobrodošlice našem Ivanu u Hrvatsko narodno svetište Srca Isusova.

IVANOV NOVI GROB U BAZILICI SRCA ISUSOVA

Mjesto mu je među živima

Na dan kad je obavljena ekshumacija i izvršen prijenos u Baziliku Srca Isusova Ivanovih posmrtnih ostataka, čitao se u Liturgiji izvadak iz Evanđelja sv. Ivana gdje Isus govori i hvali Ivana Krstitelja govoreći o njemu kako je on »posvjedočio za istinu« i da je bio »svjetiljka što gori i svijetli«. I kad imamo na umu da je Ivanu Merzu upravo sv. Ivan Krstitelj bio onaj po kome je na krštenju dobio svoje ime, onda nas ova koincidencija riječi koje se u potpunosti mogu primijeniti na našega Ivana 20. stoljeća i ne treba previše iznenaditi. Svjetlo, koje je Ivan donio svojom pojavom u naš narod, nakon 50 godina još uvijek svijetli i zato je bilo potrebno da on bude što bliže ljudima. Ivanu nije mjesto među mrtvima nego među živima jer je on po svjedočanstvu svoga života namijenjen da svijetli, kako je sam u svojoj 17. godini zapisao na početku svoga dnevnika citirajući engleskog pjesnika Byrona i izražavajući, a da ni sam još nije slutio, ono za što ga je Bog odredio: »Za mladih dana želio sam vruće ... da svijetlim narodima, da se uspnem ...«.

Isti dan kad je izvršena ekshumacija, 16. XII., bio je u stvari dan Ivanova rođenja. Toga dana imao bi Ivan 81 godinu. Slučajno se dogodilo da je dan njegove ekshumacije pao na njegov rođendan. Od uprave Bazilike željelo se svakako da ekshumacija i prijenos budu izvršeni prije proslave 75. obljetnice postojanja Bazilike, koja se slavila dva dana kasnije, u nedjelju 18. prosinca 1977. Htjelo se tim činom prijenosa Ivanovih posmrtnih ostataka u Baziliku Srca Isusova, koja je slavila tri četvrt stoljeća svoga postojanja u hrvatskom narodu, ne samo istaknuti njezinu ulogu u privođenju spasenju i posvećenju onih koji u nju dolaze, nego u prvom redu odati priznanje i čast onome između njezinih brojnih posjetilaca koji je to posvećenje ozbiljno shvatio, služio se svim sredstvima koje mu Crkva daje na raspolaganje i koja je nalazio u ovoj Bazilici. Činjenica je da je kroz 75 godina u ovoj Bazilici živjelo i djelovalo mnogo uzornih i svetih svećenika i redovnika isusovaca, pa ipak niti jedan od njih nije sahranjen pod njezinim svodovima. No, Ivan Merz, svjetovnjak, koji je poput mnogih dolazio u Baziliku i kao mnogi prijateljevao s isusovcima, našao se dostojan da u toj Bazilici nađe svoje počivalište. No, za prijenos u Baziliku nije dala svoj placet samo uprava Hrvatske provincije isusovačkog reda, nego u prvom redu zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić, kao poglavar i pastir lokalne Crkve gdje je Merz najviše djelovao. I suglasnost nadbiskupa kao i drugih odgovornih u Crkvi na ovom teritoriju uključuje u sebi, dapače izraz je priznanja i poštovanja tom jedinstvenom katoliku svjetovnjaku koji se našao dostojan da bude što bliže živim ljudima i da im govori, iako je već 50 godina odsutan sa zemlje.

Dolaskom u Baziliku Srca Isusova na svoj rođendan Ivan je u nekom smislu ponovno rođen. Njegova prisutnost u srcu Zagreba jest neprestani memento svima da je moguće postići kršćansku savršenost i hrabro koračati putovima svetosti i onda kad čovjek živi u svijetu, hoda po asfaltu evropskih metropola, kad ne nosi vidljiv znak Bogu posvećenog života, ali je svojom nutrinom sav predan Bogu i Crkvi, dapače, kao takav postaje njezin »stup«, kako su ga smatrale osobe i iz crkvenih krugova koje su ga dobro poznavale.

Neka ovaj povratak Ivana Merza u svoju crkvu, među žive ljude, bude stvarno znakovit, neka pokazuje put k »Suncu« — Kristu, kako je to činio dok je hodao ovom zemljom. I zato ne ostanimo indiferentni prema njegovoj prisutnosti među nama, Poslušajmo što nam Bog po njemu i svjedočanstvu njegova života govori i poručuje!