Neočekivano otkriće

GENERALOVA KĆERKA IZ IVANOVA DNEVNIKA JOŠ NA ŽIVOTU

Ivan Merz boraveći na studiju u Parizu prisustvovao je 4. studenog 1921. god. oblačenju jedne novakinje benediktinke, kćerke jednog francuskog generala koja je stupila u samostan sestara benediktinki. Kako ga se obred duboko dojmio, još istoga dana opisao ga je u svome dnevniku. Taj prekrasan opis objavio je kasnije kao poseban članak. Njegovo shvaćanju Bogu posvećena života, kako ga je iznio u spomenutom opisu, zadivilo je i zadivljuje svakoga tko ga pročita.

1979. godine pronašli smo blizu Pariza u benediktinskom samostanu u Vauhallanu još na životu »generalovu kćerku« iz Ivanova dnevnika, što predstavlja gotovo senzacionalno otkriće, jer nitko o njoj nije više ništa znao nakon oblačenja pa niti sam Ivan; čak nije bilo poznato niti njezino ime. Tek sada smo doznali da se zove Marie Denise Chevillotte.

Uvjereni da će čitatelje posebno zanimati ovo jedinstveno otkriće, donosimo sve pojedinosti kao i ostalo što je s tim u vezi. Zelja nam je ujedno da to bude također i naš doprinos proslavi 1500. obljetnice rođenja sv. Benedikta, oca zapadnog redovništva i zaštitnika Evrope, koja se navršava 1980. godine.

Najprije donosimo opis oblačenja kako ga je Ivan zapisao u svome dnevniku, upotpunjen njegovim kasnijim komentarom kad je taj isti opis objavio kao poseban članak (par mjeseci prije svoje smrti). Zatim slijedi izvještaj o otkriću »generalove kćerke«; potom njezina izjava za naše glasilo. Poslije toga donosimo propovijed njezina duhovnog vođe, što ju je održao na dan njezina oblačenja, i koju je naš Ivan slušao. Donosimo u nešto skraćenom obliku prijevod obreda oblačenja, kako ga je sam Ivan objavio u časopisu za Vjeru i Dom. Navodimo neke podatke o čuvenoj Kapeli benediktinki u ulici Monsieur u Parizu, gdje se obavilo oblačenje kao i o odnosu Merza i obraćenika Huysmansa. Završavamo sa nekim informacijama o benediktincima u povijesti i danas kod nas.

OBLAČENJE NOVAKINJE BENEDIKTINKE

Izvadak iz Dnevnika Ivana Merza

Pariz, 4. studenog 1921.

Prisustvovao sam kod Benediktinki oblačenju novakinje. Liturgija veličanja; dojam kao da djevojče ide pod giljotinu, u smrt. Umire svijetu, postaje struna koja će pjevati na vijeke slavu Božju. Izgarat će poput vatre i ući poput mudre djevice s užganom svjetiljkom u bračne dvore Zaručnika.

Rob sam Božji. Rezultat trpljenja (oči) je da sam stvorio direktive za život i dnevno molim cijelo čislo. Ozdrave li oči i svršim li ispite, i ako ne bude tome vanjskih zapreka, idem u Isusovce (ako me prime).

Valja sav svijet zaboraviti i sve sile koncentrirati radu za Isusa. Zaboraviti prijatelje, planove, sve — iščeznuti sa zemlje, izgoriti da zaista uđem sa što više bližnjih gdje nas čeka Otac, Sin, Blažena Djevica Marija u Duhu Svetome, Apostoli, Mučenici, Anđeli, Djevice, Toma, Mahnić, Rogulja — svi oni beskrajni svjetovi Apokalipse.

Kad su u staro doba ljude žrtvovali (Ifigenija) da umire Božanstvo, prisutne je prošla jeza. Mlada duvna benediktinka ulazi u zatvor, da iz njega nikada ne iziđe. Prešla je prvi prag smrti, koji vodi u nebo.

Devetnaestgodišnja parižanka Denise Chevillotte, generalova kćerka, 1921. god. — mjesec dana prije ulaska u benediktinski samostan

Stare poganske ceremonije su naslućivale velike misterije, kršćanstvo ih je tek ekspliciralo.

Generalova kći napušta svijet (obučena kao bijela zaručnica), da ne utone. Post, jesti stojećki, ustati u tamnoj noći, studenoj sobi. Križ naprtiti na leđa, da se spasi pogani Babilon — tisuće prostitutki i razbludnika.

Bože velik si koji sitnim dušama ulijevaš nadnaravnu snagu i sramotiš članove znanosti, akademičare, politike, koji stvaraju velike govore, a nijesu spremni da žrtvuju ni najmanje od svoje udobnosti.

Da, zrno mora biti bačeno u zemlju i tamo umrijeti, ako želi da donese ploda.

Kraljice Djevice, ulij ulje svetosti u njenu dušu i njeno tijelo. Neka miomiris izgarajuće žrtve napuni zemlju svojim parama.

Danas čovjek mora da pročita knjižnicu, a ljudi ne znaju da Crkva posjeduje ljepšu dramsku poeziju od svih mogućih Sofokla i Shakespearea.

Ceremonija osim ljepote teksta ima tu prednost nad svjetskom dramskom poezijom, što posljednja fingira nešto što je bilo, dok mi kod liturgije prisustvujemo samoj drami.

O kako li su velike duše koje se posve odriču života! Adamovo sjeme je zgriješilo ne htijući slušati Boga, postalo je robom tijela, koje je ispod čovjeka. Jedina poniznost uspostavlja poremećeni poredak: ne tražeći za se ništa, uništavajući sve u sebi što odvaja od Boga, nastojeći samoga sebe posve zaboraviti jest protuteža Adamova grijeha, po kojem je on htio postati jednak Bogu.

Oh, silno je žalostan čovječji život! Koliko li je stotina tisuća djevica, lijepih, zdravih, mudrih napustilo život, sreću, roditelje, da se uzida u samostanu i da joj ime nestane. I danas, generalova kći ostavi poput tih stotina tisuća svoga oca dekorirana svakakvim medaljama da nikada ne iziđe iz zidina rue Monsieur.

Šta li je mislila? Misterij života morao ju je dugo i dugo mučiti. Napokon je uvidjela da je najbolje — pošto je ovaj život samo predradnja — što prije započeti, pa makar s mnogo muke, onaj život koji će vječno trajati. Kod kuće jedva je čekala da što prije započne redoviti redovnički život, jer su je svi mogući poslovi od toga odvraćali. Kada je prešla danas prag samostana, što li je mislila? Da će sada zapravo započeti prava priprava na onaj život. Nije li je obuzeo strah da bi se mogla priviknuti na samostanski život i taj joj postati navikom? Oh da, morat će svim mogućim sredstvima da sama sebe budi, da bude uvijek spremna na dolazak Zaručnika. Morat će joj ovaj život postati tako nemio da želi čas da pređe preko drugog praga koji vodi u Samostan Neba.

Bože moj, daj da iščezne poganstvo u kome živimo!

Ovdje završava Ivanov pariški dnevnik. Poslije toga više nije ništa bilježio više od šest godina. Tek nekoliko mjeseci prije smrti ispunio je još nekoliko stranica i time je završio svoj opširan dnevnik koji u prepisu broji više od 800 stranica.

Ovaj opis oblačenja novakinje benediktinke Ivan je objavio kao poseban članak u Franjevačkom vjesniku posljednje godine svoga života. To je ujedno jedno od dva mjesta iz njegova dnevnika koje je Ivan sam objavio, što očito pokazuje koliku mu je važnost pridavao. Iz komentara koji je Ivan nadodao izvatku iz svoga dnevnika, objavljenom u Franjevačkom vjesniku, vidi se koliko je događaj oblačenja, kojemu je prisustvovao, bio još uvijek živ i svjež i nakon više od šest godina.

Kao motto članka Ivan stavlja jednu rečenicu iz Huysmansova djela »Oblat« (str. 225—226):

»Što su siromašni trikovi starih i modernih kazališta ako ih usporedimo s ovom zaista božanstvenom dramom, koja se odigrava između duše i Boga?«

Potom citirajući izvadak iz svoga dnevnika od 4. studenog 1921., koji smo gore donijeli, Ivan mu u Franjevačkom vjesniku br. 1, 1928., str. 20—21 dodaju ovaj komentar:

Huysmans je u svom autobiografskom romanu »En Route« opisao oblačenje jedne novakinje reda sv. Benedikta; tom je prilikom upozorio na ljepotu te ceremonije. U »Luči« od 20. lipnja 1923. izišao je opis te scene u cjelini i upotpunjuje ovaj kratki predgovor. I u kasnijim se je djelima Huysmans sjećao s oduševljenjem toga obreda i nije našao dostatno izraza da mu se nadivi. U motto smo stavili jednu rečenicu, koja se odnosi na tu ceremoniju, a radi potpunosti citirat ćemo još jedno mjesto iz Huysmansova »Oblata«:

»Tu se pokazuje liturgija upravo kakva jest... Ima časova kada za vrijeme izvanrednog obreda, mali vam srsi nebeskoga čara zadrhću dušom i vi se osjetite ushićeni, bačeni izvan sebe i tako daleko od svjetske banalnosti, koja vas okružuje. Da, u nekim bi časovima vikali od udivljenja, koje vas guši. Remekdjelo crkvene umjetnosti moguće je upravo Pontifikal Djevica ...«

Iz »Pontifikala Djevica« preveli smo samo »Obred oblačenja«, koji čini za se jednu cjelinu. On je mnogo kraći od »Obreda polaganja Zavjeta«. Ako nam se pruži prilika, prevest ćemo i posljednji. Taj svojom ljepotom nadmašuje sam Obred oblačenja. Osobito pri onome mjestu gdje se govori o svetoj čistoći. (Slijedi bilješka koju ovdje unosimo u sam tekst — op. ur.).

Bilješka: Tako se ni jedna zabrana ne odnosi na čast ženidbe i bračni blagoslov silazi na ovu svetu vezu: »Ti si htio (Bože) da opstoje još uzvišenije duše, koje odričući se bračne veze ipak teže za onom tajnom, koju ova samo (simbolički) predstavlja i traže jedan simbol, za čiju realnost one neće da znadu.

Blaženo je djevičanstvo prepoznalo svoga Tvorca; ono je takmac neporočnosti anđela, ono se je posvetilo bračnoj postelji Onoga koji noće da bude zaručnikom vječnoga djevićanstva kao što je On bio i njegovim sinom ...« i sve ljepše i ljepše. Evo gdje katolički književnici moraju tražiti inspiracije. Proučavajući liturgiju, uvjerit će se da je ljepota odraz istine i da umjetničko djelo mora buditi radost u našoj duši.

Sva ljepota prevedenoga obreda može se tek razumjeti kada joj se prisustvuje. Ona nas se duboko doimlje; daleko dublje nego li ikoja drama, koju gledamo u kazalištu. Razlog tomu jest taj što znamo da se u kazalištu ništa istinski ne zbiva, dok kod ovoga obreda nemamo pred sobom glumce već prave osobe, koje polažu svoj život u ruke vremenite smrti. Mi znamo da nakon ovoga čina novakinja vjerojatno neće nikada izaći iz ovih zidova i da će u ovima i umrijeti. Ona će morati u njima živjeti kao mudra djevica, koja će pjevajući dan i noć božanstvene molitve, čekati na dolazak božanskoga Zaručnika.

Unutrašnjost bivšeg benediktinskog samostana u ulici Monsieur u Parizu. Križić označuje mjesto gdje se nalaze ulazna vrata kroz koja je svečano ušla novakinja benediktinka Denise Chevillotte nakon svoga oblačenja

U ovome samostanu bit će ona, prema riječima Huysmansa, »mistični gromobran« oblačeći trapljenjem na sebe mržnju Božju, koja bi inače uništila u grijeh zagrezlo čovječanstvo. Ona će se u ovome samostanu pridružiti četi anđela, pjevajući hvalospjeve Gospodu i živjet će unatoč mnogim trapnjama novim i blistavim životom. Psalam 15., koji se pjeva u ovome obredu, posve jasno slika nadnaravnu radost katoličkih pokornika.

