PROSLAVE 50. OBLJETNICE
U Zagrebu
U Zagrebu u Bazilici Srca Isusova, gdje od prosinca 1977. god. počiva Ivanovo tijelo u novoj grobnici, svečano je proslavljena 50. obljetnica njegova ulaska u Vječni Život. Proslava se odvijala kroz cijeli tjedan od 7. do 14. svibnja, pod geslom »Katolička vjera jest moje životno zvanje«. Ovu misao oblikovao je sam Ivan u jednom pismu svojoj majci još kao student u Parizu.
Svake večeri u tom tjednu u 19 sati u Bazilici Srca Isusova služio je sv. Misu o. Pero Bulat i održao propovijed o pojedinim duhovnim karakteristikama dra Ivana Merza. Poslije službe Božje održano je predavanje u kapelici uz Baziliku o životu i radu sluge Božjega. U nedjelju 7. svibnja prikazani su dijapozitivi o životu Ivana Merza. U ponedjeljak 8. svibnja dr. Lav Znidarčić govorio je o povijesnom okviru apostolskog rada dra Merza: o Hrv. Orlovskom Savezu i Katoličkoj Akciji. U utorak o. B. Nagy iznio je temeljne crte duhovnosti sluge Božjega.
Centralni dan proslave bio je 10. svibanj, dan Ivanova preminuća. Koncelebriranu svetu Misu kojoj su prisustvovali brojni vjernici predvodio je biskup Mijo Škvorc. U propovijedi biskup Škvorc je posebno istaknuo Ivanovo štovanje Euharistije i Srca Isusova. Muški pjevački zbor, koji je pjevao pod misom, otpjevao je i Hallerov »Tu es Petrus« (Ti si Petar) čime se željela istaknuti Ivanova ljubav i vjernost Crkvi i Papi. Nakon sv. mise održana je svečanost kod groba. Dvoje studenata pozdravilo je u ime današnje generacije mladih tog velikog prijatelja i apostola hrvatske mladeži. (Govor biskupa Škvorca i pozdrav studenta donosimo posebno). Na koncu je otpjevan »Tebe Boga hvalimo« u znak zahvalnosti Bogu za ohrabrujuće svjedočanstvo kršćanskog života koje nam je dao u Ivanu Merzu. Nakon završene svečanosti u crkvi upriličeno je primanje za Ivanove prijatelje i štovatelje u prostorijama isusovačkog samostana.
KOD NOVOG IVANOVOG GROBA U BAZILICI SRCA ISUSOVA
U četvrtak 11. svibnja dr. Slavko Šarić osvijetlio je najznačajniju karakteristiku Ivanove duhovne fizionomije: njegovo shvaćanje i osjećanje s Crkvom. U petak 12. svibnja postulator o. B. Nagy održao je predavanje na temu odgojni rad dra Ivana Merza. U subotu 13. svibnja studentica Ljubica pročitala je predavanje prof. Đurđice Vitković o utjecaju dra Merza na žensku mladež pod naslovom »Merz jučer, mi danas i sutra«.
STUDENTI IZVODE ZBORNU RECITACIJU NA AKADEMIJI
U nedjelju 14. svibnja navečer u 20 sati priređena je završna akademija u kapelici, koju je pripremila mladež koja se okuplja u Bazilici Srca Isusova a sudjelovala su dva pjevačka zbora, ansambl Lotrščak i sopran Olga Vulić. Program akademije sadržavao je ove točke: nakon kratkog uvoda, kojim je o. B. Nagy pozdravio prisutne, mali studentski zbor otpjevao je tri pjesme: Nek se sila Duha Tvog, To je mir kao rijeka i Psalam. Od recitatorskih točaka bile su izvedene dvije pjesme: student Toni recitirao je pjesmu anonimnog autora »Dru Ivanu Merzu«, a studentica Ljubica pjesmu s istim nanaslovom Albe Goli. Zbor Bazilike otpjevao je dvije kompozicije: Ecce quomodo moritur iustus (Evo kako umire pravednik) i Panis angelicus (Kruh anđeoski). Sopran Olga Vulić otpjevala je dvije solo kompozicije uz pratnju o. Kilbertusa za glasovirom: G. Verdija De pietoso i Gounodovu Ave Maria. Grupa studenata izvela je zbornu recitaciju Đ. Vitković posvećenu Merzu. Ansambl Lotrščak pod vodstvom Josipa Nagya otpjevao je jednu crnačku duhovnu pjesmu i potom izveo dvije narodne melodije uz pratnju tambura, što je posebno oduševilo slušaoce. Prije završetka studentica Ljubica pročitala je pjesmu u prozi u obliku hvalospjeva »Veliki naš učitelju hvala Ti« od D. Vitković.
