ŽRTVA ŽIVOTA IVANA MERZA

ZGRADA NEKADAŠNJE BOLNICE U DRAŠKOVICEVOJ ULICI U KOJOJ JE UMRO IVAN MERZ. SOBA U KOJOJ JE LEŽAO NALAZI SE U PRVOM KATU, PROZOR NAD LIJEVIM ULAZOM. — DANAS JE U TOJ ZGRADI OSNOVNA ŠKOLA »OTOKAR KERŠOVANI«

Slaveći 50. obljetnicu smrti dra Ivana Merza, treba istaknuti jednu važnu činjenicu koja je u našoj javnosti slabo poznata a veoma je značajna kad se govori o našem Ivanu i svemu onome čime je zadužio Crkvu u Hrvatskoj, posebno našu mladež. O tome nas obavještavaju neposredni svjedoci, napose Ivanov duhovni vođa i ispovjednik o. Josip Vrbanek.

U svome duhovnom životu Ivan je bio duboko osvjedočen o važnosti žrtve i križa za spasenje i posvećenje vlastito kao i drugih. O tome nam je ostavio brojne zapise, u svome dnevniku, korespondenciji, člancima. To osvjedočenje provodio je osobno u život time da je stvarno provodio intenzivan život žrtve, bilo da si je sam tražio prilike vodeći asketski život, bilo da je strpljivo i predano trpio kad mu je Bog slao križeve, a ti nisu bili maleni, posebno pod kraj života. Mnoge žrtve Ivan je pridonosio za uspjeh svoga apostolskog rada u Orlovskoj organizaciji, gdje je ugradio većinu svojih apostolskih pothvata. Njegovi prijatelji odmah nakon njegove smrti objavili su u tadašnjim listovima kako je Ivan u zadnje vrijeme govorio da Gospodin Bog traži od Orlova jednu žrtvu, traži pred Božjim prijestoljem jednog zagovornika jer će tek tada katolički rad u organizaciji donositi obilniji duhovni uspjeh. Izbor je pao upravo na Ivana kojega je Bog u njegovoj nutrini za to pripremao. O tome nas opširno izvještava o. Josip Vrbanek u svojoj biografiji »Vitez Kristov Ivan Merz«.

Neposredno prije nego je donio odluku da pođe na operaciju, Ivan je došao svome ispovjedniku na razgovor. Osjećao je da Bog od njega traži žrtvu života i nije mu bilo lako, kako naglašava o. Vrbanek. Ispovjednik ga je utješio, ohrabrio i osvijetlio mu svu vrijednost i uzvišenost toga čina. I potom navodi dijalog koji se odvio između njega i Ivana. Donosimo ovdje samo najvažnije izvatke:

— Žrtva, potpuna žrtva! Velim došlo je vrijeme žrtve! — rekao je Ivan.

— Prinesimo je što veledušnijim predanjem — odvratio je ispovjednik.

— L'abadon! Potpuno predanje!

— Sve dati i to sve sinovskom ljubavlju.

— E pa — fiat! Budi volja Tvoja!

— odgovorio je Ivan ...

Htio je Gospodin — nastavlja dalje o. Vrbanek — da među hrvatskom mladeži umre; njoj je živio u tijelu, njoj će i u idealu. Zadnji nam se razgovor kretao oko nekih nedostataka među Orlovima na koje su protivnici prstom upirali. Upozorio sam ga tada na članak oca Doncoeura u »Etudes« o brbljavom junaštvu i papirnatom rodoljublju, gdje se češće isticalo: »C'est de la litterature — to je literatura!« I kako je takvoj površnosti jedini lijek djelo i stvarna žrtva, prema Spasiteljevim riječima: »Ako zrno pšenično padnuvši u zemlju istrune, donosi obilati rod«, Iv. 12, 24. I s tom mišlju se oprostio: »Da, o tom sam već davno uvjeren: treba žrtvovati! Ja sam gotov!«

Ivan je pošao na operaciju sinusa koja, na žalost, nije uspjela. Nastupile su komplikacije i dobio je meningitis. Uz najbolju volju liječnici mu nisu mogli pomoći da mu se spasi život. Posljednje svoje susrete s Ivanom na njegovoj samrtnoj postelji o. Vrbanek je ovako opisao:

»Pri potpunoj svijesti razgovarao je još jednom i s ispovjednikom, a drugi puta, kad mu je davao sv. Pomast, mogao se tek znakovima sporazumjeti. Ispovjednik ga je podsjetio na zadnji razgovor o žrtvi, a Ivan je teško još mucajući rekao: »Ce n'est pas la litterature — ovo nije literatura!« ... Videći ispovjednik da Ivan zaista prinosi žrtvu života, podsjetio ga je na razgovor o Orlovstvu i pitao, ima li mu još što reći? Ivan potvrdi, a ispovjednik mu reče: »Zar ne, Vi žrtvujete svoj život za hrvatsko Orlovstvo«? I Ivan vedro pogleda, velike njegove oči zasjaše i kao da se htio ranjenim licem nasmiješiti, naklonio je glavom. I time se rastadosmo.« (Vidi u knjizi: J. Vrbanek, Vitez Kristov Ivan Merz, str. 150—153).

Nakon pedeset godina što je Ivan prinio žrtvu svoga života Bogu, možemo samo ustvrditi koliko je Bog nagradio njegovu vjernost, koliko je ta žrtva donijela duhovnog ploda u dušama napose mladih. Toliki su se nadahnjivali na njegovom uzornom životu, tolikima je postao program kršćanskog života i rada. Ni naša poslijeratna generacija ne može i ne smije ostati ravnodušna pred ovim darom kojeg nam je Bog u Ivanu Merzu dao. Molimo se da žrtva njegova života donese duhovnih plodova i u naše dane.