I ostali biblijski tekstovi dobivaju u ovome obredu svoj poseban reljef. Dok rodbina novakinje plače za »izgubljenom«, »umrlom« djevicom, sva njena duša klikće poput proroka Izaije.

Sam obred simbolizira zaruke ljudske duše s Isusom. Ostalo, kao pojas, skapular, veo, na vidljiv način tumače ono što se u duši zbiva nevidljivo, ali posve realno.

Tko je prisustvovao obredu uvjerit će vas da ga neće nikada zaboraviti. On se tako duboko usiječe u našu dušu da upravo instinktivno osjetimo realnost nevidljivog, vrhunaravnoga svijeta. Jer čemu da se tolike tisuće elitnih duša, toliki monasi i redovnice, odriču svih radosti ovoga svijeta — već kroz dvadeset stoljeća — i počinju svojevoljno oskudijevati, patiti, bdjeti, moliti... ! (Vidi Luč od 20. lipnja 1923., str. 204—209). Nije moguće da su svi oni lude, žrtve puke obmane, iluzije ...

58 GODINA VJERNOSTI

Mislim da nema ni jednog štovatelja ili prijatelja Ivana Merza koji nije bio duboko impresioniran ovim opisom obreda oblačenja novakinje, bilo da ga je čitao još 1928. god. kad ga je Ivan objavio u obliku posebnog članka u Franjevačkom vjesniku, bilo da ga je čitao u sklopu njegova dnevnika koji je objavljivan djelomično u biografijama o njemu. U svakom slučaju to je jedno od najljepših mjesta njegova dnevnika ne samo što se tiče detaljnog opisa toga lijepog obreda, nego i što nam je kroz taj opis Ivan ostavio svoje shvaćanje, tako duboko kršćansko, Bogu posvećenog života.

Ipak do danas ostalo je nepoznato ime te »generalove kćerke« čijim je ulaskom u samostan Ivan bio tako impresioniran. Sve što nam je Ivan ostavio zapisano u svome dnevniku jesu tri podatka: da je novakinja, čijem je oblačenju Ivan prisustvovao, bila kćerka jednog generala francuske vojske, da se obred oblačenja obavio u kapeli samostana benediktinki u Parizu u ulici Monsieur i da je to bilo 4. studenoga 1921. godine.

Ivan se više nije zanimao kako se zvala ta djevojka iz visokog pariškog društva niti nam je kasnije ostavio njezino ime. Za njega je bilo dostatno što je prisustvovao tom veličanstvenom činu »žrtvovanja«, tom prelazu »prvog praga smrti koji vodi u nebo« jedne mlade parižanke, koja je u svijetu imala sve šanse prosperiteta zbog visokog položaja što ga je zauzimao njezin otac i njena obitelj. Bio je upravo očaran činjenicom da generalova kćerka ostavlja svijet i sve što je u njemu mogla imati (a bilo je toga mnogo!) i ulazi među zidine samostana u ulici Monsieur, »da joj nestane imena i da već ovdje započme onaj život koji će vječno trajati, uvijek spremna za dolazak Zaručnika, željno očekujući čas da pređe preko drugog praga koji vodi u samostan Neba.«

Koliko se Ivana dojmio taj događaj, pokazuje činjenica da je to jedno od dva mjesta iz njegova opširnog dnevnika koje je on za svoga života objavio u obliku članka u Franjevačkom vjesniku br. 1., 1928., str. 18—21 pod naslovom »Obred oblačenja novakinje«. Osim toga tri godine ranije Ivan objavljuje u časopisu za žensku mladež Za vjeru i dom prijevod obreda za oblačenje novakinja benediktinki iz Rimskog obrednika, što ponovo pokazuje koliku je vrijednost pridavao onome čemu je sam prisustvovao u Parizu kao student.

Niti je Ivan sam za vrijeme svoga života niti je netko nakon njegove smrti do nas pokušao potražiti tu generalovu kćerku. Ostala je obavijena tajnom svoga prelaza preko praga samostana iza rešetaka klauzure započevši već ovdje na zemlji onaj život vječnosti kojemu svi idemo u susret.

Na tragu

Boraveći ove godine 1979. preko ljeta u Parizu, odlučio sam svakako posjetiti ona mjesta koja su vezana uspomenama na boravak našega Ivana u tom gradu: ulica Mayet u kojoj je stanovao, Sorbona i Katolički institut gdje je studirao, Clamart gdje je obavljao duhovne vježbe, crkva Saint Sulpice koju je posjećivao, društvo Sv. Vinka Paulskog čiji je bio član, i svakako benediktinska kapelica u ulici Monsieur. Dapače ona je bila prva koju sam potražio. Jer, ta je kapelica odigrala veliku ulogu općenito među francuskim katoličkim intelektualcima, a povezana je i s nekim obraćenicima koji su upravo kroz nju našli put k Bogu (npr. poznati književnik Huysmans). Bilo je to mjesto koje je zračilo duhovnošću i nadnaravnošću. Božanski časoslov, te liturgija što su ih pjevale gregorijanskim koralom svakodnevno sedamdesetak redovnica, bilo je to tako puno mistike i nadnaravne atmosfere te nije čudo da je među tolikim ljubiteljima liturgije i duhovnoga života i naš Ivan bio ovamo privučen.

Ulica Monsieur nalazi se gotovo u središtu Pariza. Uzalud sam tražio na broju 20 samostan i kapelicu sestara benediktinki. Rekoše mi da je oboje srušeno 1938. godine, a da su se sestre preselile u novi samostan u Vauhallan-Igny, blizu Pariza. Moje potajno priželjkivanje da ću, možda, pronaći »generalovu kćerku« samo je odgođeno, iako mi se činilo da ima veoma malo izgleda tim više što joj nisam znao imena. Ipak mi je bilo žao što više nisam mogao vidjeti tu čuvenu kapelicu; ali iskrica nade da ću pronaći sestru bila je još tu. Uspio sam saznati adresu i telefonski broj samostana.

Veza s drugim svijetom

Bio je 22. srpanj 1979. Poslije objeda nazvah samostan u Vauhallanu. Predstavih se i razjasnih što želim: tražim jednu sestru kojoj ne znam imena, ali koja je stupila u samostan 4. XI. 1921. itd. — izrecitirao sam ono par siromašnih podataka što je Ivan ostavio u svome dnevniku prije 58 godina.

Sestra, s kojom sam razgovarao — bila je ekonoma, kasnije sam doznao — ljubaznim tonom mi je rekla neka pričekam dok ide pitati sestre ali joj se sve čini da bi nešto moglo biti. Iskrica nade počela se rasplamsavati.. . Nakon nekoliko časaka: »Pater imate sreću. Ta je sestra još živa, ovdje je među nama i zove se Marie Denise Chevillotte. Sada joj je 77 godina.« Sav uzbuđen smogao sam još samo reći neka pozdravi sestru i neka je obavijesti da će je za nekoliko dana posjetiti jedan isusovac iz Hrvatske i donijeti joj prijevod opisa njezina oblačenja.

Zatvorio sam telefon. Gotovo da nisam mogao vjerovati svojim ušima. Uzbuđenje nad tim otkrićem bilo je i suviše veliko, a da ne bi izazvalo suze ganuća. Ta vijest kao da mi je došla iz vremenske udaljenosti od više od pola stoljeća i prebacila me u 1921. godinu kad je naš Ivan hodao ulicama Pariza, posjećivao kapelicu benediktinki, hranio se i nadahnjivao se na liturgiji koja ga je ondje očaravala i uzdizala njegovo srce i duh u nebeske visine. Kao da sam po tom otkriću postao prisutan onim vremenima.

No još jedna činjenica me se duboko dojmila, proizvela u meni osjećaj poštovanja, divljenja, radosti... Ne samo otkriće da je »generalova kćerka« iz Ivanova dnevnika još živa ovdje na zemlji, nego da je ustrajala u svome redovničkom pozivu, u svome Bogu posvećenom životu, da je kroz 58 godina »nosila križ na svojim ramenima da bi se spasio pogani Babilon« — upravo onako kako je to Ivan na dan njezina oblačenja predvidio, naslutio, opisao, — to je tako i dirljivo i potresno i lijepo u isto vrijeme da je u stvari teško taj osjećaj staviti na papir.

Kad god sam čitao taj opis iz Ivanova dnevnika, uvijek me je ispunjao divljenjem, poštovanjem pred nečim uzvišenim, veličanstvenim. Nisam ni slutio da ću jednoga dana imati sreću iz bližega doći u kontakt s ljepotom vjernosti Bogu posvećenog života, koja je zračila iz Ivanove duše preko njegova dnevnika, i susresti tu istu vjernost ostvarenu kroz 58 godina života! Susret sa sestrom benediktinkom, »generalovom kćerkom«, čijem je »pogrebu« za ovaj svijet Ivan prisustvovao još 1921., za mene je značio kao susret s osobom iz drugoga svijeta. A preko nje kao da sam dolazio u dodir sa samim Ivanom.

Susret s »generalovom kćerkom« sestrom Marie Denise

Benediktinski samostan u Vauhallanu, blizu Pariza, gdje živi sestra Marie Denise Chevillotte, posjetio sam 26. srpnja 1979. Samostan se nalazi na brežuljku na rubu polja okružen prirodom. Sagrađen je poslije rata. Veličanstven kompleks zgrada — prava benediktinska opatija. Već pogled na njega ispunja vas poštovanjem i u vama budi sjećanja na tolike benediktinske samostane koji su kroz stoljeća diljem cijele Evrope bili žarište duhovnoga života i rasadištima kulture. Kao da vas neki val nadnaravnoga mira i neka atmosfera sabranosti i tišine s drugog svijeta obuhvati čim mu se približite.

Sestre su već bile obaviještene o našem dolasku. Sa mnom je pošao i moj subrat o. M. Gajšak. Vratarica nas sa srdačnim smiješkom uvodi u govornicu. Ulazimo. Unutrašnjost prostorije s drvenini namještajem odaje duh evanđeoskog siromaštva. Ima nešto u pojedinim samostanima, u kojima vas odmah po dolasku u njegove prostorije obuzme osjećaj da se nalazite na mjestu gdje postoje druge vrijednosti, koje tako uvjerljivo govore kroz skromnost i siromaštvo koje vas okružuje. Po sredini sobe diže se zid od pola metra, što je znak klauzure. Nekada su tu bile željezne rešetke ali su nakon Koncila skinute gotovo po svim samostanima. No ostao je zid, više kao simbolika koji dijeli posjetioce od onih što žive u klauzuri.

U to se s druge strane vratiju, koja vode u unutrašnjost samostana iza simboličnog zida, začuju koraci. Drvena vrata se polako otvaraju i pred nama se pojavljuje redovnica benediktinka s. Marie Denise Chevillotte, »generalova kćerka«, obučena u dugo crno redovničko odijelo sv. Benedikta. Vedra izgleda, mladenačkih očiju. Dobivate dojam jedne duše, mladenačke svježine, kao da je jučer bio 4. XI. 1921. kad je, obučena sva u bjelinu prema tadašnjem običaju, prešla prag samostana.

Vrata klauzure su se otvorila i pred nama se pojavila s. Marie Denise, generalova kćerka, vedra lica, mladenačkog duha kao da je jučer obukla redovničko odijelo

Što je dalje slijedilo, čitatelj će si moći i sam predstaviti. Srdačan pozdrav, susret pun obostrane radosti... Vadim prijevod teksta iz Ivanova dnevnika od 4. XI. 1921. Sestra ga uzima i čita. Nikad nije čula za Ivana Merza, a pogotovo da je njezino oblačenje tako dubok dojam proizvelo u duši 25-godišnjeg mladića, koji je to sve stavio na papir još istoga dana ... Ganuće, šutnja koja tako mnogo govori, a onda proviru riječi jedna za drugom, pune radosti nad tim otkrićem ... Postavljam pitanje, sestra odgovara, priča o svom životu.

