SVI KOJI SU BOŽJI UVIJEK SU MLADI

GOVOR NADBISKUPA FRANJE KUHARICA NA SVEČANOJ AKADEMIJI

Oče biskupe, draga braćo i sestre! Želio bih najprije izraziti iskrenu zahvalu ocu Božidaru Nagyu koji je pokretač ovog simpozija i ovog susreta i otkrivanja lika Ivana Merza. Zahvaljujem svim sudionicima simpozija i predavačima. Žao mi je samo da simpozij nije bio brojnije posjećen. Zahvaljujem svim učesnicima ove akademije: Koralnom katedralnom zboru pod vodstvom maestra Ljubomira Galetića, Collegiumu pro musica sacra, Ansamblu Lotrščak, folklornoj grupi mladih iz Palme, sastavu iz Rečice, sjemeništarcima i drugima koji su recitirali i koji su na bilo koji način doprinijeli sadržajem i izvedbom da ova akademija bude i doživljaj, doživljaj lijepoga.

Vidite kako malo treba da se pedeset godišnji jubilej pretvori u 1050-godišnji jubilej. Otpao je samo prvi broj. (Pri koncu akademije ispod Ivanove slike otpao je broj 1 kod oznake godine njegove smrti 1928. pa je ostalo 928 — op. ur.). Kao da nas Ivan želi uputiti na naše jubileje u Solinu i u Biskupiji i na 1100-godišnji jubilej pisma pape Ivana VIII. hrvatskom knezu Branimiru, koji slavimo slijedeće godine.

Ima ljudi sigurno i među mladima koji vole planine. Kao što sam jučer u katedrali napomenuo da je otkrivanje Merčeve duše ulazak u jedan splet divnih planina, tako bih sada pozvao da bude što više planinara duha koji će težiti prema tom vrhuncu. Ivan Merz blješti u tom nizu velikih, vjernih sinova i kćeri naše Crkve u hrvatskom narodu kao jedan blještavi vrhunac. A prema vrhuncima se treba penjati. Njih osvajaju samo jaki, oduševljeni duhovi. I kao što se na vrhunce penju hrabri planinari, tako bih želio da otkrivanje Ivana Merza u mladim dušama ove generacije, ovih naših prilika, budi težnju da se penju, da idu u visine i da osjete kako je divno gledati s tih visina široke horizonte Božje stvarnosti, i da osjete kako je čist zrak u visinama te da uvijek prema njima teže.

Ivan Merz ima mnogo toga reći danas našim mladima, našim sjemeništarcima, našim bogoslovima, našim redovnicima i redovnicama, nama svećenicima i biskupima. Zaista ovaj naš dragi Orao bio je apostol vrlo kratko vrijeme, samo šest godina, a unio je mnogo, učinio je mnogo, zapalio je mnoge, jer je sam gorio ljubavlju Duha Svetoga koja se u njemu razgorila u otvorenost duše da prihvati Isusa za Kralja svoga srca i života i da uđe u Njegovo Kraljevstvo.

Možda je dobro napomenuti da je Ivan Merz također imao milosne godine u Francuskoj, one dvije godine studija u Parizu. Nije bez razloga izabrao i svoju doktorsku dizertaciju o utjecaju Liturgije na francuske pisce od Chateaubriand-a do svog vremena. Moramo znati da je to vrijeme boravka Ivana Merza u Parizu vrijeme jednog jakog duhovnog strujanja u francuskom katolicizmu i to strujanja koje su pokrenuli konvertiti, obraćenici. Žena Jacques Maritain-a Raissa napisala je svoje uspomene na to vrijeme u knjizi »Les grands amities« — »Velika prijateljstva«. I tu ona opisuje kako se iz jedne pozitivističke, materijalističke sredine najednom počeo dizati glad za duhom i priznaje da je tu mnogo utjecao Bergson. I Ivan je došao u tu klimu mladog, oduševljenog, radikalnog katolicizma, u kojem je susretao duh velikih ličnosti kao što je bio Leon Bloy, Maritain, Charles Peguy, Ernest Psichari. I on je u toj klimi obraćenika produbljivao svoje vjerničko uvjerenje. Dakako ono najviše što je u njemu ostvareno i sve što je u njemu ostvareno jest milost i samo milost koju se sluša, cijeni, prihvaća i onda ona odgaja duhovnog diva. I zato smo mi ovako patuljci, uvijek duhovni patuljci, jer nismo dovoljno vjerni milosti koju nam Isus neprestano nudi.

