DR. LUCIANO KARBIĆ

1931—1980

26. svibnja 1980. god. oprostili smo se na Mirogoju u Zagrebu od dr. Luciana Karbića, sveučilišnog profesora na Fakultetu strojarstva Zagrebačkog sveučilišta. Umro je u svojoj 49. godini života iznenada, od srčanog udara. O njegovu životu i pojavi pisao je opširnije Glas Koncila odmah nakon njegove smrti (br. 12, 15. VI. 1980). Naslov članka bio je: Nedovršena Apokalipsa na Kosovu — sveučilišni profesor na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Dr. Luciano Karbić, znanstvenik i vjernik.

Ne možemo, a da ne posvetimo također nekoliko redaka u ovom našem Glasilu tom izuzetnom svjedočanstvu kršćanskog života, koje nam je prof. Karbić kao znanstvenik i vjernik ostavio tim više što je bio povezan s nekim nadahnućima i ostvarenjima našega Ivana Merza.

Rođen je na Rijeci 1931. g., gdje pohađa gimnaziju i maturira. U Zagrebu završava u rekordnom roku studij strojarstva 1956. g. Nakon nekoliko godina provedenih u proizvodnji odlučuje se za prosvjetu. Vraća se na svoj Fakultet i tu veoma brzo napreduje: 1968. magisterij, 1969. docent, 1974. doktorat, 1975. izvanredni profesor. U svojih dvadeset godina službe na fakultetu prof. Karbić objavio je preko pedeset znanstvenih radova u domaćoj i stranoj stručnoj literaturi. Osim svoga stručnog rađa prof. Luciano bio je i svestrano društveno angažiran: u Savezu ljevača, gdje je vršio službu tajnika i urednika stručnog časopisa; u Službi civilne obrane i zaštite na fakultetu, u omladinskim akcijama i dr.

Sve to do sada navedeno jest bez sumnje vrijedno spomena i pohvalno, no još ne bi bilo dovoljno da ga spominjemo u vjerskom tisku da prof. Karbić nije ostavio jedno divno svjedočanstvo kršćanskog života; jedan primjer »integralne moralne ličnosti«, kako ga je nazvao dekan njegova fakulteta u pogrebnom govoru.

Osim savjesnog izvršavanja svojih vjerskih dužnosti zajedno s cijelom svojom obitelji, dr. Karbić prati intezivno zbivanja u Crkvi. Čita teološku literaturu i na stranim jezicima, zanima se za rad mladih u župi sv. Antuna, ohrabruje inicijativu lista mladih »MI«. I prije ninskog poziva naših biskupa provodi u obitelji zajedničku molitvu. I preko tjedna često svraća u crkvu.

Unatoč svoje visoke naobrazbe i položaja pokazuje veliku jednostavnost i pristupačnost. Nenametljiva uslužnost i spremnost da vam izađe u susret i u onome za što ga niste zamolili, ali je naslutio da vam treba, ispunjavalo vas je ugodnim iznenađenjem i povjerenjem. I kad ste ga bolje upoznali, zadivio vas je svojom blagošću i strpljivošću.

Sigurno te i mnoge druge njegove vrline imale su svoj izvor u pravilno shvaćenoj i življenoj religioznosti. Često je znao ponavljati svojima u obitelji: »Nikada nemojte sumnjati u moć molitve.« A da je molitvu prakticirao još od svojih mladih dana, o tome nam svjedoči i gospođa kod koje je stanovao, koja ga je znala zateći u sobi na koljenima zadubenog u molitvu.

Posljednje godine dr. Karbić pridružio se nekim inicijativima, koje su bile povezane s našim Ivanom Merzom. U dva navrata pošao je sa svojom obitelji na hodočašće mladih u Rim, koje je bilo motivirano primjerom našega Ivana Merza. Oba puta bio je voditelj jednog autobusa i svojom erudicijom i poznavanjem povijesti Crkve i kršćanstva veoma je koristio organizatorima i mladim hodočasnicima.

Kad je u okviru Filozofsko-teološkog instituta otvoren studij teologije za laike kao plod hodočašća mladih u Rim, dr. Karbić pridružio se s cijelom svojom obitelji. Bilo je tako edifikantno vidjeti toga sveučilišnog profesora kako nakon napornog dana provedenog za katedrom kao profesor naveče ponovno postaje student i iz prve klupe marljivo prati predavanja profesora.

Posljednje predavanje kojemu je prisustvovao bilo je o Apokalipsi. Kod kuće ju je počeo čitati ali je nije uspio dovršiti. Sadržaj te najtajanstvenije knjige Biblije postali su uskoro za njega stvarnost.

Kako je bio preko hodočašća i teološkog studija u kontaktu s Bazilikom Srca Isusova, prof. Luciano zainteresirao se za našega Ivana Merza. Čitao je njegovu biografiju te izbor iz njegovih tekstova »Put k Suncu«. Jednom zgodom je izjavio: »Tek sada dolazim do onih religioznih i duhovnih spoznaja do kojih je Merz stigao već u tako ranoj dobi.« Među dokumentima koje je nosio sa sobom u svome novčaniku na posljednje putovanje, bila je i sličica Ivana Merza koju je već prije dugo nosio uza se.

Mnogo bi toga još trebalo reći o tom divnom svjedočanstvu kršćanskoga života. Zato nas i ne čudi da je na njegovu pogrebu bilo izrečeno osam govora u prisutnosti brojnih prijatelja, znanaca, rodbine i studenata.

Dan prije nego je krenuo na Kosovo kao pratioc studentskog odreda koji je polazio na spomen marš, prof. Karbić pošao je u crkvu sv. Antuna gdje je prisustvovao sv. Misi, ispovjedio se i pričestio. Vjerojatno nije slutio da mu je to posljednja priprava za apokaliptičnu gozbu Jaganjčevu, kojoj je tako često pribivao u vjeri i znaku kod svake sv. mise.

Poziv Kralja vjekova zatekao ga je ujutro 22. svibnja daleko od svoga grada ali ne i nespremnog. Onaj koji za sebe govori u Apokalipsi »Evo dolazim ubrzo i plaća moja samnom« zatekao ga je budnog i pripravnog.

Pjesmom »Kraljice neba raduj se«, koju su prihvatili brojni vjernici, završen je oproštaj koji je više naličio nekoj svečanosti nego pogrebu. Sam je pogreb vodio o. Mario Tolj, konventualac, blizi prijatelj prof. Luciana, kojemu je pokojnik često pomagao i bio na usluzi u raznim potrebama.

Uvjereni smo da je Kralj vjekova kojemu sve živi, kako to lijepo piše nad ulazom u Mirogoj, mjestu njegova zemnog počivališta, uveo svoga vjernog slugu u svoje Kraljevstvo, odakle nas prati svojom molitvom na našem zemaljskom putovanju.