Na koncu su svi prisutni otpjevali »Orlovsku himnu«, što je mnogim starijima koji su bili članovi Orlovske organizacije izazvalo suzu u oku. Akademija je završena u Merčevu duhu pjevanjem Christus vincit.
Time je bio završen prvi dio proslave Ivanove obljetnice dok je drugi dio predviđen u jesen za blagdan Krista Kralja.
STUDENTSKI »MALI ZBOR« OTPJEVAO JE NEKOLIKO PJESAMA NA AKADEMIJI
PRIJATELJ SRCA ISUSOVA
Govor biskupa o. Mije Škvorca na koncelebraciji u Bazilici Srca Isusova prigodom 50. obljetnice smrti dra Ivana Merza, 10. svibnja 1978.
Uvod
Tko je tražio dubok i sadržajan grobni natpis na Mirogoju, morao je zastati pred grobom Ivana Merza. »Ovdje počiva u Kristu Bogu svome Dr. Ivan Merz — 16. XII. 1896. — 10. V. 1928. — Vjernom sinu Katoličke Crkve — život je bio Krist a smrt dobitak — jer je očekivao milosrđe Gospodinovo — i vječni počinak na Srcu Isusovu.«
Uoči odlaska na smrtonosnu operaciju napisao je taj mladi čovjek nacrt svoga epitafa i utkao u nj značajne riječi:
»Očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno, potpuno, vječno posjedovanje Presvetog Srca Isusova.«
Tu vezu koja je Ivana Merza morala prebaciti u sreću vječnoga susreta Srdaca, treba kratko razjasniti. Sav je Ivan u vjeri da je Srce njegova Isusa smisao opstanka, osiguranje radosti i završnica teških dana na zemlji.
1) »Pričest je izvor života!«
Prije teorije i teologije, Ivan je doživio Isusovo Srce blisko i prijateljski. Preko Euharistije, po svetoj Pričesti. Prof. Maraković ga je opomenuo da se u crkvi, pred Isusom, ruke ne drže na leđima. Ivan je odonda pošao k Isusu sa strahopočitanjem. Okrenuo je prema njemu svoje mlado srce. On će zabilježiti u dnevniku 1915. g. u Beču: »Ne može se izreći što se ćuti kad se On s nama sjedini. Ne, želja za još više i više, za Kristom cijelim, za Svjetlom, za Bogom — Stvoriteljem za kojim srce naše eruptivno teži.«
Tu i tamo nadolaze pitanja, teškoće, gotovo neke krize u vjeri. Isus ih sve razbija. Ivan zahvaljuje. Gotovo ga poništava misao da »On, koji ravna svemirom i svakom travkom« .. . daje nama sebe za blagovanje.
BISKUP MIJO ŠKVORC PROPOVIJEDA U BAZILICI 10. SVIBNJA 1978.
Ivan u Euharistiji susreće Isusovo živo, prijateljsko, otkupiteljsko Srce. Sklapa savez, ulazi u Isusove tajne, prima Isusove darove, živi u Isusovu svjetlu, ide u Isusov dom.