Samostansko zvono prekida nas u razgovoru što ćemo ga nastaviti kasnije. Uskoro će započeti konventualna sveta misa — centar benediktinskog redovničkog dana. Zauzima najbolji dio prijepodneva jer je to najvažniji momenat u danu svake redovničke zajednice.

Kucaji vječnosti

Ulazimo u samostansku crkvu. Polutama. Svečana dostojanstvena tišina. Svjetlo jedva prodire kroz šarene vitraje. Kao i samostan građena je poslije rata. Kamen temeljac blagoslovio je tadašnji nuncij Mgr Angelo Roncalli, budući papa Ivan XXIII. Iako je građevina nova, neogotski stil povezuje ju s prijašnjim vjekovima. Čim ste prestupili prag, duh molitve i sabranosti obuzima dušu. Kao da je prisutna ona bogata prošlost benediktinskoga reda i osjećate da odjednom stupate u kontakt sa tolikim benediktinskim samostanima sadašnjosti i prošlosti, u kojima se neprestano uzdiže molitva i hvala Stvoritelju.

Benediktinska opatija u Vauhallanu, Igny, blizu Pariza u kojoj danas živi sestra Marie Denise, generalova kćerka

Cijelim prostorom dominira veličanstveni križ. Tako je morala izgledati i ona čuvena kapelica u ulici Monsieur u Parizu. Jedina uspomena iz te kapelice jest mramorni pod što su ga sestre prenijele u ovo svoje novo boravište.

Tihim brujom orgulja započinje molitva trećega časa prije mise. Nastavlja se konventualna misa, pjevana gregorijanskim koralom. Ujednačeni pjev redovnica, praćen orguljama, djeluje kao razblaženje za dušu i uzdiže je visoko, visoko u nebeske sfere. Kad jednom doživite ovako izvedenu liturgiju u jednom benediktinskom samostanu, onda lako shvatite zašto je kapelica benediktinki u ulici Monsieur u Parizu privlačila tolike posjetioce, među njima i našeg Ivana, i postala dapače mjesto obraćenja pojedinih francuskih intelektualaca (književnik Huysmans!).

Nakon prisustvovanja takvoj liturgiji tek sam tada mogao shvatiti zašto je Ivan onako zanosnim riječima opisao posjet trapističkom samostanu u Rajhenburgu u članku »U krilu svete liturgije«. Pošao je onamo s grupom mladića da bi doživjeli svu ljepotu liturgije kako se izvodi u kontemplativnim samostanima. Među njima je bio i naš kardinal Franjo Šeper, tada još gimnazijalac. Između ostalog piše Ivan u tom zanimljivom članku ovako: »Nakon nekih drugih molitava započe svečana konventualna misa. Kako je dostojanstvena! Kako sve ide polako, da čovjek osjeti kucaje vječnosti. Čemu se žuriti, kad čovjek pjeva hvalu Božju radi koje je i stvoren?! Čovjek je došao do svoga cilja, on ima samo da motri.« (Put k Suncu, str. 60).

U svjetlu ovako izvedene službe Božje, kojoj je Ivan sigurno često i često prisustvovao u Parizu, možemo razumjeti zašto je izabrao za temu svoje doktorske dizertacije upravo liturgiju i njezin utjecaj na francuske književnike, možemo shvatiti zašto je bio onako oduševljen promicatelj liturgijske obnove i života kod nas i to riječju, perom i najviše svojim primjerom. Puno toga postaje jasnije kad se ide na izvore, kad se upozna sve što je djelovalo na razvoj jednoga života.

Imate stvarno sreću!

Nakon sv. mise nastavljamo razgovor sa sestrom Marie Denise. Rado odgovara na mnoga naša pitanja. Tako doznajemo da je nakon ulaska u samostan i položenih zavjeta obavljala kroz dvadeset godina službu ekonome samostana i potom još šest godina bila poglavarica jedne njihove manje zajednice. Doznali smo također i to da je ona pripremila svu gradnju ovoga novoga samostana, u kojemu sada živi zajedno sa sedamdeset drugih svojih susestara. Tokom razgovora, koji smo snimili i na cassettu, rekla nam je između ostaloga:

»Cijeli sam život čvrsto vjerovala u dogmu o zajedništvu svetih. Dapače tu vjersku istinu veoma cijenim i volim, oduševljava me, duboko je proživljavam. I možete misliti kakvo je bilo iznenađenje za mene kad sam preko vas doznala za Ivana Merza, o kojem do sada ništa nisam znala, i tako otkrila da u nebu imam još jednog zaštitnika. Posebno mi je bilo drago da je moje oblačenje palo u oktavi blagdana Svih Svetih, a 50. godišnjica moga redovništva bila je također kroz liturgijske tekstove obilježena tom vjerskom istinom.«

Rado se odazvala našoj molbi da napiše nešto za naše glasilo. Na koncu razgovora ustanovili smo jednu istinu: o našem nesvjesnom djelovanju na ljude. Često se puta događa da ne znamo i nismo svjesni kako naši čini mogu na dobro potaknuti druge, a da će nam to rijetko kada biti poznato. To uzajamno otkriće nakon 58 godina samo ohrabruje da čovjek ustraje na dobru putu, vjeran svome pozivu i svojim idealima. Koliko će koristi od toga imati drugi, u potpunosti će nam biti objavljeno tek u drugom životu.

Opraštajući se od sestara nakon tog našega prvog posjeta, a bilo ih je naravno još, majka abatisa samostana, M. Flavie de Vanssav, reče nam: »Imate stvarno sreću!« Aludirala je tim riječima na činjenicu da je s. Marie Denise još jedina sestra od cijele njezine generacije novakinja koja je potpuno zdrava i pokretna unatoč svojoj dobi. Ima još jedna druga sestra, ali je već teško bolesna i nepokretna. Sve druge od njih petnaest, koliko ih je ušlo te godine zajedno s njom u samostan, već su prešle »drugi prag« vječnosti, a samo jedna nije ustrajala u zvanju. I da je baš »generalova kćerka« jedina od svoje generacije sunovakinja dočekala živa, zdrava i svježa 26. srpanj 1979., sigurno da nije slučajnost! Što znači to otkriće za Merčeve prijatelje i štovatelje koji desetljećima s pijetetom čuvaju u sjećanju Ivanov divan opis obreda oblačenja novakinje benediktinke, koji je mnogima otkrio uzvišenost i ljepotu Bogu posvećena života, mislim da je teško izreći. Činjenica da je ta novakinja ustrajala 58 godina u vjernosti svome zvanju i svojim idealima, onako kako je to Ivan predviđao i priželjkivao i molio se na dan njezina oblačenja, previše je lijepa, a da bi čovjek mogao ostati indiferentan, da se ne pokrenu u njemu tajnoviti predjeli duha koji tako lako prepoznaju u svemu tome otajstveni Božji svijet na djelovanju.

A što je to otkriće značilo za s. Marie Denise Chevillotte i njezine susestre, to će tek budućnost pokazati. Spomenimo samo to da je cijeli samostan već molio Ivanu devetnicu za nova zvanja. Razdijelili su već stotine Ivanovih sličica raznim svojim prijateljima i znancima. Obećali su se angažirati kod prepisa Ivanova životopisa koji se upravo prevodi na francuski. A da će taj samostan postati mjesto odakle će se Ivan predstaviti francuskoj publici tomu se nadamo.

Adresa samostana u kojem živi s. Marie Denise jest:

Abbaye St Luis du Temple
Limon — Vauhallan
91430 — IGNY
Francuska — Tel. 9411619

o. Božidar Nagy

VJERUJEM U ZAJEDNIŠTVO SVETIH

Zamolili smo s. Marie Denise da nam nešto više kaže o svome životu, što će sigurno zanimati naše čitatelje. Ona je to učinila u obliku pisma našem Ivanu. Naslov članka izabrala je sama, jer cijeli svoj život duboko proživljava vjersku istinu o zajedništvu svetih. I otkriće Ivana Merza sestra smatra kao Božji znak ohrabrenja da i dalje nastoji u svome duhovnom životu oko te vjerske istine. Kao uvodnu misao stavila je tekst iz liturgije Svih Svetih »Justorum animae«, koji joj je cjeli život bio posebno drag i koji je veoma često tumačila i komentirala sestrama: dok je vršila neko vrijeme službu prefekte.

»Duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se neće dotaknuti muka smrti. Očima bezbožničkim se činilo da umiru, ali oni su u miru.«

Limon 27. srpnja 1979.

Brate Ivane,

Jučer je bio za me izvanredan dan, kad me je otac postulator za tvoju beatifikaciju pronašao u ovom samostanu u Limonu i upoznao me s tobom. I zato tebi upućujem ova sjećanja da ti ispričam nešto o svome zvanju i o svome redovničkom životu od prije 58 godina.

Rođena sam u kršćanskoj obitelji 1902. god.; napose je moja majka bdjela nad religioznim odgojem. Prva velika milost za me bila je prva sveta Pričest, koju sam primila privatno u Alžiru u Božičnoj noći 1910., u godini dekreta svetog Pija X., kojim je dopustio da se djeca mogu pričešćivati u ranoj dobi. Vratili smo se u Francusku 1911. i nastavila sam školu u Toursu, u jednom parsionatu.

Rat od 1914. god. bio je vrijeme kušnje za obitelj. Otac je bio na fronti, nekoliko mojih bratića poginuli su već na početku rata. Taj kontakt s trpljenjem i ratnim strahotama tako su na me djelovali te sam od djeteta brzo postala prava prijateljica svoje majke, s kojom sam dijelila sve tjeskobe.

1918. god. stupila sam u vezu sa sestrama benediktinkama iz samostana u ulici Monsieur u Parizu, kad je onamo stupila jedna moja profesorica književnosti. Posjetila sam je i sve mi se činilo crno i odbojno: mračne govornice sa dvostrukim rešetkama, zidovi trošni. Izišla sam sa suzama iz govornice i rekla svojoj tetki, koja je došla po mene: Kako se može živjeti u ovakvom zatvoru? Nisam čak niti htjela vidjeti kapelicu i otišla sam sva tužna.

Malo poslije toga jedna knjiga Mgr. Landrieuxa s naslovom »Mala sestra« bila je instrument Providnosti kojim me je rasvijetlila o mome zvanju. Shvatila sam tada da me Bog zove u redovnički život. Pitanja i odgovori, što si ih je postavljala ta mlada djevojka, bili su moji. U meni se pomalo formirala svijest da budem sva Kristova da odgovorim na njegovu Ljubav, da mu privodim duše i da molim posebno za svećenike. Štoviše, Gospodin mi je jasno očitovao da me želi za njega samoga, jer svaki put kad bi se previše privezala uz kakvo stvorenje, Gospodin je lomio moje veze ili smrću ili prekidom. Moj duhovni vođa nije htio ništa čuti o mome zvanju za samostan i savjetovao mi je da nastavim studij. Za vrijeme jednih misija obavila sam devetnicu svetom Josipu da spoznam Volju Božju. Jedan otac, kojemu sam se obratila, rekao mi je jasno da moram postati redovnica. Bila je to neizmjerna radost za mene, te sam se tako ponovno usudila o tome porazgovoriti sa svojim duhovnim vođom. Nastojao je od tada da mi pomogne raspoznati da li sam pozvana u aktivni ili kontemplativni život. Upoznao me je s raznim redovničkim institutima, ali ja sam stalno mislila na benediktinke. Za vrijeme praznika pošla sam obaviti duhovne vježbe u samostan benediktinki. Bilo mi je dopušteno da stanujem u klauzuri i osjećala sam se kao da sam prenesena u drugi svijet ili u duboki religiozni srednji vijek, premda sam bila u uznemirenom i bučnom Parizu. Obavljanje liturgije najvećom točnošću, konventualna pjevana misa svaki dan na gregorijanskom koralu, vječno klanjanje Presvetom Sakramentu .. . sve me je to privlačilo. Takav život posvećen jedino hvali Božjoj i zadovoljštini odgovarao je mojim dubokim težnjama. Odlučila sam ući u ovaj samostan. Roditelji ispočetka nisu bili suglasni s mojom odlukom. Konačno su pristali iako im je bilo teško, jer su osim moga brata imali još samo mene, jedinu kćerku.

