KONCIL O LAICIMA

O 4. poglavlju dogmatske konstitucije »Lumen Gentimu«

U svojini prvim nastupima papa Ivan Pavao II. češće je spominjao dogmatsku konstituciju II. vat. sabora »Lumen Gentium«. Nazvao ju je »cartha magna Koncila«. Preporučio je svima, kako hijerarhiji tako i vjernicima ,da je proučavaju, meditiraju, da usvoje njezine ideje, budući da je ta konstitucija najvažniji saborski dokument.

Još Koncil nije bio završen, kad je konstitucija bila usvojena 21. XI. 1964., a već su komentatori uočili da se radi o najvažnijem saborskom dokumentu u čijem će se svjetlu tumačiti svi ostali njegovi dokumenti. Taj sud postajao je s vremenom sve opravdaniji.

U toj konstituciji Crkva je izrekla sve ono što o sebi vjeruje i ono što ona jest. To je posljednja riječ teologije naših vremena. Izrasla je kao skupno djelo koncilskih otaca i teoloških stručnjaka. Sintetizira rezultate teološkog učenja o Crkvi od konca prošlog stoljeća do danas.

Sadržava osam poglavlja: misterij Crkve, narod Božji, hijerarhija, laici, opći poziv na svetost, redovnici, eshatologija, Marija.

Ovdje nas zanima međutim samo četvrto poglavlje o laicima. Da se Koncil nije zadovoljio samo dekretom o Apostolatu laika, nego je temu o laicima uklopio u svoj najvažniji dokument i posvetio mu cijelo poglavlje, to samo pokazuje činjenicu koliko je u Crkvi sazrela svijest da se laicima posvijesti njihovo dostojanstvo, njihova prava ali i dužnosti koje imaju u okviru Božjega naroda.

Ovo četvrto poglavlje obrađuje teme: laici u Crkvi, narav i poslanje laika, dostojanstvo laika u Božjem narodu, apostolat laika, svećenička služba laika, proročka služba laika, kraljevska služba laika, laici i hijerarhija, laici duša svijeta.

U ovom kratkom prikazu sigurno da nije moguće iznijeti sve učenje tog poglavlja, što treba biti predmet polaganog i meditativnog čitanja i studija. Izdvojit ćemo samo nekoliko temeljnih ideja i misli, iz kojih se izvodi sve ostalo.

Jednakost u dostojanstvu

Prva temeljna misao koju konstitucija ističe jest jednakost u dostojanstvu svih članova Božjeg naroda, jer svi imaju udjela na istim izvorištima svoga pobožanstvenjenja. Evo toga jasnog koncilskog teksta:

»Jedan je dakle izabrani Božji narod: jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje; zajedničko je dostojanstvo udova po njihovu preporodu u Kristu, zajednička je milost djece, zajednički poziv na savršenost, jedno spasenje, jedna nada i nerazdijeljena ljubav ... Premda se neki po Kristovoj volji postavljaju kao učitelji i djelitelji tajna i pastiri za druge, ipak postoji među svima prava jednakost s obzirom na dostojanstvo i na djelovanje zajedničko svim vjernicima u izgradnji Kristova Tijela.« (LG 32)

U tom tekstu dolazi jasno do izražaja onaj temeljni princip koji stoji u bazi kršćanskog morala: naprije indikativ onda imperativ. To znači u prvom redu se pokazuje ono što smo postali po krštenju i po vjeri, tj. djeca Božja, dionici božanske naravi. Iz toga dalje slijedi da se treba vladati i ponašati kako odgovara dostojanstvu djece Božje. Dakle, kršćanski moral i sve kršćansko djelovanje ne vodi se nekim naređenim normama, zapovjedima kojima ne bismo vidjeli opravdanja, nego proistječu iz same naravi našeg po krstu i milošću preporođenog bića. Noblesse oblige — plemstvo obvezuje — veli jedna francuska izreka i to vrijedi kad je riječ i o nama kao pozvanima na plemstvo djece Božje. Iz tog indikativa slijedi imperativ, slijedi obveza ne samo osobnog moralnog života odgovarajućeg svome dostojanstvu nego i apostolski angažman.