Njegov život u Banja Luci, prvi odsjek u Beču, zatim dvije godine na ratištu u talijanskim Alpama, onda opet u Beču, pa dvije godine dozrijevanja u Parizu, i napokon šest mučeničkih godina života i apostolata usred Zagreba i Hrvatske, otkrivaju uspon na Kalvariju, gdje je Isusovo Srce apsolutno djelotvorno.
Ivan bilježi da je u njemu »plamen za beskrajnim visinama, žar za nepomućenim grljenjem Sina i Oca i Duha ...« (1920). »Htio bih blagovati Gospodina, koji me voli više nego itko i koji mi je draži od svega na svijetu...« (1917). S njime Ivan rješava pitanje tuge i očaja, probleme: Čemu život? Zašto je čovjek začet? Nakon pričesti je »veseo i zadovoljan«, — »Euharistija mi puni dušu rasvjetom, koja je svjetlija od dana, koja je pretvara u duševno zadovoljstvo, koja smiruje u osjećanju nečega nepoznatog i neizmjernog. Silno, svesilno bih htio opet tome vrelu!« (1916). Pred polaskom u Rajhenburg, trapistima, doživljava idući na kolodvor za još noćnog zvjezdanog neba kako ga zaštitnik sveti Ivan, Isusov ljubimac, »prima i stade nositi urnebesnim lijetom prema Beskrajnom Božanskom Srcu ...« odakle su »potekli sakramenti, ova vrela našeg posvećenja ...«
Kad je u rujnu 1919. dovršio devetnicu spasa, bilježi u dnevnik: »Jučer je bio najznamenitiji dan u mome životu. Obavio sam devetu svetu Pričest na slavu Presvetog Srca Isusova i vjerujem da ću gledati dubine presvetoga Trojstva. Neizmjernu ovu Kristovu ljubav moram barem nekako ovdje zaslužiti, pa ću Božjom pomoći gledati da što snažnije nastavim djelo posvećenja.«
2) »Srce Isusovo, Tebi posvećujem svoj život«
»Ako je na Tvoju slavu da trpim i tako dođem k Tebi, neka bude Tvoja volja i molim Te da uza me budu u Tvome kraljevstvu i moji roditelji« (1921).
Isus ga je školovao i doškolovao u svojoj školi milosti, kreposti i patnje. Još 1916. Ivan piše: »Htio bih biti ponizan! Silno ponizan!« To je učio od Srca koje reče: ».. . učite se od mene, jer sam krotka i ponizna Srca, i naći ćete spokoj dušama svojim« (Mt 11, 29). Želi biti skroman i kao Isus — sirota. Ivan želi ljubiti. Isus ga uči. Poučen Božjim Srcem Ivan odgovara: »O preobilje Božje ljubavi, koja tako neznatnog prašnog ljudskog stvora obdaruješ nepojmljivim darom! Tebi za uzdarje, Bože, dajem sam sebe. (Piše to u Duhovnim vježbama, 1923.) Uzmi me i ne dopusti da svoje oko kada na stranu bacim i da požalim svoj izbor! Daj da kalež trpljenja primim i da zazovem na ovoj zemlji Tvoje ime, da Te nakon toga mogu licem u lice gledati!«
Ivan želi svima donositi radost. Isus mu se objavljuje kao izvor radosti. U svome predavanju kongreganistima 1923. godine piše: Euharistija nas vodi k vrhuncu kršćanske savršenosti, pravog nutarnjeg života. Ona je naša prva radost na zemlji, po njoj postajemo dionici buduće nebeske slave ...«
Ivan želi ostati čist, pošten, do kraja karakteran. Naročito je u Beču, gledajući razvrat mladih oficira, doživljavao Kristovu milost i pomoć da ostane gospodar i u najtežim trenucima napasti i strasti. »Molim Svevišnjega... da i meni odsele pokaže put k Čistoći...« (1914).