S. Marie Denise Chevillotte danas, nakon pedeset i osam godina vjernosti svome redovničkom zvanju. Snimak načinjen 28. X. 1979.

Ulazak u samostan bio je određen za 3. svibnja 1921., dan kad se Crkva sjećala našašća Svetoga Križa, izabrani dan da se prigrli samostanski život. Sigurno, bio je to bolan dan za moje roditelje, kad su vidjeli kako se teška vrata klauzure zatvaraju za njihovom jedinom kćerkom.

Šest mjeseci trajao je postulat, kao priprema za ulazak u novicijat. I onda je došao 4. studeni 1921., dan moga oblačenja, dan koji je tako dubok dojam ostavio na tebe, brate Ivane. Naši životni putovi susreli su se toga dana na kratko, o čemu sam ja doznala tek nakon 58 godina, nakon što si ti već odavno prešao »prag koji vodi u samostan neba«. Što li je mislila generalova kćerka toga dana, pitao si se, kad je prelazila prag samostana i kada su se za njom zatvorila vrata samostanske klauzure? Pjevajući riječi psalma koji se pjevao u takovim zgodama prilikom ulaska prema obredniku »Haec requies mea in saeculum saeculi, hic habitabo quoniam elegi eam . . .« (Ovo je počivalište moje u vijeke, ovdje ću boraviti jer sam to izabrala) — osjećala sam se u predvorju raja i unatoč bolu mojih roditelja bila sam više nego sretna. S dubokom radošću započela sam svoj novicijat.

Istina, tada još nisam slutila kroz kakve kušnje trebat će proći i kakav »križ će trebati naprtiti na ramena«, koji nije dolazio samo od uobičajene strogosti redovničkoga života. I ja sam mislila toga dana, kad sam prema tadašnjem običaju sva u bjelini ulazila u samostan da prigrlim redovnički život, da iz njegovih zidina neću više izlaziti, osim kad me budu nosili na groblje Montparnasse. Istina, nikad do danas nije dolazila u pitanje vjernost redovničkom pozivu, koji mi je Bog udijelio. I to je u stvari ono najvažnije. Ali »križ«, što sam ga rado prihvatila ulazeći u samostan, bio je povećan još raznim drugim kušnjama. Smrt oca, majke i brata; napuštanje samostana u ulici Monsieur s cijelom zajednicom i preseljavanje u drugi, privremeni; gradnja novoga, u kojem sada živi naša redovnička zajednica; rat sa svim svojim strahotama. 1929. god. bila sam imenovana ekonomom samostana te sam tako nosila glavnu odgovornost za posao i sudjelovala u svim poteškoćama i problemima oko selidbe i smještaja sestara te oko pripreme gradnje sadašnjega. 1949. godine poslali su me u drugi naš manji samostan, gdje sam bila poglavaricom šest godina. Razbolila sam se i nakon oporavka ponovno sam se vratila u Limon, gdje sa cijelom zajednicom dalje živim uobičajeni redovnički život. 1972. godine slavila sam svoj zlatni jubilej, pedeset godina mojih redovničkih zavjeta. Već je sedam godina od tada prošlo. Puno sam toga proživjela od 4. studenoga 1921. god., ali uvijek u dubinama duše sretna i zahvalna Bogu za poziv koji mi je udijelio i komu sam ostala vjerna. Božji putovi nisu naši putovi, treba se samo prepustiti Njemu i s pouzdanjem očekivati dolazak Zaručnika u dan i čas koji je On odredio od vijeka.

Dođi mi u pomoć brate Ivane i učini da osjetim tvoju zaštitu na tom posljednjem putovanju kad ćemo se susresti u Kristu Isusu za uvijek!

A sve prijatelje i štovatelje Ivana Merza pozdravljam i obećaj em im da ću se za njih moliti.

s. Marie Denise Chevillotte, O. S. B.

HOMILIJA KANONIKA RUTARD-a

Prigodom oblačenja s. Marie Denise njezin duhovni voda kanonik Rutard izrekao je dirljivu propovijed kako o značenju samoga obreda tako i o smislu redovničkog života. Budući da nam se ta propovijed do danas sačuvala, ne možemo a da je ne objavimo ovom zgodom. Prepisala ju je bila majka s. Marie Denise i sačuvala. Nakon njezine smrti među rijetkim obiteljskim, uspomenama s. Marie Denise je i tu propovijed uščuvala do danas. Prisustvujući obredu oblačenja, naš Ivan je slušao tu homiliju. Ipak, ako se usporede misli iz te propovijedi s njegovim refleksijama iz dnevnika toga dana, vidjet će se da nije mnogo utjecala na tok Ivanova razmišljanja, koje je sasvim osobno i duboko proživljeno.

Uzoritosti, časne sestre, draga kćeri!

Nešto veliko se mora događati večeras u kapelici ovoga samostana, da ste se, Eminencijo, otkinuli od svojih važnih dužnosti i posvetili ovih nekoliko sati svoga dragocjenog vremena predsjedajući ovom religioznom skupu.

Stvarno je ovdje nešto veliko, nešto kao odjek s Kalvarije, ali ne u vidu okrutnosti trpljenja Našega Gospodina, nego u onom tajanstvenom i nevidljivom dijelu gdje se Spasitelj žrtvuje dobrovoljno i velikodušno, nešto kao jeka još vjernija i još autentičnija od onoga što se svaki dan zbiva na našem oltaru. Jer, ako se u ovom času nalazi ovdje dobrovoljna žrtva, onda ta žrtva sada izlijeva potpuno dragovoljno krv svoga mladoga srca i to kao na euharistijski način pod stanovitom vrstom sakramentalnih prilika koje bacaju diskretan veo na samu žrtvu i daju žrtvi privlačnost, čar, pa i samu bjelinu Hostije.

Ovom dojmu veličine, tako rječite, pridolazi još osjećaj uzvišene i svete radosti; i kad ne bi bilo poštovanja prema opravdanim bolima, a prirodne i razumljive žalosti ne bi nametnule diskreciju, zaustavio bih se jedino na toj radosnoj misli.

Ali ta radost je tako uzvišena, a oni koji trpe ovdje tako su veliki u svojoj velikodušnosti da će mi ipak dopustiti da se malo zaustavim na toj radosnoj misli. I vjerujem da će brzo kao i ja ustanoviti da ona okrepljuje poput zrake sunca koja iznenada padne u gusti mrak, poput cvijeta koji putnik susretne u napuštenu polju ili poput kapi čiste vode što se nudi nesretniku umirućem od žeđi.

U svim vremenima za duše koje su došle do stanovite spoznaje Boga i imale nešto ljubavi za Njega veoma je bilo bolno vidjeti kako je veliki Bog pogrđivan ili jednostavno ne priznat. Naše stoljeće u odnosu prema prijašnjim stoljećima nema li žalosnu povlasticu da je izreklo više psovki i više Boga zanijekalo? Tkogod će htjeti budućim generacijama reći što je ono bilo, morat će se poslužiti načinom Rembrandta: Najcrnja tama sukobljuje se s najoštrijim svjetlom. Ako bude htio pričati o svemu zlu što je učinilo naše doba, neće moći ići dosta duboko u dubine ponora kamo se ono zagnjurilo, a bude li htio pjevati o dobru što se u njem ostvarilo, uspinjao se sve više i više, nikad neće dostići visina heroizma do kojih je doprlo mnoštvo duša ... Da, naše je stoljeće pogrđivalo Boga, ono ga je zanijekalo, što je jedna velika bol, ali evo jedne još veće: mase cijelih naroda zaboravljaju Boga, ne priznaju Boga, smatraju da Bog praktički ne postoji... To je nepodnošljiv prizor!... Sve nebo pjeva, sve se zvijezde klanjaju... Na zemlji svaki cvijet priznaje i gleda svoga Stvoritelja... a čovjek, koji je zvijezda po svojoj duši i koji je po svome propadljivu tijelu jedan cvijet, čovjek, eto, prolazi pokraj svoga Stvoritelja a da ga ni ne vidi, a da ga ni ne nazove njegovim imenom, a da ni ne padne na koljena i ne uzvikne: »Moj Bože! Moj Oče!«

Ne mislimo, sigurno, prizvati Božju kaznu i prokletstvo na to neznanje i na te zaborave, nego radije kao David potražimo oko sebe kakvu harfu, kakvu lutnju, i također kakav glas da pjevamo Bogu kantik zadovoljštine i ljubavi... Razumjet ćete, dakle, neizmjernu radost kad se nađe ta harfa, ta lutnja, kad se taj glas javi!... I zato, moje drago dijete, rekoh da se radost isprepliće s veličinom ovoga obreda. Možda vas nije previše bolilo zbog onih pokvarenosti, možda niste čuli one psovke i pogrde, ali ste se zanosili sanjom da postanete lutnja i da pjevate Bogu kantik ljubavi.

Obiteljsko vas je ognjište dobro pripremilo za to zvanje; vaš otac i vaša majka dobro su vas razumjeli i nisu oklijevali darovati vas Bogu!... I u potpunom suglasju s njima, ne čekajući više, u punoj mladosti vaših devetnaest godina odgovorili ste Bogu na njegov poziv: »Evo me!« I što povećava radost jest činjenica da nećete biti sami da pjevate himan ljubavi i da ponavljate bez prestanka čin adoracije.

U ovom velikom Parizu gdje sve što je umjetnost kao da se predalo jedino tome da pjeva — na žalost! i to profanirajući joj ime — ljudsku ljubav; u ovoj prijestolnici civiliziranog svijeta koja ima svoje beskrajne koncerte, htjedoh reći svoje hramove, u kojima se svaki dan susreću tisuće poklonika ljudske ljubavi; u tom istom Parizu i Bog, također, ima svoje umjetnike i svoje koncerte.

Njegova ljubav, sveta, čista, jedino dostojna imena ljubav, ima svoje svetište, svoje tabernakule; i tu bezbrojne duše vrhunskom umjetnošću ili bezazlenom jednostavnošću pjevaju i slave Ljubav Onoga koji među svima imenima danih mu zahtijeva jedino ime substancijalne i bezgranične Ljubavi. Između koncerata ljudske bezbožne ljubavi i koncerata Božanske ljubavi, čiste i svete, postoji ova razlika: bilo da su se umorili pjevanjem, bilo da su odviše uživali, artisti i poklonici ljudske ljubavi u stanovitim razdobljima i stanovitim satima zataje; pjevači Božanske ljubavi, nikada umorni, uvijek silno željni da još pjevaju, ne prestaju upućivati Bogu noću i danju himan svoga klanjanja i svoje ljubavi. I ti su koncerti tako brojni, a pjesme tako sadržajne da neki — čak i vjernici i praktični katolici ■— misle da je to uvreda veličanstva i povreda domovine ovako trošiti i to bez ikakve zemaljske koristi mnoge energije i toliko uzvišene vrijednosti, koje bi mogle dati mnogo ploda, i to u času kad je nužna svaka ljudska aktivnost, materijalna, intelektualna i moralna.