Apostolat — pravo i dužnost

Apostolsko djelovanje nije samo vlastitost crkvene hijerarhije. Ono je dužnost cijele Crkve, cijelog Božjeg naroda, svih njegovih članova. Jer Crkvu ne sačinjavaju papa, biskupi, svećenici i redovnici, nego svi zajedno s laicima jesu jedan Božji narod u čijoj službi stoji crkvena hijerarhija.

Već na početku poglavlja o laicima veli se da »pastiri znaju da nisu od Krista ustanovljeni da sami preuzmu svu spasonosnu misiju Crkve prema svijetu.« (LG 30). Drugim riječima i laici imaju svoj dio i odgovornost, a nisu samo neki privjesak hijerarhije koji stoji negdje na rubu Crkve. Budući da su svi udovi jednog otajstvenog Kristova tijela, »pozvani su da kao živi udovi sve svoje sile što su ih primili od dobrote Stvoritelja i od milosti Otkupitelja upotrijebe za porast Crkve i njezino trajno napredovanje u svetosti.« (LG 33). Na sve laike, dakle, pada »slavno breme«, kako se Koncil izražava, da rade kako bi božanska odluka spasenja sve više i više došla do svih ljudi svih vremena i u sve zemlje.

Ima još mnogo drugih mjesta kako u ovoj konstituciji tako i u drugim dokumentima, gdje se ističe ova dužnost laikata u apostolskom angažmanu ali dužnost koja provire iz ontološke biti kršćanina, jer je svaki vjernik po krštenju uključen u Crkvu, preporođen za sina Božjega i kao takav »dužan je pred ljudima ispovijedati kršćansku vjeru, koju je primio od Boga preko Crkve« (Usp. LG)

Vrste apostolata

Kada se spomene riječ apostolat, obično se misli na onaj rad koji vrše svećenici, redovnici i općenito crkvena hijerarhija u vezi naviještanja evanđelja i uprisutnjenja spasenja našem vremenu. Sigurno da Koncil u tom dokumentu misli i na taj rad kojemu se trebaju pridružiti laici. Dapače to izričito naglašava razlažući u tri odsjeka kako laici trebaju sudjelovati u trostrukoj službi koju je najprije Krist vršio a onda predao svojoj Crkvi: svećenička, proročka i kraljevska. Budući da cijela Crkva suudioništvuje u svemu što je Kristovo, to isto vrijedi ne samo za hijerarhiju nego i za svakog člana Božjega naroda.

No osim tog direktnog udjela u evangelizaciji i posvećenju sebe i drugih, konstitucija predaje laicima još jedan specifičan zadatak, koji se odnosi na vremenite stvari. Za razliku od hijerarhije i redovništva, koji su direktno uključeni u službu Božju, laici, veli konstitucija, »trebaju tražiti kraljevstvo Božje baveći se vremenitim stvarima i uređujući ih po Bogu. Oni su u svijetu pozvani da pridonesu kao iznutra poput kvasca posvećenju svijeta vršeći vlastitu dužnost, vođeni evanđeoskim duhom i tako drugima otkriju Krista u prvom redu svijetleći svjedočanstvom svoga života, vjerom, nadom i ljubavlju.« Sigurno ne malen zadatak, ali veoma važan, i u prvom redu su laici kompetentni da ga izvrše. Dakle vremenite stvari, djelatnosti, vrijednosti, sve ono što nazivamo profanim, trebalo bi tako rasvijetliti i urediti da se uvijek vrše po Kristu i da rastu i budu na slavu Stvoriteljevu.

Eto tako Koncil. Svakako ovaj kratki prikaz ne iscrpljuje sve ono bogatstvo misli i novih horizonata koje otkriva taj dokumenat. U stvari je samo poticaj da se cijela konstitucija uzme u ruke i temeljito prouči i promeditira. Nije napisana da ostane mrtvo slovo, nego da bude neprestani izvor inspiracije za život kršćana.

I završimo riječima same konstitucije koje donosi na koncu četvrtog poglavlja o laicima: »Svaki laik mora pred svijetom biti svjedok uskrsnuća i života Gospodina Isusa i znak živoga Boga! Jednom riječju što je duša u tijelu to neka budu kršćani u svijetu.« (LG 38).