Ivan sve jače osjeća poziv na trajnu, plodnu, apostolsku patnju. U Parizu piše: »Hvalim Isusu Kristu da sam u prošloj epohi, za vrijeme Korizme, mogao zaroniti u more boli Njegova Srca i da sam tako živio u uskoj vezi s Njime ...« Patnja je njegova »filozofija sreće«, kako piše ocu. Pred smrt će u posljednjim retcima dnevnika napisati i ove dvije izjaveobjave: »Blago onim dušama koje s radošću primaju iz ruku Gospodnjih svaku bol i sjedinjeni s Isusom doprinose za raširenje Crkve Isusove — u dušama i u društvu« (1928). »Lako je svaki dan primati sv. Pričest. Oh, kako je čovjeku trpko kada mora da grize i jede tvrdo drvo svetoga Križa!« (15. II. 1928.).
3) »Moje su molitve Srcu Isusovu uslišane«.
Ivan je ushićen: Tata se je nakon 20 godina opet ispovjedio i primio sv. Pričest. »U pismu što mi ga je pisao, vidim tipičan primjer konverzije. Obratio ga je nadnaravni elemenat: Milost. Još ostaje mama na brizi. Srce Isusovo, pomozi!« (Pariz, 20. I. 1921).
Ivan je bio neobično velik, plodan i prodoran apostol. Nije nastupao bučno, nije bio jeftin propagandist, nije se razbacivao znanjem, nije bio nasilan polemičar. Bio je smiren Božji čovjek iz koga je zračila istina, dobrota, nutarnja osvajalačka radost.
Volio je djecu, mlade, sjemeništarce, kojima je predavao, Orlove i Orliće, koje je organizirao. Otkrivao im je Isusa, govoreći toplo, s vjerom, sa žarom.
Volio je suradnike u apostolatu. Primjerom ih je dovodio do Božanskog Srca u Euharistiji i u praktičnoj ljubavi. Prvi je dolazio svaki dan, uronjen u molitvu, nakon razmatranja od 3/4 sata, u Baziliku Srca Isusova, da dnevno »moli Misu«, kako je sam rekao. Klečeći blizu oltara svetog Alojzija, pred tim Likom Božje razapete Ljubavi, Ivan je dnevno primao svetu Pričest. Nekoliko puta u tjednu obavljao je na galeriji Bazilike Križni put. Rado je i često, nedjeljom po jedan sat na večer, adorirao i u tišini razgovarao sa živim Bogom.
Razmišljajući o našemu tadašnjem katolicizmu, o nutarnjim napetostima i razdorima, o krivom shvaćanju KA, o sve naglašenijoj politizaciji katoličkog pokreta, Ivan je napisao više članaka za pravu, papinsku usmijerenu KA. Tako je godinu dana prije preminuća napisao: »... Kada se Isus popeo na brdo i vidio mnoštvo gladnog puka oko sebe, smililo mu se. No istodobno, dok je Njegovo Srce osjetilo tjelesnu bol izgladnjelih ljudi, još je većma ono osjetilo onu glad za Istinom, koja je mučila bijedni narod ...«
To je razdjelnica Ivanova djelovanja — u savezu s Presvetim Srcem. Ivan je — znamo — ljubio sirotinju i stradalnike. Deset posto svojih prihoda davao je redovito siromasima. On ih je pronalazio, primao, tješio. Davao im razne potrepštine, hranu, novac.
Ljubio je napose djecu, prije svega delikventnu. Sve ih je pronalazio uz Isusa, a Isusa u njima.
Ivan je bio uvjeren da čovjek ne živi samo od kruha i socijalne pomoći. Postoji jača glad, neizmjerna težnja za završnom srećom. Zato je sve mladenačke sile — ustrajno i naporno — utrošio u izgrađivanje Isusova kraljevstva, kako je često govorio. Apostolat mu je zvonio istinski, jer je živio s Kristom. Pronalazio je protivnike, no nije ih stvarao. Opravdavao je katolike drugog mišljenja riječima: »I oni su dobri ... idu na ispovijed i pričest... samo imaju neka neispravna mišljenja .. .!« Opraštao je, svladavajući se, i u trenucima kad je bio teško ponižen. Osvajao je isključivo dobrotom i finoćom. Gdje je to naučio? Nije li više puta rekao da je to plod Isusove blizine i milosnog života?