Pročelje bivše kapele benediktinki u Parizu u ulici Monsieur u kojoj se odvilo oblačenje generalove kćerke

Koji tako govore čine Boga veoma malenim; ne znaju li oni da se najveća aktivnost, jedina dostojna toga imena, aktivnost bez odmora i bez granica, sama božanska Aktivnost stavila u službu svoje vlastite hvale?... I pred padom čovjeka, bez prestanka ponavljanim od prvoga pada, Bog Sin se utjelovio da bi mogao pjevati Bogu, svome Ocu kantik melodijom koja odgovara zahtjevima Božanskoga Veličanstva. I na križu On nije htio umrijeti prije negoli je ustanovio da je to posljednja kitica njegovog neusporedivog kantika i da samo treba otpjevati mu posljednju notu: Consumatum est — Svršeno je! Kantik je svršen, uzviknuo je i izdahnuo ...

Da bi preuzela isti kantik, da bi nastojala nadomjestiti na zemlji neusporedivog umjetnika uzašlog na nebo, stvorenja sasvim malena, ali velika po svojoj spoznaji Boga, njegove svemogućnosti, njegove svedobrote, sveljubavi, njegovih prava da mu se klanja i da ga se hvali, postaju također »Laus Dei — Hvala Božja«, takmaci kerubinima i serafinima koji cijelu vječnost pjevaju hvalu. Ta stvorenja ne vjeruju da bi mogli što bolje učiniti nego da tome posvete sve časove svoga kratkoga života ... Pa kad jedno stvorenje posjeduje sve čari mladosti, kad je baštinilo inteligenciju, kad ima srce sposobno da si priveže jedno drugo srce, onda se nađe kršćana koji misle da je to zaista previše dati zakopati u jednom samostanu sve te zemaljske prednosti.

Ne podsjećaju li nas oni na onu kršćanku, istina stalnu gošću kod stola Gospodnjega, koja je zamoljena da dade nekoliko cvjetova za ukras oltara na Tijelovo, pa otišla u svoj cvjetnjak, prošla pokraj ujutro raspupanih cvjetova te namjerice izabrala ljiljane i ruže kojima su prejake podnevne sunčane zrake i prašina oduzeli gotovo svu njihovu svježinu? Uskogrudna srca, duše bez velikodušnosti i poleta!

I što još?! Za vrijeme kraljevstva koje je trajalo više od pola stoljeća, sve što je bilo u Francuskoj inteligencije, duha i genija i same ljepote zrakasto je sjalo oko jednog poput svih ostalih smrtna čovjeka, velikog s jedne strane, vrijednog prezira s druge strane, i iskazivalo mu duboko štovanje koje je išlo gotovo do adoracije! A kad je taj čovjek htio za uzvrat nagraditi jedno veliko ime Francuske, koje mu je u Versaillesu bilo ustrajan dvorjanik, dao mu je da nosi... njegov svjećnjak!...

A kad se radi o velikom Bogu na nebu, o Vječnom Kralju, od koga zemaljski kraljevi posuđuju svoje prolazno kraljevanje, kad se radi o Kralju neusporediva veličanstva, koji neizmjernom darežljivošću nadvisuje velikodušnost duša što mu služe, htjelo bi mu se osporavati pravo da ima ovdje na zemlji jedan dvor kao što ga ima na nebu!

Prigovor drugih je dijametralno oprečan: Bog je tako velik, a stvorenja koja bi mu htjela služiti tako su malena! Čemu onda ta žrtva koja nužno ne postiže svoga cilja? Lako je tima odgovoriti jednom riječju.

Temelj zasluge na nalazi se toliko u teškoći podnesenog napora koliko u velikodušnosti srca koja ga prati; a kad se radi o jednom poklonu, gleda se manje na materijalnu cijenu koliko bi mogao stajati, nego više na ljubav koja ga daje. Kršćani, ako hoćete, jer je Bog tako velik, dar ovoga djeteta je sasvim neznatan prinos, ali taj je prinos sam Isus proslavio. Ima darova iz oholosti i bez ljubavi, Bog ih čak ni ne gleda; ima ih najčednijih, a ti ga očaravaju: to su oni u koje je izliveno cijelo srce.

Vidite ovu ružu... Jedna ruka, vođena ljubavlju, postavila ju je kao žrtvu paljenicu na ovaj oltar. Pod toplinom svijeća, koje su također simbol ljubavi što izgara, pod dimom tamjana koji izgara ne ostavljajući drugoga traga osim ugodna mirisa, jedna po jedna njezina će se latica strusiti i jedna za drugom pasti na čisti oltarnik, pa kad posljednja se strusi, ruža, kad bi mogla osjećati, bila bi očarana. Nikada jedan cvijet neće imati ljepšega svršetka! Neće se žrtvovati za jedno prolazno stvorenje, kao što je ona sama, nego za Boga, Kralja besmrtnoga, Kralja vjekova. O moj Bože, kao da mu govori, ja imam život, miris, ljepotu i to samo jer si mi ih ti sam dao, kako bih bila sretna da truseći latice u tvojoj prisutnosti mogu priznati i objaviti Beskrajno Biće koje si Ti i beskrajnom životu kojega ti nikomu ne duguješ, dodati svršenost bića i života koji sam od tebe primila! ... Besmisleno sanjarenje, luda preuzetnost! Ali sanjarenje i ludost nadahnuti ljubavlju! Ne vjerujete li da se Veliki Kralj neba ne bi tome radovao?

I kad ne jedan cvijet, nego jedno razumno stvorenje u punoj slobodi svoje duše, u svježini svoje mladosti jednako tako sanjari da istroši svoj život, da strusi u stanovitom smislu svoje latice, te tako povećava svršenost svoga bića, neće li se Beskrajno Biće Bog, Stvoritelj, nadviti s užitkom nad to malo stvorenje što je tako sanjarilo za njegovu ljubav? ... Da biste odgovorili ljubavi, kojom vas je Bog predusreo već od vašega djetinjstva, i vi ste tako sanjarili, drago dijete, i vođeni po putovima čiju bi tajnu bilo teško protumačiti, dovedeni ste pred program redovničkog žrtvovanja, što ga sveti Benedikt nuđa svojim učenicima već stoljećima i stoljećima. Taj ste program proučili bez prevelike žurbe ali niti prepolagano pogledom tako iskrenim i sviješću tako jasnom o stvarima koje vas karakteriziraju, i prosudili ste pred Bogom da taj program trebate prisvojiti. Ubrzo za tim pokročili ste putem ostvarenja ...

Vaša obitelj, vi to znate, nije se sebično i neopravdano protivila tom benediktinskom zvanju.

Dopustite mi, generale, da glasno ponovim riječi kojima ste svoju jedinicu kćerku predali časnoj majci priorici ovoga samostana: »Časna majko, svoju kćerku predajem vam od sveg srca!« Time ste pokazali da ste dostojni ovoga djeteta, kojim se s pravom ponosite.

Ni vaša majka, drago dijete, ne smije ostati u pozadini; upravo ona, pristupajući oltaru da vas preda preuzvišenom, pomoći će, da tako kažem, ruži da strusi svoje latice. I to će biti prvi veliki korak prema stvarnosti žrtvovanja; jer, svakoga dana vašega redovničkog života Bog će tražiti da mu dokažete svoju ljubav. Upoznat ćete časove tjeskobe, odbojnosti, suhoće, koji put i prave agonije, što je sve udio svake duše koja je sanjarila da bi se žrtvovala Bogu; ali pored te tamne stvarnosti Bog je stavio drugu stvarnost, svu sjajnu i pripravljenu da vas podrži i ojača. Pođite, dakle, bez straha, drago dijete, sigurni u Onoga koji vas je pozvao i koji će znati stostruko nagraditi žrtvu ove večeri i vaše prikazanje sutra. Tako neka bude!

OBRED OBLAČENJA NOVAKINJA

Duboko impresioniran obredom oblačenja novakinje benediktinke u Parizu još prije nego će objaviti u našem tisku izvadak iz svog dnevnika gdje to opisuje, Ivan daje prevesti i objaviti sam liturgijski tekst obreda oblačenja kako stoji u Pontifikalu Djevica Rimskog obrednika. Na Ivanovu molbu prijevod je načinio o. Milan Pavelić, DI, a Ivan ga je objavio u svojoj rubrici »Vječni Rim« koju je vodio kroz cijelu 1925. god. u časopisu za žensku katoličku mladež »Za Vjeru i Dom«. Zbog duljine obreda prijevod je tiskan u tri nastavka (Za Vjeru i Dom, br. 5, 9, 10. 1925). Iz uvoda kao i komentara koji je Ivan dodao samome prijevodu razabire se jasno razlog koji ga je potaknuo kao i cilj što je time želio postići. Na sam obred Ivan gleda kako s religioznog tako i s umjetničkog gledišta.

Zbog posebne okolnosti otkrića »generalove kćerke« prijevod kako ga je Ivan objavio donosimo u ovome broju ali u nešto skraćenom obliku. Ivan je naime u prijevodu donio mnogo toga: i psalme i latinski tekst pa čak i note gregorijanskog korala prema kojima su se pjevale i antifone i psalmi. Ti detalji upravo pokazuju koliko je Ivan želio da čitateljima što bolje dočara svu ljepotu obreda. Na žalost to smo sve morali ispustiti zbog duljine, zadržavši se samo na sadržajnoj strani teksta obreda. To je u stvari ono najbitnije, jer tekstovi sami otkrivaju potpun smisao uzvišenog čina kad se jedna osoba potpuno posvećuje Bogu. Moramo napomenuti da je sama vanjština obreda bila posebno naglašena. Mlada novakinja bila je obučena sva u bjelinu, kao zaručnica koja polazi na vjenčanje, da bi tokom odvijanja obreda odložila bijelo ruho i obukla redovničko.

Nakon II. vat. koncila obred je pojednostavljen dok je sva pažnja usredotočena na obred polaganja zavjeta, kako je bilo i prije, što i sam Ivan ističe u svome komentaru.

VJEČNI RIM

Do sada je rubrika Vječni Rim poglavito donosila izvatke iz papinskih okružnica, koje imadu socijalno-reformatorski značaj; upoznali smo se s načelima Katoličke Akcije, sa Školstvom, sa Jubilarnom godinom. Slijedeći će brojevi donositi jednu od najljepših crkvenih drama: Ob1ačenje redovnice sv. Benedikta. Ova je drama službeni crkveni obred, koji se nalazi u PONTIFIKALU. S književnog gledišta ona je prema sudu francuskog obraćenika i književnika HUYSMANSA jedno od najvećih remek-djela crkvene poezije. Sveta Hildegarda veli da je crkvena glazba nastala pod utjecajem Duha Svetoga: a i mi mirne duše možemo reći da je ovo djelo katoličkog pjesništva nadahnuo sam Duh Sveti.

— Moramo si zamisliti da je to tekst jedne drame, koja će se odigravati do konca svijeta — a nije samo pripovijedanje tuđih događaja kao u kazalištu — i da po njoj postajemo svjedocima duše koja se zaručuje s Djevičanskim Zaručnikom. Pravu veličinu te drame možemo shvatiti tek onda kada vidimo svete obrede u jednoj starodrevnoj gotskoj ili romanskoj kapelici i slušamo otegnuto preobraženo pjevanje gregorijanskih melodija. — Ova drama neka nam bude novim dokazom da pod utjecajem Papinstva niču sve vrste kulturnih vrednota — a sve one odišu blistavilom nadnaravnog sjaja svetosti.

Obred za oblačenje novakinje kod redovnica sv. Benedikta, kad funkciju obavlja biskup ili opat.

Za oblačenje novakinje uresi se crkva kao za blagdan. Na stolić se uz oltar stave pojas, škapular, bijeli veo i pribadače, kojima će se taj učvrstiti na djevojčinoj glavi, i sve se to pospe cvijećem. Pripravi se i posuda s blagoslovljenom vodom, škare, marama, na koju će se primiti kose, bijela voštanica, vrč i ubrus. Metne se i odjeća, koja pripada — tunika i marame za glavu i vrat, isto tako posute cvijećem — na zaklonjeno mjesto u crkvi, gdje će se novakinja odjenuti. Pod oltarom se u svetištu razmjeste klecala i stolice za novakinju i za njezine dvije pratilice kao i svijećnjak, na koji će ona metnuti svoju svijeću.