Mene duboko impresionira Ivanova mladost. Da je u tako kratkom vremenu mogao sazreti takav duh. Kada čovjek čita njegove misli iz njegovih mladenačkih vremena, tu zaista vidi mislioca dubokog i zrelog koji zna iz svoga vremena misliti u vječnim vrijednostima i gledati svijet, ljude i povijest u tom svjetlu vječne perspektive ...

Mislim da je i to dar Providnosti da opet gledamo u jedan sunčani vrhunac, da se nastojimo penjati prema njemu. Proces za beatifikaciju Ivana Merza otvoren je u Zagrebačkoj nadbiskupiji vođen pod vodstvom oca biskupa Skvorca. Rekao sam neki dan jednom sugovorniku iz Rima da je lakše doći u nebo nego na oltar. Zato mi vjerujemo da je Ivanova duša u Kraljevstvu Isusa Krista i da počiva na njegovom srcu u vječnoj radosti. Hoće li doći na oltar i kada će doći na oltar i to je stvar milosti, a milosti treba otvoriti putove molitvom. Taj mi je sugovornik rekao da se razmišlja o tome da se pojednostavni postupak za beatifikacije. Postoje neki prijedlozi da bi se beatifikacija možda predala kompetenciji Biskupskih konferencija. Ne bih imao ništa protiv da naša Biskupska konferencija bude izvršilac i toga čina da Ivana Merza proglasi blaženim. Ako bi nas Sveti Otac Ivan Pavao II u tome pretekao još bolje.

Kada čitamo koncilske dokumente, pogotovo o apostolatu laika, pa Konstituciju o Crkvi, nekako osjećamo da je to već sve živjelo u Ivanu Merzu; da je on to ostvario još davno prije Koncila jer je zapravo ostvario ono što Koncil želi da bude ostvareno, a to je autentično, velikodušno življenje Evanđelja. Ići za Isusom Kristom. Vjerovati u Crkvu u njezin misterij u kojoj su neprestano otvoreni nepresušni izvori spasenja. I kad bismo imali sve više takvih velikana duha u suvremenom trenutku, imali bismo mirniju nadu za budućnost naše Crkve i našega naroda. Jer rekao sam to danas u katedrali, a ponovio sam to i u crkvi Krista Kralja u Trnju: volja Božja to je veličina čovjeka, ljepota čovjeka. Volja Božja je sloboda čovjeka. I kada čovjek zaista prihvati volju Božju i živi je, postaje duhovni div. Ako slijedi svoju samovolju, postaje zarobljenik samog sebe i patuljak. Vjerujemo da duša Ivana Merza milošću prožeta uživa radost vječnog Isusovog Kraljevstva. Zanimljivo je kako je Crkva stavila blagdan Krista Kralja na svršetku liturgijske crkvene godine. Posljednji blagdan Krista Kralja bit će njegov drugi dolazak na svršetku svijeta, na svršetku povijesti. On će doći u slavi i onda će svoje otkupljene, svoje prijatelje koji su otišli s ovoga svijeta u vjeri i ljubavi podići k slavnom uskrsnuću da čine vječno kraljevstvo ljubavi, mira i radosti. Uskrsnut će i naš brat Ivan. Neka moli da i mi živimo onim nadahnućem kojim je on živio u ljubavi prema Isusu Kristu Kralju, u ljubavi prema Euharistiji, u ljubavi prema Crkvi, u ljubavi prema Papi i onima koje je Duh Sveti postavio da vode Crkvu, da je upravljaju na putovima spasenja, u ljubavi prema Blaženoj Djevici Mariji, Majci Crkve, u ljubavi za čistoću, za nevinost srca koja je danas, na žalost, prezrena i žrtvovana od mnogih kumiru Venere. Za te ideale nek nas oduševljava taj ideal čistoće mladih, uvijek mladi lik Ivana Merza, jer svi koji su Božji, uvijek su mladi. To je mladost; to je napredak; to je budućnost, i to je vječnost. Još jednom hvala svima i na sve zazivam Božji blagoslov.