Koje onda čudo da je u naš katolicizam urezao tako duboku brazdu? Ivan nije prevario čovjekova srca, jer je u nj donosio viziju, obećanje, sigurnost i život iz Isusova Srca.
Kad je kongreganistima htio pokazati posljednju dimenziju egzistencije, raspjevao se je o Isusovoj Majci i prvoj vjernici dragoj Mariji, svojoj lurdskoj Djevici. Predavanje je završio riječima: »Do konca života crpimo preko Marije božanski život! Molimo joj se bez prestanka da puni svete radosti jednom preminemo u njezinom nježnom zagrljaju i na Srcu Isusovu. Tek u nebeskoj će slavi — u Srcu Isusovu — doći stablo našega nutarnjega života, koje je na zemlji počelo da klije, do svoje potpune veličine i do svoga potpunoga cvata. Tek onda će naša duša postati savršeni, užareni odraz presvetoga, vječnoga, trojedinoga, božanskoga sunca.«
I tako se krug zatvara: započet s presvetim Srcem, proživljen u ognju Isusove ljubavi koja je Ivana tjerala na djela kreposti i apostolata, dovršava se u zagrljaju Trojedinoga. Želio je s Isusom »... iščeznuti sa zemlje, izgorjeti, da zaista uđem sa što više bližnjih onamo gdje nas čeka Otac, Sin, blažena Djevica Marija u Duhu Svetomu, apostoli, mučenici, anđeli, djevice, Toma, Mahnič, Rogulja — svi oni beskrajni svjetovi Apokalipse,« piše 1921. u Parizu.
Zaključak
Prema nadgrobnom natpisu Ivan je očekivao i dočekao »milosrđe Gospodinovo i vječni počinak na Srcu Isusovu.« Teško bolestan od akutne upale čeljusne šupljine Ivan bilježi 21. siječnja ove dvije rečenice: »Sve na slavu Presvetog Srca Isusova. — Možda je prošlo doba velikih idejnih borba ...« Ivane, brate, kroz tvoje nepune 32 godine za Tebe je na svijetu sve prošlo. Ostala Ti je u vjeri i ljubavi puna sigurnost da Te neće napustiti Onaj koji Ti je dao Srce. I kome si Ti dao svoje! Bila je to fantastična i uspjela avantura, od koje se vječno sretno živi!
TVOJA BAŠTINA OBVEZUJE
POZDRAV STUDENTA STANKA KOD GROBA IVANA MERZA POVODOM PROSLAVE 50. OBLJETNICE SMRTI
Dragi Ivane! Na današnji dan, prije 50. godina, zvono zagrebačke Katedrale navijestilo je Zagrebu i Hrvatskoj da si iz ovoga života prešao u život vječnosti, u koji si vjerovao, komu si se nadao i komu si se veselio. I dok mnogi tonu u zaborav nakon svoga odlaska s ove zemlje, Tvoje ime i Tvoja uspomena živi u srcima mnogih tvojih štovatelja, što pokazuje i ovaj dan, gdje smo se toliki okupili da komemoriramo obljetnicu tvoga ulaska u Život.