Poslije večernje poreda se procesija i krene uz glas zvona k samostanskim vratima. Njoj se na čelu nosi križ, za kojim stupaju svjećonoše pa svećenstvo i napokon dostojanstvenik u ornatu, a uza nj dva služitelja u crkvenom odijelu.

Nato se otvore vrata klauzure; opatica i redovnice doprate djevojku, što je odjevena kao nevjesta. Ona poljubi dostojanstveniku prsten i stupi među svoje dvije pratilice. Kad ona iziđe, počinje se pjevati himan: »Isuse, kruno djevica« (vidi tekst i note u 5. broju) i procesija kreće put crkve, a djevojka stupa među pratilicama odmah ispred dostojanstvenika i služitelja.

Procesija ulazi u crkvu: djevojka među svojim pratilicama ide k mjestu što je za nju pripravljeno, pokloni se pred oltarom, klekne i moli. Dostojanstvenik se popne uza stube oltara, bude pokriven mitrom i sjedne na faldistorij. Nato dovede ceremonijar djevojku bez njezinih pratilica pred oltar: ona klekne, a dostojanstvenik je pita:

Sto tražiš?

Djevojka odgovara: Milosrđe Božje i milost svetoga odijela.

Dostojanstvenik nastavi: Gospodin ti dao vjernost i postojanost.

Tada djevojka ustane, vrati se na svoje mjesto i klekne. Dostojanstvenik ustane bez mitre, klekne na najgornju stubu oltara i započne pjevati »Veni creator Spiritus« — O dođi Stvorče Duše Svet.

(Slijedi pjevanje toga himna koje prihvaćaju svi prisutni).

Pomolimo se! Bože, koji si nas obratio od svjetske taštine i užižeš u nama želju za krunom, na koju smo ozgo pozvani, i koji u nebu pripravljaš stanove onima što se odriču svijeta: užezi srce svoje službenice željom za nebeskim dobrima tako da je drži veza sestrinske ljubavi, da bude s drugima jednodušna, da vrši redovničke ustanove, da bude trijezna, prostodušna i mirna, te upozna da joj je badava dana milost njezina zvanja. Po Kristu Gospodinu našemu.

P. Amen!

Nakon toga se okrene dostojanstvenik pod mitrom i progovori nazočnima ovako:

Molimo, predraga braćo, Gospodina našega Isusa Krista za ovu njegovu službenicu, koja njemu za ljubav ide da odloži svoju kosu s glave: neka joj dade svoga Svetoga Duha, da je on očuva u svetoj odluci što ju je učinila prigrlivši redovničko življenje, i da brani njezino srce od zapreka ovoga svijeta i svjetskih želja, pa kao što će se ona promijeniti izvana, tako joj neka desnica Svevišnjega unutrašnjim djelovanjem promijeni duh, da se oslobođena od svake duhovne sljepoće napuni svjetla vječne milosti. Koji živi i kraljuje s Bogom Ocem u jedinstvu Duha Svetoga Bog, po sve vi jeke vjekova.

P. Amen!

Zatim odloži mitru i rekne ovu molitvu:

Pomolimo se! Daj, molimo te, svemogući Bože, da ova tvoja službenica, koja danas tebi za ljubav odlaže svoju kosu, odbaci također tašte sklonosti i ostane zauvijek u tvojoj ljubavi. Po Kristu Gospodinu našemu.

P. Amen!

Poslije molitve sjedne dostojanstvenik pod mitrom a zbor redovnica pjeva psalam 16. (Tekst psalma ispuštamo).

Čim se započne pjevanje psalma pristupi djevojka s pratilicama i poklonivši se oltaru i dostojanstveniku, klekne na stepenicu pred dostojanstvenikom. Tada pratilice skinu s nje nakite, otkriju joj glavu, odmotaju njezinu kosu i pruže je dostojanstveniku, a taj je odreže iznad vrata. Tada joj one stave na glavu maramu i otprate je do mjesta gdje će izmijeniti svjetovne haljine s redovničkim. Kad je to gotovo, povedu je opet k oltaru, gdje ona opet klekne. Tad se dostojanstvenik digne, odloži mitru i govori ovu molitvu:

BISKUP: Pomolimo se! Budi milostiv, Gospodine, našim molbama i dostoj se blagosloviti ovu svoju službenicu, na koju u tvoje sveto ime stavljamo redovničku odjeću: neka ostane s tvojom pomoći tebi odana i zasluži da dobije vječni život. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen!

Nakon molitve dostojanstvenik sjedne, uzme mitru i s pomoću pratilica stavi na djevojku pojas govoreći:

BISKUP: Opasao te Gospodin pojasom pravednosti i čistoće, da zaslužiš ulaz u ženidbenu sobu božanskoga Zaručnika.

SVI ODGOVORE: Amen!

Zatim metne na djevojku škapular i veli:

BISKUP: Primi jaram Gospodnji i nosi breme njegovo, što je slatko i lako.

SVI: Amen!

Tad pokrije djevojci glavu velom govoreći:

BISKUP: Primi bijeli veo na svoju glavu u znak čistoće i poslušnosti; nek ti bude štitom spasenja, da ne spotaknuvši se dođeš kraju svoje kušnje.

SVI: Amen!

Pratilice pričvrste veo pribadačama. Nakon toga preda dostojanstvenik novakinji zapaljenu voštanicu i kaže:

BISKUP: Primi svjetlo u ruke, da Zaručniku, kada bude dolazio, pođeš ususret sa zapaljenom svjetiljkom i budeš puštena na nebesku svadbu.

SVI: Amen!

Novakinja ustane, vrati se na svoje mjesto i postavi svoju svijeću na svijećnjak. Dostojanstvenik ustane, okrene se k njoj i kaže:

BISKUP: Spasi službenicu svoju.

SVI: Bože moj, koja se ufa u te.

BISKUP: Budi joj, Gospodine, jaka utvrda.

SVI: Protiv neprijatelja.

BISKUP: Gospodin s vama.

SVI: I s duhom tvojim.

BISKUP: Pomolimo se! Gospodine Isuse Kriste, vođo i jakosti naša, smjerno te molimo da ovu službenicu svoju, koju si žarom svete skrušenosti odijelio od svjetske taštine i od zemaljskih sklonosti, tako odlikuješ da joj uliješ sa neba svetost i da je napuniš milosti, kojom će ustrajati u tebi, eda utvrđena tvojom zaštitom izvede s tvojom pomoći što želi po tvom nadahnuću, i da izvršivši do kraja svoje obraćenje zavrijedi radosti što si ih obećao onima koji ustraju. Koji živiš i kraljuješ u sve vijeke vjekova.

SVI: Amen!

BISKUP: Pomolimo se! Bože, koji si blaženoga Benedikta istrgnuo iz oluja svjetskih i zapovjedio mu da samo za te vojuje, daj, molimo te, ovoj svojoj službenici, koja hoće da ti služi pod njegovim pravilom, stalnost da ustraje i milost da sebe samu potpuno nadvlada. Po Kristu Gospodinu našemu.

Novakinja benediktinka iz samostana sv. Marije u Zadru na dan svoga oblačenja)

SVI: Amen!

Svršivši molitve, poškropi dostojanstvenik novakinju blagoslovljenom vodom i ako hoće, potakne je kratkim govorom, da u redovničkom zvanju vjerno Bogu služi. Poslije toga ona pristupi k oltaru, poklekne i poljubi dostojanstvenikovu ruku. Kad se ona vrati na svoje mjesto, siđe dostojanstvenik niza stube oltara i intonira Te D e u m.* Tad se poreda procesija i krene prema vratima samostana tako da naprijed ide križ, zatim svjećonoše, pa kler, onda novakinja i njezine pratilice, napokon dostojanstvenik sa služiteljima, dok svi prisutni pjevaju Tebe Boga hvalimo.

Kad je Te Deum završen, novakinja ide do vrata samostana, koja su zatvorena, pokuca i zapjeva: (Ovdje ispuštamo latinski tekst kao i note gregorijanskog napjeva. Donosimo samo hrvatski prijevod. Riječi i rečenice koje novakinja pjevajući izgovara uzete su uglavnom iz psalama).

NOVAKINJA: Otvorite mi vrata pravednosti. Unići ću i zahvaliti Gospodinu. (Ps. 118).

REDOVNICE iznutra otvaraju i odgovaraju: Ovo su vrata Gospodnja, na njih ulaze pravedni.

NOVAKINJA stupa na prag i nastavlja pjevaj ući: Unići ću u mjesto pređivnoga, sve do doma Božjega.

REDOVNICE: Ovo je kuća Božja, čvrsto sagrađena; dobro utemeljena na hridini snažnoj.

NOVAKINJA ulazi, okrene se dostojanstveniku, klekne unutra i nastavi: Haec requies mea... Ovo mi je počivalište vječno, boravit ću ovdje jer tako poželjeh. (Ps. 132)

BISKUP: Potvrdi ovo, Bože, što si izveo u nama!

SVI: Od svetoga hrama svojega što je u Jeruzalemu.

BISKUP: Pomolimo se! Svemogući vječni Bože, koji sam činiš velika čudesa, zakrili ovu svoju službenicu duhom spasonosne milosti, i da Ti ona doista bude uvijek mila, napuni je rosom svoga blagoslova! Po Kristu Gospodinu našemu. SVI: Amen!

Nakon te molitve dostojanstvenik uzme opet mitru i štap te novakinju, koja ustane, preda majci samostana ovim riječima:

BISKUP: Evo povjeravam vašoj nježnoj ljubavi i materinskoj skrbi, časna gospođo i majko, ovu novu zaručnicu Kristovu moleći da se ona uz Božju milost i uz vašu pomoć i nastojanje marno dade na sveto življenje što ga je netom radosno pred Bogom prigrlila. Nek ona pod vašim vodstvom, pod vašom upravom stupa putem Božjih zapovijedi i nastoji spremno izvršivati evanđeoske savjete i sve odredbe svetoga pravila. Tako će po skupnom vam nastojanju i ona doći do željenoga cilja svoje kušnje, to jest do nebeskoga vjenčanja sa Zaručnikom Kristom, i vaš vjerni mar i materinska skrb za sretan porast ove vaše redovničke obitelji biti za vas obilno vrelo zasluga i blagoslova. Mir Gospodnji bio vazda s vama!

Tad se zatvore vrata samostana i procesija se vrati šuteći u crkvu. Redovnice odvedu novakinju u kapitul pjevajući ovaj Kantik Izaijin:

REDOVNICE: Živo ću se radovati u Gospodinu i moja će duša klicati od radosti u Bogu mojemu.

Jer me je zaodio haljinama spasenja, i pokrio me odjećom pravde. Kao kad se zaručnik ukrasi krunom, i kao kad se zaručnica okiti uresima svojim. Jer kao što iz zemlje raste bilje i kao što u vrtu niče sjemenje, tako će Gospodin Bog učiniti da nikne pravda i pohvala pred svim narodima.

Poradi Siona neću šutjeti i poradi Jeruzalema neću mirovati, dok se ne digne kao zora pravda njegova, i zasja spasenje njegovo kao svjetiljka.

I vidjet će narodi pravdu tvoju i svi kraljevi slavu tvoju.

I nazvat ćeš se novim imenom, koje će izreći usta Gospodnja.

I bit ćeš slavni vijenac u ruci Gospodnjoj i kruna kraljevska u ruci Boga svojega,

Slava Ocu ...

Kada stignu do kapitula novakinja ondje kleči, dok se ne svrši kantik. Kad je taj gotov, majka samostana kaže:

POGLAVARICA: Potvrdi ovo Bože, što si izveo u nama!

SVI: Od hrama svojega svetoga, koji je u Jeruzalemu.

POGLAVARICA: Pomolimo se! Podaj nam, molimo te, Gospodine, pomoć svoje milosti, da po tvom djelovanju izvršimo, što smo po tvom rasvjetljenju upoznali da nam treba činiti. Po Kristu Gospodinu našemu.