Na prvoj stranici svoga dnevnika, kad Ti je bilo 17 godina, stavio si Ivane kao motto dnevniku stihove jednog engleskog pjesnika. Nisi ni slutio koliko toga proročkog u sebi kriju za Tvoj život. Pišeš:
»Za mladih dana, želio sam vruće, Da srca drugih svojim prožmem srcem, Da svijetlim narodima, da se uspnem. Ja ni sam ne znah kamo — možda i da padnem, Al padnem, poput gorskog vodopada Sto nakon skoka s velikih visina, U zapjenjenoj svog ponora snazi, I dižuć magle stupove što tvore, I oblak nov i novu kišu s neba On duboko još uvijek leži jak.«
Mi danas, kad možemo objektivno u razdaljini od 50 godina sagledati sve ono što si ostvario, s iznenađenjem vidimo koliko u tim stihovima koje si zapisao u pjesničkom zanosu svoje mladenačke duše, ima podudarnosti s onim što si stvarno postao i jesi nama katolicima u ovoj našoj hrvatskoj domovini. Premnogi su oni koje si prožeo svojim srcem i koji ti čuvaju svetu uspomenu slijedeći Tvoj put. A tvoj uspon da svijetliš narodima jest u toku i vjerujemo da nije daleko čas kada ćeš s oltara naših crkava zasvijetliti cijelom Božjem narodu kao uzor i svetac, kako je to lijepo formulirao pjesnik isusovac, na koncu svoje pjesme Lovac Srca Isusova:
»Svi molimo: Božji Sine, daj s oltara da nam sine ovaj mladić pun milote, što nam svima srce ote Lovac Srca Tvoga.«
Ne čudi nas Ivane da je Tvoje preminuće navijestilo zvono zagrebačke Katedrale, koje zvoni samo u slučaju smrti nadbiskupa ili kojeg uglednog člana prvostolnog Kaptola. U Tvome slučaju, napravljena je iznimka. Iako nisi nikad obukao svećeničke odjeće, ta bio si član Božjeg naroda poput mnogih od nas, ipak si smatran za stup Crkve Katoličke u Hrvatskoj, kako su o Tebi pisali u našem katoličkom tisku. I kao takav Ti si naš Učitelj, Ti si onaj koji nam pokazuješ put k Suncu Kristu, kako su nazvali Tvoje djelo Tvoji prijatelji.
I ovom zgodom ne možemo a da ne spomenemo Tvoje najmilije područje u kojem se kretala i u kojem je plovila Tvoja sveta duša i gdje je crpila snagu, jakost i nadahnuće za svoj život i rad: sveta Liturgija. Običavao si često svojim prijateljima i znancima obraćati pažnju na liturgijske tekstove dotičnoga dana, isticati njihovu vrijednost kao svakidašnju hranu za dušu. To nas je potaknulo da smo pogledali u Casoslav Božjega naroda koji si i Ti, iako svjetovnjak molio. I upravo danas Crkva nam stavlja na razmatranje one divne riječi sv. Ivana Evanđelista, zaštitnika Orlovske organizacije, organizacije katoličke mladeži, kojoj si Ivane bio duša, predvodnik i glavni idejni vođa. I što nam poručuje sv. Ivan u današnjoj liturgiji, čujmo:
»Sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda, što pobijedi svijet: vjera naša. Ta tko to pobjeđuje svijet, ako ne onaj tko vjeruje da je Isus Sin Božji.«
Velika su utjeha te riječi Sv. Pisma. Može nad nama časovito trijumfirati zlo i nepravda, kao što je ovih dana savjest čovječanstva potresena tragedijom uzornog talijanskog katolika i političara. Ali dovikuje nam ljubljeni Isusov učenik: Onaj tko vjeruje da je Isus Sin Božji, taj pobjeđuje svijet. I Ti si Ivane u svome životu divno vjerovao u Isusa Sina Božjega, kao što si to izrazio u svome testamentu: »Život mi je bio Krist«. I zato s njime i pobjeđuješ, a Tvojoj pobjedi, koja je naš put i naše svjetlo, i mi se radujemo!
Ivane, Tvoja prisutnost u ovoj crkvi, a još više Tvoja bogata duhovna baština religioznog iskustva obvezuje. Ti nisi u ovoj Tvojoj crkvi samo zato da Ti dolazimo u našim potrebama i poteškoćama tražiti zagovor kod Boga, nego i da čujemo Tvoj govor, da nas vodiš, hrabriš, da nam. svijetliš. I dok budemo nastojali ići Tvojim putem, Ti u nebu za nas moli da i mi sretno stignemo Suncu Kristu gdje nas Ti očekuješ. Hvala Ti, Ivane, za Tvoju ljubav. Moli za hrvatski narod!
U Dubrovniku
U dva navrata u Dubrovniku je obavljena proslava Merčevog 50. jubileja: u mjesecu svibnju i studenom.
O. Blaž Čavec, profesor povijesti u Dubrovačkom sjemeništu, održao je u crkvi sv. Ignacija vjernicima i sjemeništarcima pet propovijedi o dru Merzu u mjesecu svibnju, kad se navršilo 50 godina od njegove smrti. Propovijedi su izrečene u okviru svibanjskih pobožnosti, na samu godišnjicu te prije i poslije nje. Teme propovijedi bile su: Merčeva duboka osobna ljubav prema Isusu Kristu u svjetlu njegove oporuke, Merz i Crkva, Merz i roditelji, Merz i vjera, Merz i trpljenje. Propovijedi su bile solidno spremljene i uvjerljivo izrečene. Na slušateljstvo su ostavile duboki dojam. Sjemeništarci su kod uobičajene tjedne priprave na svetu ispovijed spontano iznosili misli iz propovijedi, što pokazuje koliko su ih se dojmile.
KONCELEBRACIJA U CRKVI SV. IGNACIJA
O. PRIBANIĆ S NATJECATELJIMA ZA VRIJEME KVIZA
Glavna proslava Ivanova jubileja odvijala se, međutim, u jesen, 4. i 5. studenog. Za tu zgodu organizator proslave o. Vladimir Pribanić sa svojim pomoćnicima pozvao je o. Božidara Nagya, dijecezanskog postulatora Merčeve kauze u Zagrebu, koji je u subotu sakupljenim vjernicima nakon sv. Mise održao predavanje o životu i radu dra Merza popraćeno dijapozitivima. Iste večeri postulator se zadržao sa sjemeništarcima u razgovoru o dru Merzu.
Sutradan u nedjelju u 17 sati bila je najprije koncelebrirana sv. Misa koju je predvodio postulator i izrekao propovijed o temeljnim vidovima duhovnosti dra Merza. Napose je naglasio njegovu povezanost s Crkvom, odanost, vjernost i služenje. U koncelebraciji su sudjelovali o. Kerubin Mekjavić, dominikanac, o. Mario Šikić, franjevac, don Slavko Grubišić, glavni dubrovački kateheta za mladež, te isusovci o. Vladimir Pribanić, duhovnik Dubrovačkog sjemeništa i o. Ante Lozuk, prefekt. Samoj sv. Misi pribivali su đaci sjemeništa, drugi svećenici, časne sestre i brojni vjernici.
Nakon sv. Mise dubrovački sjemeništarci su pod vodstvom svoga duhovnika o. Vladimira Pribanića održali kviz natjecanje o životu i radu dra Ivana Merza. Bilo je osam natjecatelja, raspoređenih u dvije ekipe. U ekipi »A« natjecali su se Marinko Pervan, 1. r. i Matija Vareškić, 2. r. kao mlađi protiv Zdravka Kordića, 3. r. i Marka Barišića, 4. r. — starijih. U ekipi »B« bili su Ivica Ivanković, 1. r. i Željko Majić, 2. r. — mlađi — protiv dvojice starijih Milenka Majica, 3. r. i Ante Škergo, 4. r. Žiri, koji je kontrolirao ispravnost odgovora, sačinjavali su: prof. Andrija Cetinić, o. dr. Mario Sikić i o. Božidar Nagy, postulator. Službu stopera, koji je mjerio vrijeme, vršio je Nedjeljko Radić, 3. r. Natjecatelji su pokazali izvrsno poznavanje života i rada dra Ivana Merza. Rezultati natjecanja: u ekipi »A« pobijedili su mlađi, u ekipi »B« stariji. Svi natjecatelji dobili su kao poklon biografiju Ivana Merza »Prijatelj mladih«, a pobjednici uz to još po jednu vrijednu knjigu. Treba na koncu spomenuti i Ivana Stironju, 3. r. koji se kao duktor sjemeništaraca također angažirao u pripremanju i odvijanju same proslave.