SVI: Amen!

Tad novakinja ustane, priđe najprije k majci samostana, potom obiđe sve redovnice i primi od njih poljubac sestrinske ljubavi.

Završni komentar Ivana Merza:

S tim se svršava ova istinita drama, koja je u neku ruku sam čin mističnih zaruka između duše i Isusa Krista. Valja s tekstom u ruci prisustvovati ovom dirljivom Obredu, gledati kako pod blistavim škarama padaju crne kose, kako uz pjesmu nostalgičnog korala djevojka ide do samostanskih vrata i pjevajući se moli da je puste unutra. Ona znade da će samo jedanput izići iz tih zidina — kada budu nosili njezino tijelo na groblje — znade da će u uskom samostanskom prostoru zaroniti u carstvo vrhunaravnosti, da će mistička ushićenja i mističke noći ispunjati njenu dušu i poput nadzemaljskog vihora hrlit će, držeći u ruci baklju ljubavi, u zagrljaj Božanskog Zaručnika, koji je urešen sjajem sunca i od vijeka čeka da je nagradi neograničenom srećom vječne združenosti.

Iz ovoga malog remek-djela katoličke umjetnosti vidi se do kojeg je dostojanstva kršćanstvo diglo ženu. Obred Polaganja zavjeta, koji poslije toga slijedi, s umjetničkog gledišta kao da nadmašuje sam ovaj Obred oblačenja. To je preobražen himan djevičanstvu, vrhunac umjetnosti uopće, koji se gubi u nedoglednim nadzemaljskim visinama. Klasična grčka umjetnost odsjev je Božanstva kako se očituje u naravnom svijetu (Antigona); Dante nam je dao umjetnost u kojoj je narav podignuta po Milosti na nadnaravni svijet: ali u Obredu Polaganja zavjeta, kao da smo napustili već naravni svijet i kao da se već nalazimo u preobraženoj anđeoskoj umjetničkoj sferi, gdje blistanje Duha Svetoga stvara djela neopisive ljepote, neopisivog kolorita i sjaja.

I jedino u vrtu Papinstva, koje imade zalog Kristove neograničene pomoći, može cvasti ovo neusporedivo lijepo i miomirisno cvijeće liturgijske poezije.

PAX CHRISTI IN REGNO CHRISTI!

MIR KRISTOV U KRALJEVSTVU KRISTOVU!

Kapela Benediktinki u Parizu

Kapela benediktinki u Parizu, gdje je Ivan prisustvovao oblačenju novakinje, što je divnim riječima opisao u svome dnevniku, nije bila tek jedna obična kapela poput tolikih koje postoje po brojnima pariškim samostanima. Činjenica da je ta kapela ušla i u francusku književnost i u povijest francuske religioznosti, pobuđuje posebno zanimanje. Razlog njezine popularnosti i vrijednosti ne treba tražiti niti u njezinoj arhitekturi, niti u njezinoj starini — ta izgrađena je tek 1854. god.! — nego u onome što se u njoj zbivalo. Kroz pola stoljeća, točnije od 1883. do 1938. ta će kapela biti centar gdje će se skupljati pariška religiozna elita. Ta mala oaza tišine, sabranja i molitve u samom srcu Pariza postat će mjesto kamo će gravitirati najeminentniji pariški duhovi, a mnogi od njih zahvaljivat će tome mjestu svoj rast u vjeri i pobožnosti, dapače neki će joj dugovati čak i svoje obraćanje — Huysmans!

S pravom se postavlja pitanje što se događalo u toj kapeli da je privlačilo tolike, među njima i našeg Ivana Merza, koji je dapače stanovao u njezinoj neposrednoj blizini (u ulici Mayet). Redovnice sv. Benedikta, stroge klauzure, obavljale su liturgiju i molile Božanski časoslov na gregorijanskom koralu. Uz to su se trudile da njihova pjevana molitva bude na glazbeno umjetničkoj visini. I to je sve! Da, i upravo to je bilo dostatno da privuče tolike, napose intelektualce. Sedamdesetak Bogu posvećenih djevica, koje dan i noć provode u molitvi udružujući svoje glasove anđeoskim zborovima da hvale svoga Stvoritelja, a vrata svoje kapele gdje to obavljaju ostavljaju otvorena svakome tko im se želi pridružiti, to je bio razlog da je to mjesto toliko zračilo duhovne vrijednosti. Ljubitelji sakralne umjetnosti, a i ne samo oni, nalazili su ondje mnogo toga što je hranilo njihov duh željan autentične istine, dobrote, ljepote, željan božanskih visina, kamo ih je prenosila molitva Crkve izvođena glazbom Duha Svetoga — gregorijanskim koralom.

Kada su sestre 1938. morale napustiti svoj samostan i kapelu na opću žalost cijeloga katoličkog Pariza (u pitanju je bilo nasljedstvo zgrade bivšeg hotela, što su ga sestre preuredile sebi za samostan, a rodbina utemeljiteljice samostana to za sebe potraživala) svi njezini posjetioci, čiji je duhovni život bio tako usko povezan s tom kapelom, željeli su ovjekovječiti uspomenu na nju. I tako je 1950. god., dvanaest godina nakon što su i samostan i kapela bili strušeni i postojali samo na fotografijama i u sjećanjima njezinih ljubitelja, objavljena knjiga pod naslovom: Povijest i zvanje jedne kapele. Benediktinke iz ulice Monsieur. Izdavač F. — X. Le Roux, Strasbourg — Pariš, 1950., 280. str.

Unutrašnjost kapele benediktinki u Parizu u ulici Monsieur. Slika prikazuje kor u kojem se redovnice okupljaju na molitvu i pjevanje božanskoga- časoslova

U knjizi su sakupljene izjave, uspomene i sjećanja mnogih njezinih posjetilaca i ljubitelja. Nailazimo tu na najeminentnija imena francuske katoličke inteligencije: Daniel Rops, J. K. Huysmans, Danielou, Guitton, Maritain, Mauriac itd. Ima ih ukupno 31. Da je naš Ivan Merz i njegov opis oblačenja novakinje bio poznat redaktorima knjige, nema sumnje da bi našao u njoj mjesta kao što je našao izvadak iz romana En route od J. K. Huysmansa, koji opisuje sličan doživljaj. (Čini se da je obraćeni književnik Huysmans upravo tim romanom dosta djelovao na našega Ivana da je stupio u kontakt s tom kapelom. Ivan je upravo taj izvadak u prijevodu objavio u Luči, časopisu za našu katoličku mladež. — Luč, br. 9—10, 1923. g. str. 204— 209.) Navedimo samo nekoliko izjava tih francuskih katoličkih intelektualaca objavljenih u spomenutoj knjizi, iz kojih će se jasno vidjeti što je ta kapelica značila za Parižane, a i ne samo za njih.

François Mauriac: To je bilo mjesto gdje je milost otvoreno djelovala, ako smijem reći. Liturgija nije bila samo savršena s estetskog gledišta, nego je bila direktno uključena u život svakoga od nas.

Jacques Maritain: Književnici i umjetnici većinom dolažahu u ulicu Monsieur »da mole u ljepoti« liturgije, koja je bila izvađana kao savršena hvala, i puštali su da ih obuzima mir čiji izvor nije odavle i koji su sinovi i kćeri sv. Benedikta posebno čuvali. Neka bude hvala Benediktinkama koje su održale u centru Pariza, dokle god je to bilo moguće, luku tišine i čistu disciplinu sakralnog pjevanja. Dao Bog da se njihovo djelo može uvijek što plodnije nastaviti u njihovu novom samostanu.

Jean Guitton: Kapela u ulici Monsieur bila je u središtu Pariza simbol oprečnosti Pariza. Prelazeći njezin prag, čovjek je prelazio granicu zemaljskog vremena. I kao što se pristoji da čovjek, želeći to biti u punom smislu, rezervira u sebi mjesto tišine i momente samoće i usred najnesnosnije buke, isto tako, da jedan veliki grad ima svoju potpunu ravnotežu, mora imati u svom središtu jednu točku Mira i Kontemplacije.

Jean Danielou: Benediktinke iz ulice Monsieur činile su dio onog religioznog Pariza koji sam upoznao u svojim mladim danima. To je bilo jedno od svetih mjesta kamo se dolazilo na blagdane da bi se sudjelovalo na liturgiji. Okruživala ih je legenda velikih obraćenika, koji su nekoć ovamo dolazili moliti. Premda su promijenile boravište, one čine dio onog mističnog Pariza o kojem ova knjiga piše jednu od najljepših stranica.

Maurice Zundel: Ulica Monsieur? To je bila objava Tišine! Kapelica nije bila ništa naročito kao i siromašne zgrade koje su je okruživale. Nešto drugo je zahvatilo čovjeka odmah. Savršenost gregorijanskog pjevanja, skladnost svetih odijela, sjaj liturgije činili su bez sumnje veoma uzvišen ukras nečemu što ne znam što je, ali što je bilo lakše osjetiti nego definirati. Odmah što se u kapeli osjetilo bilo je: Tišina je bila život, Tišina je bila Netko, tišina je bila realna Prisutnost, jedna Osoba koja uzima najintimniji dio vas samih i ispunja prazninu u vama koja se pojavljuje tek kad je napunjena... Tko se daje Bogu postaje sposoban da daje Boga ... Ulica Monsieur za mene jest ovo: živa tišina duša preobraženih ljubavlju kojom se otvarao Prostor gdje naša sloboda diše.

I tako bismo mogli nizati svjedočanstvo za svjedočanstvom, izjavu za izjavom, sve jednu ljepšu od drugih. No ne zaboravimo! Iako kapele u ulici Monsieur više nema, zajednica sestara koja ju je posvećivala svojom prisutnošću i svojim pjevanim molitvama, nastavlja to isto činiti u svom novom boravištu. I ne samo u Limon-Vauhallanu kod Pariza gdje još živi s. Marie Denise, »generalova kćerka«, čijem je oblačenju naš Ivan prisustvovao u kapeli ulice Monsieur, nego svagdje gdje postoji benediktinski samostan uzdižu se Bogu divni hvalospjevi zahvalnosti, ljubavi i molitve njegove djece. I kod nas danas u Hrvatskoj na osam mjesta: u Zadru, Cresu, Hvaru, Krku, Pagu, Rabu, Šibeniku, Trogiru. Dao Bog da nikad ne ponestane velikodušnih duša, i da ih bude uvijek što više i u našem narodu i drugdje, koje će se posvećivati Bogu i pjevanju njegove hvale u benediktinskim zajednicama. Kao što ih je za svoga života tako cijenio, tako smo uvjereni da će i naš Ivan svojim zagovorom posredovati kod Boga za nova zvanja benediktinskim zajednicama. Za to su ga već zamolile devetnicom sestre u Limonu u Francuskoj.