U Danskoj
Naš misionar u Danskoj, vlč. Josip Kropek, priredio je u subotu 6. svibnja u Kopenhagenu komemoraciju povodom 50. obljetnice smrti dra Ivana Merza. Proslavi se dala posebna važnost jer crkveni odbor hrvatske misije u glavnom gradu Danske nosi ime tog našeg velikog čovjeka.
Svečanost je otvorio hrvatski dušobrižnik vlč. Josip Kropek opširnim referatom
o životu i radu dra Ivana Merza.
32
Pri koncu predavanja vlč. Kropek odgovorio je na pitanje zašto crkveni odbor nosi ime dra Merza te je rekao:
»Ivan nije bio svećenik. On je bio svjetovnjak. Željeli smo da on, koji je gorio u ljubavi prema Crkvi, za nas ovdje moli. Stavili smo ga kao zaštitnika nad crkvenim odborom i svim vjernicima. Ovom zgodom čestitam članovima crkvenog odbora dan njihova zaštitnika u čiju su čast oni priredili ovo malo veselje«. Osvrnuvši se na činjenicu da su Ivanovi posmrtni ostaci preneseni u Baziliku Srca Isusova kao i na to da ga hrvatska misija u Danskoj uzima za svoga zaštitnika, vlč. Kropek je završio svoj referat riječima: »Dobro nam došao, Orle Ivane! Dobro nam došao u ovu tuđu zemlju kamo smo dolutali tražeći kruha. Ti si sav živio od vjere za vjeru pa te molimo čuvaj u nama našu vjeru! Nauči nas Crkvu ljubiti kako si je ti ljubio! Raspali u našim srcima žar da s radošću za Božju stvar radimo, da nam ništa ne bude teško za svoju vjeru učiniti i pretrpjeti! Dobro nam došao u ovu našu hrvatsku katoličku misiju u Danskoj! Mi ti je danas pod zaštitu predajemo! Neka bude tvoja, a ti je neprestano prikazuj Isusu Kristu da i nama, kao Tebi, život postane Krist, a smrt dobitak, da i mi nađemo milosrđe i počinak na Srcu Isusovu!«
Zatim je govorio ravnatelj hrvatske inozemne pastve mons. Vladimir Stanković. Naša djeca iz Danske izvela su nekoliko recitacija, a članovi društva »Mladi Hrvat A. G. Matoš« iz Švedske izveli su jedan čin igrokaza »Urota Zrinsko Frankopanska«. Poslije je slijedilo narodno veselje uz večeru, glazbu i razonodu.
Svečanost je okupila 230 naših ljudi, od kojih je lijep broj došao iz Švedske sa svojim dušobrižnikom iz Malmoa.
CRKVENI ODBOR HRVATSKE MISIJE U KOPENHAGENU KOJI NOSI IME »IVAN MERZ«. HRVATSKI DUŠOBRIŽNIK VLČ. J. KROPEK DRŽI IVANOVU VELIKU SLIKU.
Vlč. Josip Kropek u ljetnim mjesecima boravio je u Zagrebu, posjetio je Ivanov grob i kamerom je snimio sva mjesta u Bazilici i oko nje koja su vezana uz dra Merza. Idućega ljeta vlč. Kropek, koji se bavi filmskom umjetnošću, namjerava snimiti dokumentarni film o dru Ivanu Merzu, što će biti vrijedan doprinos da se proširi poznavanje života i djelovanja sluge Božjega.