Merz i obraćenik Huysmans

Studirajući književnost u Parizu i pripremajući svoju doktorsku dizertaciju, Ivan je došao u kontakt i pročitao mnoga djela francuskih književnika. Među njima bila su djela poznatog književnika Yoris-Karl Huysmans-a (1848—1907), obraćenika na katoličku vjeru. Upravo kapela sestara benediktinki u ulici Monsieur bila je odsudna za njegovo obraćanje, kako je i sam to opisao u svome romanu En route. Obratio se 1892. god. pod utjecajem liturgije i njezinih estetskih momenata, koji su posebno bili prisutni u kapeli sestara benediktinki. Kako njegovo obraćenje tako i njegov roman objavljen 1896. g. proizveli su svojedobno veliku senzaciju i svratili pažnju katoličke javnosti na kapelu u ulici Monsieur. Mnogi su književnici i umjetnici od tada nalazili ondje oazu tišine i inspiracije, a bilo je osim Huysmansa još slučajeva konverzije povezanih s tom kapelom i njezinom liturgijom. Po svemu sudeći čini se da je Huysmans mnogo doprinio svojim obraćenjem i svojim autobiografskim romanom En route da je Ivan s više zanimanja počeo posjećivati kapelu sestara benediktinki koja je i tako u ono vrijeme već bila pojam u krugovima francuskih katoličkih književnika i umjetnika. To se vidi i po tome što Ivan u svojoj doktorskoj dizertaciji opširno obrađuje Huysmansa, a iste godine kad je promoviran za doktora filozofije na Zagrebačkom sveučilištu, objavio je o Huysmansu dva članka u Luči, časopisu za katoličku mladež, obadva u rubrici »Katolička književnost«. Prvi nosi naslov Yoris-Karl Huysmans — Uloga konverzije (Luč, br. 5—6, 1923., str. 129—130). U njemu upoznaje čitatelje s osobom tog književnika obraćenika kao i o ulozi koju je kod njegova obraćenja na katoličku vjeru imala liturgija. Drugi članak nosi naslov: Umjetnički utjecaj latinske Liturgije na obraćenje jednoga naturalističkog književnika (Luč, br. 9—10, 1923., str. 204—209). To je u stvari prijevod najznačajnijeg odlomka iz Huysmansova djela En route, u kojem prikazuje obred oblačenja sestara benediktinki u ulici Monsieur. Ivan ga je objavio u želji da se bolje može shvatiti Huvsmans i njegovo obraćenje, kako je to naglasio u prvom članku, pri koncu kojega veli:

»Kada je Huysmans vidio realnost toga žrtvovanja i kada se uvjerio da ono mnoštvo redovnica pjevajući i trpeći čeka jedino dolazak Zaručnika, spozna da duševni svijet mora opstojati. Inače bi bilo nevjerojatno da tolike djevice kroz vjekove ostavljaju svu sreću, samo da se uzmognu žrtvovati jednome fantomu. On se osim toga uvjeri da je liturgijski tekst ovoga obreda osobite ljepote i da se najbolja dramatska djela svjetske književnosti ne mogu mjeriti s njime«.

Uz 1500. obljetnicu rođenja zaštitnika Evrope — Sv. Benedikta

BENEDIKTINCI KOD NAS I U SVIJETU

Ove se godine, 1980., navršava 1500 godina od rođenja sv. Benedikta, osnivača benediktinskoga reda, kojega je papa Pavao VI. proglasio pokroviteljem i zaštitnikom Evrope a Pio XII. svojedobno nazvao »ocem Evrope«. Kako smo u ovom broju donijeli opširne vijesti o susretu sa sestrom benediktinkom koju spominje Ivan Merz u svome dnevniku, to će sigurno biti u njegovu duhu da donesemo malo više informacija o benediktincima, pogotovo kad se ove godine slavi tako značajan jubilej. Spomenimo da je Ivan veoma cijenio kontemplativne redove napose benediktince, kao što se vidi iz njegovih članaka.

U svijetu

Sv. Benedikt rođen je 480. god. u Nursiji u Italiji, pokrajina Umbrija. Vođen duhom Božjim povlači se najprije u samoću napuštajući Rim, kamo ga je njegova ugledna patricijska obitelj poslala na studij. Živi najprije u jednoj spilji u Subiacu blizu Rima, a potom odlazi na Monte Cassino (brežuljak između Rima i Napulja), gdje osniva samostan i potom benediktinski red. Nakon sveta i plodna života umire 547. godine, ostavljajući za sobom brojne svoje duhovne sinove i kćeri, koji će zadužiti svojim radom i propovijedanjem cijeli zapadni svijet napose Evropu.

Bog je poslao sv. Benedikta kad je Crkva stajala pred velikom zadaćom: trebalo je pokrstiti i civilizirati germanska i slavenska plemena koja su u seobi naroda poplavila Evropu. Glavni dio toga posla izveli su duhovni sinovi i kćeri sv. Benedikta. Ne mačem nego križem, knjigom i plugom monaške su čete predobile za Krista nove narode. Do kojih nisu stigli ili koji ih nisu primili, nestalo ih je s pozornice povijesnih zbivanja. Redovnici sv. Benedikta nakon evangelizacije nastavljaju razvijati kršćansku kulturu. »Ora et labora« — »Moli i radi« čuveno benediktinsko geslo postalo je vlastito tisućama i tisućama muževa i žena koji su posvetili svoj život Bogu po pravilu sv. Benedikta. Procvali su poljoprivreda i zanatstvo, benediktinske su škole učile djecu a samostanski su skriptoriji prepisivali i svijetu sačuvali ne samo biblijske i patrističke spise već i klasične pisce. Nebrojeni samostani diljem cijele Evrope postali su rasadišta svakoga znanja i napretka a u prvom redu svetosti i dobrotvornosti. Na daleko je poznata benediktinska gostoljubivost koja u svoje samostane rado prima i pogosti tko god onamo svrati. Papa Pavao VI. u povelji kojom proglašava sv. Benedikta zaštitnikom Evrope ovako govori već na početku:

»Glasnik mira, tvorac jedinstva, učitelj civilizacije, a nadasve vjesnik kršćanske vjere i ustanovitelj monaškog života na Zapadu: ti naslovi s pravom pripadaju sv. Benediktu opatu.«

Naglasimo posebno činjenicu da je sv. Benedikt smatran ocem zapadnog redovništva. Benediktinsko Pravilo bilo je kroz sedam stoljeća jedino Pravilo po kojem su živjele tisuće redovnika i redovnica po brojnim samostanima diljem cijele Evrope. Ono je utjecalo i na kasnije redovničke zakonodavce. Danas na svijetu ima oko 12.000 benediktinaca, koji žive u tisuću samostana po cijelom svijetu. Druga dva ogranka benediktinskog reda: trapisti i cisterciti, koji opslužuju isto pravilo sv. Benedikta, također su veoma brojni i žive u isto tako velikom broju samostana. Brojni samostani sestara benediktinki, koji nastaju odmah u početku pod vodstvom sv. Skolastike, sestre sv. Benedikta, kroz povijest također imaju značajnu ulogu. Danas nešto manje brojne od muškoga ogranka sestre benediktinke žive po mnogim samostanima diljem cijeloga kršćanskog svijeta. Kako su samostani neovisni jedni o drugima, potpadaju pod jurisdikciju mjesnog biskupa, to im takvo ustrojstvo uprave omogućuje raznoliki način života. Dok se redovnice u strogoj klauzuri posvećuju u prvom redu molitvi i kontemplaciji, razni drugi samostani sestara benediktinki bave se raznolikim apostolskim djelatnostima.

Sveti Benedikt, otac zapadnog redovništva i zaštitnik Evrope. Kip se nalazi u benediktinskoj opatiji u Vauhallan-u

Kod nas

S kršćanstvom u naše krajeve stižu i benediktinci. Za vrijeme hrvatskih narodnih knezova i kraljeva nastanjuju se u brojnim mjestima našega primorja i na otocima. U vrijeme svoga najaktivnijeg perioda benediktinski je red brojio kod nas 270 samostana. Piše Draganović-Butorac u Povijesti Crkve u Hrvatskoj, str. 122: »Broj samostana u sredovječnoj Hrvatskoj upravo nas zapanjuje. Na svakih dvadesetak kilometara stajao je po jedan samostan. Većeg broja samostana jedva da je bilo i na katoličkom Zapadu...«. Povijest tih samostana proučavao je 40 godina prof. Ivan Ostojić i plod svoga rada iznio je u tri sveska knjige »Benediktinci u Hrvatskoj i ostalim našim krajevima« (Split, 1963—1965). Što su značili ti samostani ne samo za religiozni život kršćana nego općenito za kulturu hrvatskoga naroda najbolje se vidi iz spomenute Ostojićeve knjige. Nisu bili samo žarište religioznog života nego i centri prosvjetnog, kulturnog i umjetničkog djelovanja u hrvatskom narodu.

Dolaskom Napoleonove vladavine u Dalmaciju svi muški benediktinski samostani bili su, na žalost, raspušteni. Samo jedan od njih obnovljen je nakon I. svjetskog rata i to na Ćokovcu, župa Tkon. Sada još jedini živući hrvatski benediktinac kod nas o. Martin Kirigin upravlja također župom u Tkonu. Druga dva ogranka benediktinskog reda, trapisti i cistercisti, imaju također svoje kuće u našim krajevima. U Banjoj Luci već je odavno poznat trapistički samostan Marija Zvijezda, koji je u vremenu kad je Ivan Merz ondje živio dostigao svoj najveći procvat sa 300 svojih članova. Ivan je pohađao taj samostan i čini se da već odatle vuče korijen njegova velika ljubav i sklonost prema duhovnosti. Drugi ogranak benediktinskoga reda cisterciti imaju svoj samostan u Stični u Sloveniji, koji je za pismenost i kulturu slovenskog naroda a pogotovo za vjerski život odigrao veliku ulogu. Ondje se čuvaju i prvi pisani dokumenti slovenskoga jezika.

Približno istodobno s muškim samostanima osnivali su se kod nas i ženski benediktinski samostani. Od osam samostana koji još danas postoje sigurno da je najznačajniji samostan Svete Marije u Zadru, koji je izgradila plemkinja Čika, rodica hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV. Tokom stoljeća redovnice toga samostana skupile su brojne kulturne, povijesne i umjetničke predmete neprocjenjive vrijednosti i to su sačuvale do danas uz cijenu velikih žrtava napose u 2. svjetskom ratu. Sadašnje državne vlasti priznale su velike zasluge redovnica samostana Sv. Marije te je sporazumom sa crkvenim vlastima došlo do otvaranja Stalne izložbe umjetničkog crkvenog blaga u prostorijama samostana 1979. god. Za svoje zasluge očuvanja toga kulturnog i umjetničkog blaga hrvatske prošlosti samostan je dobio Nagradu Vladimira Nazora, Nagradu grada Zadra i druga priznanja crkvenih i društvenih vlasti.

Samostan sv. Marije u Zadru, naš najznačajniji benediktinski samostan u kojem je otvorena stalna izložba crkvene sakralne umjetnosti

Danas kod nas ima 105 sestara benediktinki, koje žive u spomenutih osam samostana u primorskim krajevima. Kao prva i glavna obaveza svakoga samostana jest liturgijski život i to sada u duhu II. vatikanskog sabora. Uz molitvu i kontemplaciju vezane su i raznolike djelatnosti koje ne ometaju molitveni život zajednice. To se zajedništvo nastoji po svaku cijenu sačuvati i uzdržati napose zajedničkom molitvom. Svojim raznim djelatnostima sestre su spremne i na usluge građanima te na taj način sudjeluju u apostolatu Crkve.

Tko želi dobiti pobliže informacije o životu i radu sestara benediktinki kao i o potrebnim uvjetima ulaska u samostan, može se obratiti na jedan od osam samostana, kojih adrese ovdje donosimo: Samostan sv. Marije, Stomorica bb, 57000 ZADAR, tel. (057) 25905; Samostan sv. Petra, Jadranska obala 17, 51557 CRES, tel. (051) 820-994; Benediktinski samostan, 58450 HVAR, tel. (058) 74-052; Benediktinski samostan, Vlade Gortana 16, 51500 KRK; Benediktinski samostan, Nikole Tesle 2, 51250 PAG, tel. (051) 89-061; Benediktinski samostan, Nazorova 6, 51280 RAB, tel. (051) 871-232; Samostan sv. Luče, Ante Jurlina 1, 59000 ŠIBENIK, tel. (059) 43-23; Samostan sv. Nikole, Gradska ul. 2, 58220 TROGIR, tel. (058) 73-631.

Sestre benediktinke izdaju i svoje glasilo »Naša prisutnost«, odakle zainteresirani mogu doznati nešto više o životu i radu benediktinskog reda. Naručuje se kod benediktinki na Hvaru. Opširan članak uz 1500. godišnjicu rođenja sv. Benedikta napisao je o. Martin Kirigin u kalendaru Danici za 1980. god. str. 76—79.

Unutrašnjost benediktinskog samostana sv. Marije